Pogled iz Imotskog na polje početkom 1950-ih

Stari Imotski

Pogled iz Imotskog na polje početkom 1950-ih…
Pitomo i plodno Imotsko polje se stere na prosječnoj nadmorskoj visini od 260 m, dugo je 33 km od jezera Galipovac u sjeverozapadnom dijelu polja do sela Draganića u njegovom suženom jugoistočnom dijelu, od čega na današnju Imotsku krajinu otpada 17,5 km. Širina polja je različita. Na potezu između Runovića i Gorice u Hercegovini je 5 km. Najuži dio od 1 km je po pravcu glavne ceste Split-Mostar, od Kamenmosta do mostića preko povremenog potočića Jezerina u selu Glavina Donja kod imanja Tonković. Površina Imotsko-Bekijskog polja je 9500 ha, od čega Imoti pripada 4500 ha…

Slavko Tonković (1998) Pleme Tonković u Imotskoj Krajini

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotska Pjaca sa zapadne strane krajem 1950-ih

Stari Imotski

Imotska Pjaca sa zapadne strane sa nizom kuća krajem 1950-ih, fotograf je Đuro Griesbach. U prvom planu se vidi dio kuće dr Ike Jerkovića koju je sagradio Josip Bolis doseljenik iz Trogira, zatim stara kuća Vučemilovića. Lijepa kamena trokatnica izgrađena je početkom 19. stoljeća za bogatog trgovca iz Makarske Marka Batošića koji je umro 26. 06. 1812. godine. Do kuće Batošić je kuća obitelji Bauk najstarije obitelji u Imotskom. Kuća koju su Marko Batošić i supruga Francesca Colombani kao i ostalu imovinu ostavili u korist siromašnih udavača Imotskog tijekom vremena promijenila je vlasnike, te je početkom 20. stoljeća u kući stanovalo više vlasnika. Vlasnici prizemlja i prvog kata bili su Rudolf Nikolić i njegova supruga Splićanka Anka Mladinić. U prizemlju su Nikolići držali gostionicu, a na katu sobe za iznajmljivanje. Kuhinja gostionice je od gostinskog dijela bila odvojena staklenim zidom na kojemu bi vlasnik palcem svirao razne melodije i tako zabavljao goste. U odvojenom dijelu, u separeu posluživano je jelo abonentima, to jest došljacima zaposlenima u raznim ustanovama (Jure Koljatić, Pancirov…) dok ne bi osnovali obitelj ili napustili Imotski. U tom dijelu nalazila su se dva masivna stola od orahovine te kredenca gdje su se držali pribori za jelo i razni likeri što ih je pripravljala vlasnica. U prizemlju je bila i manja čatrnja.
Na katu su bile četiri sobe, prozori su im gledali na Pjacu i avliju. Svaka soba je osim kreveta i ormara, imala venecijansko ogledalo te komo s mramornom pločom na kojem je bio kain, broka za vodu i posudica za sapun. Na prvom katu postojala su i vrata za avliju gdje je bila velika čatrnja što su je koristili svi stanari.
Vlasnici drugog kata bili su Kristina Mostarčić s obitelji te brat Milana Kujundžića sa suprugom Matildom, a stanovali su svatko na svojoj strani. Vlasnici trećeg kata bili su prof. Tino Benković i supruga Marija Kalafato, učiteljica iz Dubrovnika koji su imali djecu Anitu i Kamila poslije poznatog internista rođenog u kući. Profesor Klement Tino Benković (1906) sin je Kamila Benkovića omiškog činovnika i posjednika i Anke Ivanišević, a bio je omiljeni profesor matematike, fizike i kemije u imotskoj gimnaziji. Desetak godina poslije II svjetskog rata prof Tino je zbog političkih razloga i povezanih neugodnosti bio prisiljen preseliti se sa obitelji u Zagreb.
Neko vrijeme umjesto gostionice u prizemlju je Vojo Vučemilović imao fotografski atelje.
Hvala Bogu da ova kuća zahvaljujući obiteljima Roso i Parlov nastavlja živjeti za razliku od mnogih starih kamenih imotskih kuća koje propadaju i umiru.

