Imotski u veljači 2012. godine, snježni  nameti ispred kuće Colombani

Zbog brojnih stepenica Imotski s pravom može nositi naziv Gradić na skalinama, a prve su (na fotografiji) dali sagradili Mlečani krajem 18. stoljeća. Stepenice  su pobrojane 1998. godine i u Imotskom ima 1609 stepenica. Broj skalina je objavljen u knjižici dr. Veljka Vukovića “Imotski od nekad do danas” izdanoj 1998. godine.                          Fotograf: Filipa Marušić

Pogled na Veneciju 1914. godine. U gradu svjetlosti na čuvenom Karnevalu 1870. godine upoznali su se dr. Augustin Bitanga i Marieta Lusnik Carminati koja se školovala u Veneciji, a stanovala je kod ujaka visokog crkvenog dostojanstvenika, pisca i pjesnika Don Angela Marie Nonveillera.
Njihov susret je i zabilježen u knjizi Gordane Radić ” Bako-imotske karnevalije” (2010)… Spomenut ću ovom prilikom uglednog Imoćanina dr. Augustina Bitangu (rođ. 1841.) jer je jedan sudbinski detalj iz njegova života upravo vezan za Karneval. Naime, on je kao student medicine u Padovi sa svojim prijateljima otišao na karneval u Veneciju i tamo, na krabuljnom plesu, susreo svoju buduću suprugu, Splićanku Marietu Lusnik koja je tamo bila u posjetu svom ujaku. Vjenčali su se i živjeli u Imotskom i tu stvorili brojnu obitelj čiji potomci danas svjedoče o tim događajima. Tako je eto jedan trenutak venecijanskog karnevala kroz ovu priču dolepršao u Imotski…

Izvor: Obiteljska arhiva

Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-23.01.2010.)  i supruga  Đema rođ.  Ivanović 1939. godine u Imotskom. Primarijus dr. Veljko Vuković rođen je 25. siječnja  1914.godine u Imotskom, sin je Katinke Bitanga i dr.  Mile Vukovića. Dr. Veljko još kao dječak  često  je išao s ocem u  posjete  bolesnicima po Imotskoj  krajini  s malom kočijom na dva kola i konjem Šiškom kojom prilikom mu je otac pričao o svim ljepotama Krajine. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1940. godine, te je nakon dolaska u Imotski započeo raditi  sa ocem, a krajem  1942.  godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. Nijemci su  1943. godine  naše vojnike htjeli slati na ratište u Rusiju,  pa im je dr. Veljko  izdavao liječničku dokumentaciju za  različite „bolesti” koje se ne mogu brzo izliječiti. Njemačka liječnička komisija tražila je popis ljudi koji su bolovali i nisu mogli ići u Rusiju, a  kako ga dr Veljko  nije htio  dati  morao je pobjeći sa ženom i djecom na Biokovo. Pročelnik za zdravstvo Općine Imotski postao je 1944. godine što  vlasti nije odgovaralo jer je bio nekomunist pa je otišao u Split gdje je postavljen za pročelnika zdravstva Oblasti Dalmacije. Kao pročelnik zdravstva Dalmacije  popravio je bolnicu u Splitu, izgradio bolnice u  Zadru, Kninu i Šibeniku, te osnovao  u Splitu zdravstvene škole za babice, sestre, tehničare i zubare i bio im nastavnikom. Primarijus dr. Veljko Vuković  organizirao je  Dječji dispasnzer u Splitu i izgradio tri nova, osnovao dom zdravlja u svakoj većoj općini sa potrebnim kadrovima. Dr. Veljko je specijalizirao  pedijatriju, te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece.Objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu, te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih  i stručnih  članaka u različitim medicinskim časopisima. Za “Slobodnu Dalmaciju” napisao je preko stotinu članaka o bolestima najmlađih.Od 1980. godine predsjednik je Društva Imoćana u Splitu.
Dr Veljko Vuković u razdoblju od 1989. do 2004.godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Nadalje je prvi pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to Stari Imotski (1995), Fotografije starih Imoćana (1996), Ljepote krša uz Imotsko polje (1996), Društveni život u Imotskom (1997), te Imotski od nekad i sad (1998). Primarijus dr. Veljko Vuković umro je 23. siječnja 2010. godine te je pokopan po svojoj želji u Imotskom na svoj  96. rođendan 25. siječnja 2010. godine.

Izvor: Obiteljska arhiva