Petrolejka koja je pripadala dr. Augustinu Bitangi

Stari Imotski

UNESCO je 2015 godinu proglasio Međunarodnom godinom svjetlosti i tehnologija zasnovanih na svjetlu.Svjetlost ima vitalnu ulogu u našem svakodnevnom životu, revolucionarna je za medicinu, otvorila je put međunarodnoj komunikaciji putem interneta te je i dalje u središtu povezivanja kulturnih, ekonomskih i političkih aspekata modernog društva.
Nekad se za rasvjetu  upotrebljavala petrolejka, a lampu petrolejku imalo je svako domaćinstvo, jer druge rasvjete u ono doba nije bilo.Petrolejka je obično visila na zidu  u uglu sobe, ili je bila postavljena na stolu, ili na  peći,  tamo gdje je svijetlo bilo potrebno. Iako je petrolejka za današnje shvaćanje davala vrlo slabu svjetlost, ipak su se svi poslovi koji su se obavljali na večer mogli obaviti pomoću svijetla, koje je davala lampa petrolejka.

Na fotografiji petrolejka  koja je pripadala dr. Augustinu Bitangi i koja je stajala  na radnom stolu u knjižnici kuće Radovinović Jagul

Kćeri Mirka Marče u očevom autu 1913. godine

Stari Imotski

ĐEMA POZADINA

Imotski 1913. godine, pet kćeri veleposjednika i trgovca Mirka Marče (1869) u očevom i jednom od prvih imotskih auta ispred kuće Marče. Mirko Marče se ženio dva puta te imao pet kćeri i to Mariju (1894), Gemu (1896), Ljubu (1897), Gildu (1899) i Anu (1901). Fotografiju je Gema Marče poslala iz Imotskog 1913. godine Toniju Colombani u Split. Gema se 1918. godine udala za Tonija Colombani (1884-1945), a njena sestra Ljuba za Tonijevog brata Marketa. Toni Colombani je sa Gemom Marče imao sina Marija (1920) koji je  umro u dobi od četiri godine  i kći Anu (1921) udanu za Stipu Sučića u kojem braku su rođene kćeri Ružica i Meri. Kako je Gema Colombani umrla 1933. godine kad joj je kćeri Ani  bilo samo 12 godina, Anu su odgojile  očeve sestre Nina, Marija, Kata, Lela i Karma Colombani.
Mirko Marče rođen je u Imotskom od oca Mate (1830) i Marije Vuleta (1841), a imao je brata Petra (1865) i sestru Virginiju (1870). Mirkov djed Petar (1780) doselio se u Imotski iz Splita i oženio mještanku Anu Katanušić (1809). Svi Marčini su se bavili trgovinom i postali veleposjednici, a u jednoj od njihove dvije kuće nasuprot crkvi, zapadnoj sa prizemljem i četiri kata nalazio se Sud do 1915. godine, te u posebnoj zgradi u dvorištu sudski zatvor.

Izvor: Arhiva Meri Sučić Batinić

Božični kruh

Stari Imotski


Recept za Božični kruh iz bilježnice recepata Zorke Bitanga Cerezin


1/4 kg samlivenih oraha, 1/4 šećera, 1/4 kg brašna, !/4 suvava, !/4 sitno izrezanih suhih šljiva, 3 cijela jaja, malo kanele, garofula ili kore od limuna. Sve se to dobro izmiješa na daski i napravi jedna ili dvi štruce. Štanap se namaže mašću i peće se 1 sat popr.

Izvor: Obiteljska arhiva

Buzzolai forti po receptu Nore Vučemilović Baškarad

Stari Imotski
Buzzolai forti prema jednom od najstarijih imotskih recepata Antonjete Vučemilović rođ. Pelicarić (1884-1943) i njene kćeri Nore Vučemilović Baškarad (1913-2001) koja je način izrade dalje prenijela svojim kćerima Ljiljani, Gordani i Antonjeti.
Buzzolai forti / Tvrdi okrugli kolači koji su se jeli za Badnji dan i za Božić ujutro. Radili su se na sv. Luciju i tada bi bili tvrdi, a za Badnjak bi bili mekani.

Recept:

Na vatri otopiti – ugrijati:
50 dkg meda
12 dkg ulja finoga
10 dkg šećera
10-15 dkg čokoladaPomalo dodavati 60-70 dkg crnog brašna
Smjesa mora biti mekana.
Odstraniti sa “vatre”, dodati:
30dkg poprženih i isjeckanih bajama
1 žlica kakaoa
2 kučarina cimeta
Nekoliko mljevenih klinčića
1/2 ostruganog oraščića
Kora limuna neprskanog
Kora od narančeTijesto “počiva” 1/2 sata /na toplome/
Praviti kolače i peći prst debele 20′ na 150°-160°C

Kada su pećeni namažu se zašećerenom vodom (pola šalice za bijelu kavu vode i dvije žlice šećera) i vratiti u pećnicu da dobiju sjaj još 10′ na 150°C

Buzzolai forti na fotografiji izradila Gordana Baškarad Bilić, kći Nore Vučemilović Baškarad

Marija Vuković Jelavić

Stari Imotski

Marija  Vuković Jelavić (1908-1996), kći Katinke i dr. Mile Vukovića i nećakinja dr. Pave Radovinovića radi kroštule  uoči  90. rođendana dr. Pave u njegovoj kući u Imotskom  1983. godine, u pozadini je  Anka Radovinović Tonković. Iz bilježnice recepata obitelji Radovinović Jagu evo recepta za kroštule, omiljenog slatkog dr Pave još iz njegovog djetinjstva i uvijek  na stolu u svečanim prigodama:
1/2 kg. brašna, 4 kašike mlika, 8 žumanjaca,  2 kašike masla, 2 kašike šećera, malo soli, te se napravi tijesto mekano rastre se tanko kao hrbat od noža, reže se rodelom po volji pa se friga u masti. U tijestu se stavi i malo alkohola