Podaci: I. V. Vučemilović i JWC

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

10. godišnjica Imotske Muke 2009. godine

Stari Imotski

Dramski prikaz Muke Gospodina našega Isusa Krista u Imotskom održava se danas na Cvjetnicu, 20. ožujka 2016. godine 17. put zaredom. Prikaz počinje u parku samostana svetog Frane, nastavlja se ulicama Imotskog, koje imaju savršenu konfiguraciju za prikaz dramatičnih trenutaka uprizorenja i završava na imotskoj tvrđavi Topani.

10. godišnjica Imotske Muke 2009. godine, 155. Milenijska fotografija Šime Strikomana

Marija Franceschi Radovinović (18.03.1899.-07.09.1968.)

Stari Imotski

Marija Franceschi Radovinović (18.03.1899.-07.09.1968.) rođena je na Perinuši, a u Zadru je pohađala licej sv. Dimitrija, prvu privatnu višu školu gimnazijskog tipa za djevojke iz plemićkih obitelji. Marija je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala, te su unucima u sjećanju ostale “canzone di Napoli”, bila je jako nadarena slikarica baš kao i njena sestra Mila, te braća Toni, Zane i Frane, te je cijeli svoj život bez obzira na velike obveze kada je god mogla slikala u raznim tehnikama čak i u bolnici, te se bavila umjetnošću na razne načine kroz vezenje, ukrašavanje i dizajniranje. Marija Franceschi je po riječima kćeri Anke bila otvorena za svakoga, a dr.Veljko Vuković, nećak dr. Pave Radovinovića napisao je u svojim neobjavljenim memoarima ..“dr. Pavina supruga bila je najbolja žena koju sam poznavao“.

Izvor: Obiteljska arhiva

Obitelj pl. Josipa Bepa i Ane Nane Franceschi

Stari Imotski

Obitelj pl. Josipa Bepa i  Ane  Franceschi rođ. pl. Grubišić na Perinuši u ožujku 1936. godine. S desna stoje: Vjeko Žabkar, brat Marice Franceschi, Marija Franceschi Radovinović, Marica Franceschi  (Zanina supruga), Marijin suprug dr. Pave Radovinović, Stefanija Lelas Franceschi i njena kći Neva Franceschi. S desna čuči Frane Franceschi, Marija (supruga Tonija Franceschi) sa sinom Josipom Kikom, Ana Nana Franceschi  i Mara (Franina supruga) sa sinom Josipom Jozom. S desna sjede  Zora i Anka Radovinović (ispred svoje none Nane), Mara Duzbaba i Aleksa Leše Franceschi.
Interesantno je spomenuti da je Aleksin brat don Petar Franceschi , sin Frane, Bepova brata bio svećenik u Grabovcu (književniku Raosu bio je predložak za lik čuvenog don Petra). Josip Bepo pl. Franceschi, sin Ante direktni je potomak vojskovođe Zuane de Franceschi (1673.-1741.), gubernatora Imotskoga koji je za zasluge u borbama za oslobođenje Imotskog od Turaka 1717. godine dobio od Mletačke Republike velike zemljišne posjede na Vrljici, te kuće, mlinice i kulu arcibega Čauševića na Perinuši. Od Zuane de Franceschi korijeni slijede preko Petra (1703.), Ante (1723.), Petra (1757.) i Ante (1801.) do Josipa Bepa.

Niccolo Franceschi (1318. – 1362?) najraniji predak obitelji, njezin rodonačelnik za svoje zasluge dobio je od hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Velikog Anžuvinskog posjede u Zadru i okolici, a prema povelji potpisanoj u Budi 8. ožujka 1359. godine primljen je u kraljevsko nasljedno ugarsko – hrvatsko plemstvo i dobiva grb. Od tada se rodoslovlje obitelji može pratiti na tlu Hrvatske. Franceschi su se ženidbenim vezama vezali sa drugim plemenitim obiteljima i to Grubišić, Coltroni, Kallay, Camozzini, Grisogono, Caralipeo Despotović, Cambj, Benković…

Izvor: Obiteljska arhiva

https://www.geni.com/projects/Obitelj-Franceschi-de-Franceschi-Noble-family/46506

Paravan za presvlačenje

Stari Imotski

Paravan za presvlačenje u spavaćoj sobi kuće Radovinović u Imotskom kojeg je oslikala Marija Franceschi Radovinović. Paravan skriva i peć na drva koju bi netko od kućnog osoblja loži0 iz kuhinje rano ujutro tako da bi u velikoj spavaćoj sobi sa visokim stropovima bilo ugodno toplo.

Modro jezero, slika Julija Žuvele

Stari Imotski

Modro jezero (ulje na platnu) naslikao je Julije Žuvela rođen u Zadru 1971. godine.Julije Žuvela završio je Srednju umjetničku školu, studirao slikarstvo na Free Acadamy, te je diplomirao u klasi profesora Donalda. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.Julije je proputovao veliki dio svijeta i postao eko aktivist, te je član Globea radikalne frakcije Greenpeacea u okviru Rainbow Warriorsa. Pripada skupini od desetak mladića iz nekoliko zemalja svijeta koji na samo jedan poziv kreću u ekološku borbu diljem globusa. Početkom ožujka 2012. godine Julije je picingaše s Bačvica doveo u svoj Imotski da u poznatom krškom dalmatinskom prirodnom fenomenu Modrom jezeru odigraju partiju picigina. Temperatura vode iznosila je samo 5 stupanja, ali pravim picingašima to nije ni najmanje smetalo. Godine 2015. Julije je proglašen najboljim skakačem u ovom atraktivnom sportu.
Bravo Julije!

Antonjeta Baškarad Jutronić

Julije Žuvela sin je glazbenika Ive Žuvela i prof. francuskog Marije Maje Penović. Marijin otac je Ivo Penović, nakladnik i nekadašnji vlasnik papirnice u Imotskom, a majka Zlata Ciciliani čiji je predak graditelj crkve u Imotskom Antun Ciciliani rođ. 1815. god. u Trogiru. Zlatin otac Bariša Ciciliani je uz nju imao još sina dr. Julija Đulija, a nakon smrti prve žene u drugom braku sa Ljubicom Vujević imao je kćer mr.ph. Sandu. Kuća obitelji Ciciliani na imotskoj Pjaci prodana je odvjetniku Jonjiću.

 

Dr. Janko Rako i grupa Imoćana oko 1930. godine

Stari Imotski

Imotski  oko 1930. godine, grupa Imoćana nakon Sokolskog plesa za koji je bila preporuka odjenuti se u narodnu nošnju. U prvom planu  drugi zdesna stoji dr. Janko Rako. Dr. Janko Rako  (1896) sin je Eme Šoić (kći Katine Bitanga i Mate Šoića; Katina Bitanga je kći Anamarie Nani i Frane Bitanga) i Nikole Rako koji su uz Janka imali  još sinove Slavu (1897) i Živka (1901), te kćeri Irmu  (1899) i Biserku (1903). Dr Janko se oženio  Ljeposavom Dunda, Slavo  Rozinom Ferrari, a Živko  Adelom Delkom Monti.
Današnja objava je iz razloga što gosp. Piero iz Italije preko stranice Jagul wine cellar pokušava pronaći svoje pretke, a  zna da mu je baka kći Marka Rake  i rodica dr Janka Rake.

Izvor: Arhiva prof. Gordane Rako Radić

Imotski od tvrđave do groblja snimljen iz aviona 1977. godine

Stari Imotski

Imotski od tvrđave do groblja snimljen iz aviona 1977. godine nekad okružen zelenilom najbujnijem s južne i istočne strane. Zelene površine Imotskoga nisu bile samo prirodne ljepote nego su takve prostore njegovale pojedine obitelji. Na jugozapadnom dijelu su bili Radovinovićevi Jagulovi vrtovi, na jugoistočnom Milinovićevi vrtovi, a među njima je bila Fratarska i Marčina ograda. Na istočnom dijelu bio je perivoj Gaj koji se poput mjesta spuštao padinom. Mnogim starijim Imoćanima su ostali u sjećanju prekrasno uređeni vrtovi obitelji Milinović sa šetnicama i pergolama, a danas su na tom mjestu sagrađene kuće. Jagulovi vrtovi u prvom planu na fotografiji kaskadno se spuštajući niz padinu sa šetnicama između ružičnjaka i brojnim suhozidima imali su provedeni sustav za navodnjavanje za različite zasađene kulture, te kamenice u kojima se ljeti “banjavalo”. Danas je južni dio zelenog obruča oko Imotskog skoro nestao jer su ga prekrile zgrade.

Izvor: dr. Veljko Vuković (1998): Imotski od nekad do danas

Fra Ivan Despot (19.08.1851.-19.02.1886.)

Stari Imotski

U Zaostrogu  je 19. kolovoza. 1851. godine rođen hrvatski književnik  fra  Ivan Despot koji je umro  od sušice prije  130 godina, 19. veljače  1886. godine u  Splitu, u franjevačkom samostanu na Dobrome. U nepunih deset godina književnog djelovanja fra Ivan Despot, siroče bez majke  pokazao  je neosporni književni talent, po nekima je bio naš boem devetnaestog  stoljeća, a pisao je pjesme, književne kritike, putopise i pripovijednu prozu te se bavio i prevođenjem. Njegov doprinos hrvatskoj književnosti nije neznatan, sam je oko sebe okupljao književnike i prijatelje, a najveću popularnost je stekao rodoljubnim pjesmama osobito o bosansko-hercegovačkom ustanku. Pa iako je ušao u antologije i  encikopledije bio poznat i u inozemstvu danas je neopravdano zaboravljen. Njegovo djelce „Malo zrnja“ izdano u Spljetu 1885. godine može se smatrati po dr. Anti Franiću prvom knjižicom u hrvatskoj književnosti u kojoj su objavljene neke književne kritike. Fra Ivan Despot je napisao dva putopisa koji se odlikuju dotjeranim stilom u kojima  govori o Imotskoj krajini  i to „Put na Biokovo“ i „Putopisne crte“. Daje se dio teksta iz  putopisa „Putopisne crte“
…..Sunce odskočilo i dobro zapeklo i mi jedva domakosmo na pogled željenog Imotskog gdje opočinemo i gdje me mahomice zapanji tu ištom zenuli bastan. Sad svrnem k Prološkom Jezeru, što me sjeća na divno moje more, sad tegnem tanko-srebro Vrlikom što vrbljem lazi i bjelaska se  uzkanim, dugačkim poljem … Sad me iznebuše u goloj brižini,  ti izpečeni Gavanovi dvori, sad zamami bieli varoš  rasut izoritim briegom, da se s visa nauživa i gleda i mirisa, izkićena svakim božjim miljem. Pod Imotskim se razastrao, raznobojni sag, što ga kiti i veze liepa Živana…Tko si polazio Imocki, a da se navratio niesi nad strahota božju to Crljeno Jezero ili bolje  unorene Gavanove dvore?!… Selo Proložac popelo se na prisojnu stranu da mu se nemoš nadiviti…sreo bi i tihanu Vrliku i njezin zamierni izvor kod razvalina davnog franovačkog  manastira: vidio bi na desno dva jezerca  jedan do drugoga, neizmierne dubine…. Po  objedu roskalo i sunce grijalo a mi ćemo da se povezemo u nekakvu  koritu, k starom manastiru ili bolje na otočac S. Jakoba de Marchia, što klisio iz tog Proložkog Blata i razcviteao na sred vode, da te nekom neodoljivom silom k sebi mami. Tu je rečeni svetac u pohodih bio, kad tu fratri stanovali, nit ga voda  bila obtočila. Još su razvaline i čatrnja pram podnevu, još pristave u klak uzidane i na okolo pašu, još vrtovi pravilno osječeni, još vočke svake i biljke tu uspjevaju. Taj otočić nalik je stogu na vrhu osječenu i zakubljenu, gdje na izoritoj  ravni bio je po prilici poglednik i hladovište božjim ugodnikom. Ja sam poljubio tu svetu zemlju, koja mi uzbudila toliko milih uspomena.

Izvor: Obiteljska arhiva,  naslovna stranica knjige “Malo zrnja” naslovljena na  Veleuč  g.  Auguštin Dr  Bitanga