Ana Anka Radovinović i Slavko Tonković u vrtu kuće Radovinović Jagul neposredno nakon vjenčanja 29. srpnja 1952. godine.
Dragi Bože, čuvaj naše roditelje
Vječni raj
Za nagradu ti im daj!
Homo totiens moritur quotiens amitittit suos.
Ana Anka Radovinović i Slavko Tonković u vrtu kuće Radovinović Jagul neposredno nakon vjenčanja 29. srpnja 1952. godine.
Dragi Bože, čuvaj naše roditelje
Vječni raj
Za nagradu ti im daj!
Homo totiens moritur quotiens amitittit suos.
Bojni brod sa kojim je jedna grana obitelji de Franceschi doplovila u drugoj polovici 16. stoljeća iz Venecije u Pisak odakle su se nastanili u Omišu gdje se spominju 1590. godine. Vlasnik bojnog broda bio je Gaspar de Franceschi, kasnije admiral mornarice. Francesco de Franceschi (1520.–1598.) upućen je iz Venecije u Omiš za člana senata grada te se spominje u župnim knjigama. Od tada se razvijaju paralelno dvije grane obitelji, u Zadru i Omišu, koje stoljećima njeguju međusobne veze.
Brod je naslikala Vanječka Franceschi Poduje, a slika je u vlasništvu Dore Franceschi Račić.
Kapetan Zane Franceschi (1895.-1952.) pl. Josipa Bepa rođen je na Perinuši i prvi je školovani pomorac iz Imotskog i Krajine. Zane Franceschi zavolio je more i brodove išavši kao dijete ljeti u posjete kod tete, očeve sestre Kate pl. Franceschi Cerineo u Splitsku na otok Brac, te u Omiš. Zane je u dobi od 15 godina 1910. godine upisao Nautičku školu u Bakru koju je završio 1914. godine.
Po sjećanju starog kapetana Soljačića rođenog 1893. godine i njegovog kazivanja Zaninom sinu kapetanu Vjeki Zane je došao u školu kao dobro obučen dečko iz Dalmacije sa talijanskim imenom a u školu u Bakar?. Naime tada su postojale dvije Nautičke škole, jedna u Rijeci, a druga u Bakru. U Nautiku u Rijeci su išli đaci iz ostalih Austrijskih zemalja kao Slovenije, Česke, Mađarske i Austrije a u Bakar su išli samo oni koji su se osjećali dobrim Hrvatima. Stari kapetan je tada po tome zaključio da su se Franceschi tada sigurno smatrali Hrvatima. Sve nautike zajedno su imale krasni brod jedrenjak “Vila Velbita” za trening koji je imao još i parni stroj. Njime su išli sa školom po Mediteranu a brod je kasnije 1920-ih godina išao jednom i u NY na neku izložbu. Brod “Vila Velebita” je dočekao i Drugi svjetski rat ali su ga Talijani ukrali i uklonili jarbole, te napravili maonu za Veneciju.
Na fotografiji pitomci nautike u Bakru 1913. godine na jedrenjaku “Vila Velebita”, Zane sjedi u sredini u prvom redu.
Podaci: Kapetan Vjeko Franceschi
Kapetan Zane Franceschi (1895.-1952.) odmara se ljeti 1932. godine na rodnoj Perinuši prije ukrcaja na brod “Rad” u vlasništvu poduzeća Rusko & Banac iz Dubrovnika. Dubrovacki brodovlasnik brod je kupio od Engleske godine 1930 i originalno ime mu je bilo “Thestler” Brod “Rad” je bio u slobodnoj tramperskoj sluzbi, tj plovio gdje ga teret vodi. Sa kapetanom Zanom je maleni rođak Anton Toni Franceschi, Antona (1926.-2013.) iz susjedne kuće.
Josip Bepo pl. Franceschi (1844.-1904.) i supruga Ana Nana (1876.-1945.) sa najstarijim sinom Antom Tonijem 1893. godine. Vrlo je zanimljiv način upoznavanja Bepa i Ane zapamćen u usmenoj predaji obitelji. Lijepa Ana pl. Grubišić sjedila je 1892. godine uz otvoreni prozor svoga palaca u Omišu dok joj je sobarica češljala dugu kosu. Ulicom je tada prolazio na konju bijelcu markantni Bepo koji je zastao ugledavši Anu pa je naklonivši se zafrkantski upitao: „Gospođice mogu li znati kome pripada ta ljepota? na što je Ana odgovorila u istom tonu: „Može i Vama ako želite“. Ana i Josip Bepo pl. Franceschi ubrzo su se vjenčali u Omišu a njihovih svih šestoro djece rođeno je na Perinuši. Kako je Josip Bepo bio veliki ljubitelj konja s kojima je svako jutro u pratnji sluge obilazio svoje zemlje kao išao u lov da bi ih zaštitio od riječne vlage svaku noć su konji bili na teraci kuće na Perinuši gdje bi se popeli preko niskih položenih stepenica. Josip Bepo je obnovio kuću i mlinice na Perinuši neposredno prije smrti 1904. godine. Veleposjednik Josip Bepo pl. Franceschi, sin Ante direktni je potomak vojskovođe Zuane de Franceschi (1673.-1741.), gubernatora Imotskoga koji je za zasluge u borbama za oslobođenje Imotskog od Turaka 1717. godine dobio od Mletačke Republike velike zemljišne posjede na Vrljici, te kuće, mlinice i kulu arcibega Čauševića na Perinuši. Od Zuane de Franceschi korijeni slijede preko Petra (1703.), Ante (1723.), Petra (1757.) i Ante (1801.) do Josipa Bepa.