Izvor: Obiteljska arhiva

Medenjaci (Bucolai forti) po receptu iz kuće Jagul

Stari Imotski

Tradicionalni božični kolači po izvornom receptu iz kuće Radovinović  Jagul

Medenjaci (Bucolai  forti)

1,25kg. meda, 1,25 kg.brašna, 1kg. bajama poprženih, ½ paka čokolade istrugane, malo cedrina, kanele, garofula. Sve se to stavi u teću u kojoj med već  vrije, dobro se sve izmješa pak iskrene na dasku namazanu uljem. Prave se mali kolačići a stavljaju se u peć  tek sutradan. U peć se drže kratko vrijeme jer inače otvrdnu.

Izvor:Obiteljska arhiva

Slavko i Anka Tonković

Stari Imotski

Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.) sa suprugom Ankom na šetnici prema Modrom jezeru 1952. godine.
“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav!”
Slavko Tonković

Blagdan svete Luce, 13. prosinca 2015. godine

Stari Imotski

Blagdan svete Luce zaštitnice vida i djece u kripti svete Luce ispod katedrale svetog Dujma u Splitu 13. prosinca 2015. godine. Kripta sv. Luce otvara se samo jednom godišnje i to 13. prosinca kada se  u gustirni kripte, održava blagoslov izvora vode.
Sveta Luce se spominje kao jedna od posljednjih žrtava progona u vrijeme cara Dioklecijana, a umrla je mučenički 304. godine. Ime Lucija znači svijetla, dolazi od latinske riječi “lux” (lucis), što znači svjetlo, sjaj, jasnoća, kao i oko, život. Svetica se u ikonografiji  prikazuje s očima na pladnju i nožem u ruci. Dvanaest dana od Svete Lucije do Božića poznato je kao lucijanski dani,  brojanice, kada se proriče vrijeme za sljedeću godinu. Dan svete Lucije u tradiciji se označuje kao posljednji rok za sijanje božićne pšenice kao jedinog zelenila za Božić simbola novog života i svijetla koje će sijati svim ljudima. Posebno se njezinom blagdanu vesele djeca kada dobivaju darove ispod jastuka. U Dalmaciji pa tako i u Imotskom  djeca se  nisu darivala na Sv. Nikolu, već na blagdan Sv. Lucije. U bičvi koju bi dijete uvečer stavilo  ispod  kušina  i koju bi po buđenju uzbuđeno odmah potražilo dočekali bi ga mali darovi. Nekad su to bili slatkiši, čokolade, suho voće, naranče,  a kasnije i drugo ovisno o mašti roditelja.Odrasli se također znaju darivati na svetičin blagdan. Tako sveta Lucija potiče na darežljivost, velikodušnost i nesebičnost te na djelotvorni odgovor na potrebe ljudi oko nas.Tradicija darivanja na blagdan Svete Lucije starog je podrijetla, započeta u Italiji.

Najstarija fotografija Imotske glazbe iz 1880. godine

Stari Imotski

Najstarija fotografija Imotske glazbe iz 1880. godine. S lijeva stoje: Pietro Bonaventura Pjerin Bitanga, Alfonsov brat (1867.), , Miće Rako, Šime Mravak i Stipe Ligutić. S lijeva sjede: Josip Tripalo, kapelnik Alfonso Maia Bitanga i Jure Vučemilović Zuko.  Gradska glazba Imotski obilježila je 2015. godine  145. obljetnicu svog utemeljenja. Imotska glazba  prvi put je nastupila 6. veljače 1870. godine u Imotskom na dočeku don Mihovila Pavlinovića prilikom otvaranja Narodne čitaonice, a sudjelovala je i na svečanom dočeku cara Franje Josipa I. 24. travnja 1875. godine u Imotskom.
Prvi poznati kapelnik Imotske glazbe bio je ugledni imotski trgovac i načelnik Imotskog od 1898. do 1899. godine  AIfonso Maia Bitanga (1851.-1925.).

Nikola Vučemilović (1852-1935)

Stari Imotski

Sveti Nikola zaštitnik pomoraca i djece, jedan je od svetaca koji se posebno slave u župi sv. Frane u Imotskom. Naime neke  obitelji iz župe ga štuju kao svoga zaštitnika: Vučemilovići, Brečići, Ćosići, Lelasi, Milardovići, Ljubasi. Nekad mnogobrojna obitelj Vučemilović iako nisu bili pomorci bili su štovatelji svetog Nikole, te su relikvij  svetog Nikole donešen iz Italije darovali imotskoj crkvi. Na fotografiijama je Nikola Vučemilović (1852), Filipov činovnik u Duhanskoj stanici  poznat po dugoj sijedoj bradi. Nikola se vjenčao za Josefinu Wanmuller (1854), unuku  liječnika dr. Giuseppea Wanmullera koji je došao iz Venecije u Imotski gdje je i umro. Nikola i Josefina Vučemilović su imali tri sina: Amleta (1880), Norberta (1882).i Jeru (1889), te dvije kćeri Ružu (1892).i Anu (1895).  Nikolin sin Norberto Vučemilović vjenčao se za Danicu Jeličić, a kako nisu imali potomaka baš kao ni njegova braća.darovali su svoju kamenu kuću preko puta gimnazijske zgrade  časnim sestrama i financirali  izgradnju spilje Gospe Lurdske u imotskoj crkvi.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić