Gradić na skalinama

Zbog brojnih stepenica Imotski s pravom može nositi naziv Gradić na skalinama, a prve su (na fotografiji) dali sagradili Mlečani krajem 18. stoljeća. Stepenice  su pobrojane 1998. godine i u Imotskom ima 1609 stepenica. Broj skalina je objavljen u knjižici dr. Veljka Vukovića “Imotski od nekad do danas” izdanoj 1998. godine.                          Fotograf: Filipa Marušić

Trenkovi panduri na maskenbalu u Imotskom 1934. godine

Trenkovi panduri na maskenbalu u Imotskom 1934. godine, s lijeva: Korina Nikolić, Marija Vuković, Nora i Ana Vučemilović.
..Za krabuljne plesove je danima živio cijeli grad. Grupe i pojedinci zdušno su se pripremali, a u nekim obiteljima je to postajala obiteljska tradicija. Pripremanje maski za plesove bilo  je obavijeno velom osobite konspiracije, pazilo se da netko ne “provali” planove pojedinih grupa jer je faktor iznenađenja bio osobito važan..

Gordana Radić (2010) Bako-imotske karnevalije

Fotograf Giamonja Imotski.

Izvor:Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Pogled na Veneciju 1914. godine

Pogled na Veneciju 1914. godine. U gradu svjetlosti na čuvenom Karnevalu 1870. godine upoznali su se dr. Augustin Bitanga i Marieta Lusnik Carminati koja se školovala u Veneciji, a stanovala je kod ujaka visokog crkvenog dostojanstvenika, pisca i pjesnika Don Angela Marie Nonveillera.
Njihov susret je i zabilježen u knjizi Gordane Radić ” Bako-imotske karnevalije” (2010)… Spomenut ću ovom prilikom uglednog Imoćanina dr. Augustina Bitangu (rođ. 1841.) jer je jedan sudbinski detalj iz njegova života upravo vezan za Karneval. Naime, on je kao student medicine u Padovi sa svojim prijateljima otišao na karneval u Veneciju i tamo, na krabuljnom plesu, susreo svoju buduću suprugu, Splićanku Marietu Lusnik koja je tamo bila u posjetu svom ujaku. Vjenčali su se i živjeli u Imotskom i tu stvorili brojnu obitelj čiji potomci danas svjedoče o tim događajima. Tako je eto jedan trenutak venecijanskog karnevala kroz ovu priču dolepršao u Imotski…

Izvor: Obiteljska arhiva

Kandalora zima ora, kaže Blaž da je laž, javi se glistina da je to istina..

Kandalora zima ora, kaže Blaž da je laž, javi se glistina da je to istina..
Svijećnica se slavi 2. veljače točno četrdeset dana nakon Božića. Od svijeća koje se blagoslove na Svijećnicu očekuje se zaštita i pomoć u mnogim nevoljama i potrebama. Svijeća prati kršćane od rođenja pa do smrti, višestruka je uporaba i simbolika svijeće. Na krštenju se svijeća daje kršteniku, prvopričesnik nosi svijeću, zaručnike svijeća prati kod vjenčanja, uz upaljenu svijeću bolesnik napušta ovaj svijet…

Naslovna stranica knjige sa Pavlinovićevom posvetom dr. Augustinu Bitangi

Hrvatsku čitaonicu u Imotskom  što je bio veliki kulturni i politički događaj otvorio je 08. veljače 1870. godine Don Mihovil Pavlinović, hrvatski političar i književnik, vođa Narodne stranke svojim prvim znamenitim govorom: „Besjeda na slavi Imotske čitaonice“.
…Braćo, ja sam primio vaš poziv da se odužim dugu ljubavi kojega prama vam dugujem odavna. Vi meni sjajno na susret pohitiste sa hrvatskim barjakom, da vam dvije-tri kažem kako je slavno i pametno prije svega u Hrvatskoj zemlji Hrvatom biti.
Krajišnici braćo!
Hrvatsku besjedu niste čuli, stoga me danas pozvaste da vam ju pripovjedim; danas, kad Imotska čitaonica pristupa veselo u narodno kolo, do Ješke čitaonice….
Prvi predsjednik Hrvatske čitaonice u Imotskom bio je  dr. Augustin Bitanga, predsjednik Narodne stranke. Na fotografiji je naslovna stranica  knjige izdane 1882. g. sa Pavlinovićevom posvetom  što joj daje kolekcionarsku vrijednost:  “Prokušanom Rodoljubu dr. Augustinu Bitangi ”
Pisac

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski snimljen sa zvonika crkve 1925. godine

Imotski, fotografija snimljena sa zvonika crkve 1926. godine sa pogledom na kuće Anđule Bitanga, Radovinović, Marče i Colombani, te na Kotarski sud i Općinski dom. U kući Marče  od 1868. godine (kad je osnovan) do 1915. godine bio je smješten  Kotarski sud, te je  u Imotskom  bila poznata prijeteća izjava među sukobljenim stranama: “Sresti ćemo se na Marčinim skalinama”.
Nakladnik je Papirnica Ivanović, razglednica je poslana iz Imotskog  1932. godine i u arhivi je Antonjete Baškarad Jutronić

Dr. Veljko i Đema Vuković

Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-23.01.2010.)  i supruga  Đema rođ.  Ivanović 1939. godine u Imotskom. Primarijus dr. Veljko Vuković rođen je 25. siječnja  1914.godine u Imotskom, sin je Katinke Bitanga i dr.  Mile Vukovića. Dr. Veljko još kao dječak  često  je išao s ocem u  posjete  bolesnicima po Imotskoj  krajini  s malom kočijom na dva kola i konjem Šiškom kojom prilikom mu je otac pričao o svim ljepotama Krajine. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1940. godine, te je nakon dolaska u Imotski započeo raditi  sa ocem, a krajem  1942.  godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. Nijemci su  1943. godine  naše vojnike htjeli slati na ratište u Rusiju,  pa im je dr. Veljko  izdavao liječničku dokumentaciju za  različite „bolesti” koje se ne mogu brzo izliječiti. Njemačka liječnička komisija tražila je popis ljudi koji su bolovali i nisu mogli ići u Rusiju, a  kako ga dr Veljko  nije htio  dati  morao je pobjeći sa ženom i djecom na Biokovo. Pročelnik za zdravstvo Općine Imotski postao je 1944. godine što  vlasti nije odgovaralo jer je bio nekomunist pa je otišao u Split gdje je postavljen za pročelnika zdravstva Oblasti Dalmacije. Kao pročelnik zdravstva Dalmacije  popravio je bolnicu u Splitu, izgradio bolnice u  Zadru, Kninu i Šibeniku, te osnovao  u Splitu zdravstvene škole za babice, sestre, tehničare i zubare i bio im nastavnikom. Primarijus dr. Veljko Vuković  organizirao je  Dječji dispasnzer u Splitu i izgradio tri nova, osnovao dom zdravlja u svakoj većoj općini sa potrebnim kadrovima. Dr. Veljko je specijalizirao  pedijatriju, te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece.Objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu, te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih  i stručnih  članaka u različitim medicinskim časopisima. Za “Slobodnu Dalmaciju” napisao je preko stotinu članaka o bolestima najmlađih.Od 1980. godine predsjednik je Društva Imoćana u Splitu.
Dr Veljko Vuković u razdoblju od 1989. do 2004.godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Nadalje je prvi pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to Stari Imotski (1995), Fotografije starih Imoćana (1996), Ljepote krša uz Imotsko polje (1996), Društveni život u Imotskom (1997), te Imotski od nekad i sad (1998). Primarijus dr. Veljko Vuković umro je 23. siječnja 2010. godine te je pokopan po svojoj želji u Imotskom na svoj  96. rođendan 25. siječnja 2010. godine.

Izvor: Obiteljska arhiva