izvor:Obiteljska arhiva
Mila Franceschi (1900.-1926.), kći pl. Josipa Bepa rođena je na Perinuši. U Zadru je sa sestrom Marijom pohađala licej sv. Dimitrija, prvu privatnu višu školu gimnazijskog tipa za djevojke iz plemićkih obitelji u kojem se nastava održavala na talijanskom. Mila je za svog kratkog života doživjela veliku ali i nesretnu ljubav. Na povratku kući na Perinušu zimi 1925. godine sa jednog putovanja kada se preko nabujale Vrljike moglo proći samo kolima Mila nije imala strpljenja čekati kočijaša te je bosonoga prešla preko hladne rijeke. Dobila je tešku upalu pluća koja se zakomplicirala te je očajna majka Ana odlučila poslati u tada najpoznatiju kliniku za plućne bolesti u Davos u Švicarskoj kamo je odveo brat Toni sa autom. Nažalost ni skupo liječenje nije pomoglo i Mila Franceschi umrla je u rujnu 1926. godine u dobi od samo 26 godina. Na dan sprovoda četveropreg bijelih konja išao je sa Perinuše do groblja u Prološcu u nezapamćenom sprovodu o kojem se po okolnim selima pričalo još desetljećima.
Izvor: Obiteljska arhiva
Frane Franceschi, pl Josipa Bepa (1901.-1984.) snimljen kao maturant u Atelieru Zita u Splitu 21.02.1919. godine. Frane Franceschi jedan je od tri sina Ane i Josipa Bepa pl Franceschi, dobri duh obitelji i Perinuše. Visoki, naočiti Frane pravi gospodin, izuzetno talentiran nakon studiranja u Ljubljani bio je općinski tehničar u Imotskom. Frane Franceschi među ostalim projektirao je zgradu imotske vinarije i dva mosta preko odvojka Vrljike, uz mlinove i kod Kuzmana, preko matice čija je izgradnja započeta 1938. godine pod njegovim nadzorom. Frane je bio jako vezan za rodnu Perinušu gdje bi rado sa mlinarima dugo pričao, a znali ga svi koji su dolazili na mlinice. Frane je poput braće Tonija i Zane, te sestara Marije i Mile prekrasno slikao osobito u akvarelu, a za dugih zimskih večeri sam je izrađivao okvire za slike kao i namještaj dijelom sačuvan i danas. Oženio se za Maru Vidak iz Prološca s kojom je imao troje djece Josipa Jozu, legendarnog imotskog novinara te kćeri Milu i Anku.
Izvor: Obiteljska arhiva
Proslava svete Ane 1934. godine na teraci kuće Carminati Lusnik na Dobrome u Splitu. Na teraci nonine kuće u prvom redu sjedi slavljenica osmogodišnja djevojčica Ana Anka Radovinović, poviše nje je rodica Marija, kći Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića, desno od Marije su teta Tonća Bitanga Mladinov i rodica Marica, kći Milene Bitanga i dr. Lavoslava Ivančevića.
Izvor: Obiteljska arhiva
Mirko Marče (lijevo) i Ante Dunda 1895. godine u Imotskom. Mirko Marče posjednik i trgovac rođen je 1869. godine u Imotskom, otac mu je Mate (1830), a majka Marija Vuleta. Mirkov djed Petar Marče (1780) doselio se iz Splita i oženio mještanku Anu Katanušić (1809). Svi Marčini bavili su se trgovinom i postali jaki posjednici. Mirko se ženo dva puta te je imao pet kćeri: Mariju (1894), Đemu (1896), Ljubu (1897), Đildu (1899) i Anu (1901).
Ante Dunda rođen je 1873. godine u Imotskom, otac mu je Frane (1836) čiji otac Ante (1792) se doselio u Imotski,a majka Anka Bettini (1832). Ante Dunda činovnik u Imotskom imao je dvije kćeri Mihovilu (1898) i Vojnu (1904) dok je njegov brat Marko poznati imotski hotelijer imao dvoje djece Franu Mihu (1893) i Ljeposavu (1897).
Izvor: Arhiva Meri Sučić Batinić
Imotski krajem 1950-ih, u prvom planu su kuće Colombani, Marče i Radovinović te crkva sv. Frane.Dvije kuće Marče sagradio je krajem 18. stoljeća bogati trgovac Nikola Mendeš iz Sovića kojem su pomoćnici bili braća Marin i Petar Marče (1780) iz Splita. Kako Nikola Mendeš nije imao djece oporućno je 1835. godine kuće i ostalu imovinu ostavio braći Marče. U velikoj kući Marče bio je smješten Kotarski sud od 1868. do 1915. godine. U dvorištu kuće u posebnoj zgradi nalazio se sudski zatvor kojeg je posjetio i car Franjo Josip I za svog boravka u Imotskom 24. travnja 1875. godine, a kako piše izvjestitelj zadarskog Narodnog lista: “Nek sada svak pomisli prie svega na čudo, a poslije na uzhit, koji je nadvladao onim pukom kada je Car banuo i kad je pošao da pregleda urede, tamnicu, crkvu i učione”. U usmenom predanju je ostala poznata uzrečica kojom se prijetilo po Imotskom: “Vidit ćemo se na Marčinim skalinama!”