Smrznuto  Modro jezero  09. siječnja 1947. godine, a led je trajao samo jedno jutro.

Izvor: Obiteljska arhiva

Najstariji nogometni klub  osnovan je 1927. u Imotskom pod imenom SD Zagorac, ali je kratko djelovao. Potom se 1932. u Imotskom osniva NK Imotski športski klub koji djeluje do II. svjetskog rata, kada se gasi.
NK Imotski športski klub (IŠK) na  „međugradskoj“ utakmici u Lovreću 1934. godine  protiv  SK Lovrećko omladinsko nogometno društvo (LOND). Igrači  NK  Imotski športski klub  imaju  bijele majice sa hrvatskom trobojnicom, a u gornjem redu  s lijeva stoje: Fulgencije Fuđo Vučemilović, Ivo Bulić, Nikica Rako, Veljko Vuković, Bepica Nikolić i Slavko Mršić. U donjem redu su:  Rade Nikolić, Joško Sučić, Ante Jerković, Frane Lončar i Lukica Bilopavlović dok leži Ante Lovrić.
Igrač  Imotskog športskog kluba Fulgencije Fuđo Vučemilović poslije jedan od najpoznatijih svjetskih nogometnih menandžera  Aldo Valentini   prvi  je dao  ideju za lokaciju stadiona Gospin Dolac u Imotskom  u prirodnoj vrtači   uz  istočne rubove  Modrog jezera, a  poznat je i po tome što je Bernarda Vukasa legendarnog kapetana Hajduka prodao talijanskom nogometnom klubu Fiorentina.

Cattarina Kata Čelan Bitanga (18.02.1796.-26.12.1875.) sa sinovima 1870. godine u obiteljskoj kući ispod Volta u Imotskom. Lijevo od majke sa kamišem sjedi Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom, a desno najmlađi sin dr. Augustin Agostino Nicolo (1841.-1912.). Imoćanka Kata kći je Anastasije Cholich rođ. 1772. i Nikole Cellana rođ. 1760. koji su uz nju imali sinove Ivana, Mihovila i Marka. Kata, bogata dotarica koju su zvali Kata Cekinarica udala se 1816. godine u Imotskom za Pavla Bitangu (1786. – 1864.) koji se 1805. godine doselio u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. Pavao je završio Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te je stoga napustio Runoviće. Kata i Pavao Bitanga imali su tri sina: Franu, Andriju i Augustina te pet kćeri. Frane se oženio za Anamariu Nani s kojom je imao petnaest djece među kojima čuvenog učitelja Anđela Bitangu, gradonačelnika Imotskog i prvog kapelnika imotske glazbe Alfonsa Bitangu te člana prve glazbe Pjerina Bitangu. Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženio se za Rosu Papucia, udovicu Josipa Wanmullera. Dr. Augustin, prvi Imoćanin koji je završio studij medicine oženio se za Mariettu Lusnik s kojom je imao pet kćeri i najmlađeg sina Pavla. Katine i Pavlove kćeri su: Lucia (1823.) udana za Josipa Jozu Rako, Annamaria (1828.) udana za Andriju Tripalo, Cecilia (1830.) udana za Andriju Vrdoljaka, Venanzia (1833.) udana za Domenica Truccolo i Angela Nina (1836.) udana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Kata i Pavao Bitanga su rodonačelnici mnogih imotskih obitelji koje su preko ženidbenih veza njegove djece međusobno rodbinski povezane .

Mila, Perinuša 02. kolovoza   1999. godine….

Ispred čuvene Imotske kavane prije 110 godina,  zimi 1906. godine. Na sredini  “tavulina”  su Josip Bepo Petyo (1878.) i Kamilo Benković (1870.), a uz njega sa šalicom u ruci je vlasnik kavane Šimun Rako Jurkan. Šimun Rako je poginuo u  I. svjetskom ratu  pa je njegova supruga Manda (1885.) nastavila  obiteljski posao i tako  sačuvala staru imotsku kavanu. Imotska gradska kavana na Pjaci bila je statusni simbol grada, dnevni boravak Imoćana, a u nju su dolazili Tin Ujević, Dinko Štambak,Vlade Gotovac. Kamilo Benković činovnik i posjednik rođen je u Omišu, te se doselio u Imotski gdje se oženio sa Ankom Ivanišević te imao sinove Pavu (1902.) i prof. Klementa  Tina (1906.). Prof. Tino Benković  oženio se za učiteljicu iz Dubrovnika Mariju Kalafato, a bio je profesor matematike, fizike i kemije u imotskoj gimnaziji.

Pazar u Imotskom za pazarnog dana 1920. godine, fotografija je snimljena sa sjevera sa pogledom na stare kuće na Pazaru i stoljetnu kostelu oko koje se trgovalo. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić Imotski je dugim desetljećima živio od Pazarne srijede. Od općine pa do najmanjeg siromaha, bilo je za svakoga zarade. Svi su čekali taj dan i nastojali se uklopiti na svoj način… Ostali su Imoćanima u dugom sjećanju Luka Jojin (Ćelan), Cokan Valdevit i Bukalo. Pomagali su srijedom Šimi Poštenjaku u gostionici. Zadaća im je bila poklati janjce, oderati i ispeći. Prošetali bi Pazarom noseći na ramenu ražanj s pečenjem, vičući iz svega glasa: „Odi ga vruća, vruća tko nije ruča! U Šime Poštenja, a kilo janjetine, 10 dinara. E, što je tuka jalova, 3 majke dojila!. Maslo i meso”.
Obična raja po Pazaru uživala je besplatno u mirisu pečenja.