Pogreb Marije Vučemilović 1932. godine

Stari Imotski

Imotski, 1932. godine, pogreb mlade Marije Vučemilović rod.1912. godine, kćeri Antonjete i Lovre.
Groblje Gospe od Anđela, Đombuša  građena je po nacrtu od 1859. do 1866. godine u dvije ravnine povezane lijepim stepeništem u vrijeme gvardijana fra Ante Perića. Za kapelu i mrtvačnicu napravljena je ista zgrada. Od davnine u imotskoj župi bila su ustanovljena tri reda sprovoda, a prvi je bio najsvečaniji. Na čelu pogrebne povorke bio je drveni križ  (danas se čuva u samostanskom muzeju) na štapu 5 m visokom oko kojeg bi bio zavezan dugi bijeli ili crni veo. Križ bi slijedio dvored toraca, bijelih drvenih nosača na koje su se stavljale mjedene glave u koje bi se utakle debele svijeće. Torce je iznajmljivala crkva, a i nekoliko trgovaca, te je unajmitelj plaćao i vlasniku i nosaču torca. Broj toraca ovisio je o pokojnoj osobi, a znalo ih je biti i do stotinu. Nosili su se upaljeni u širokom dvoredu iza križa.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Hrvati i Talijanaši u Imotskoj krajini

Stari Imotski

20151017_121801 20151017_121841

U Imotskom je na izborima 1883. godine pobijedila Narodna stranka na čelu s don Mihovilom Pavlinovićem. Fra Rajmund Rudež jedan od prvaka Narodne stranke pokušao je u Imotskom izmiriti pristaše Narodne stranke i autonomaše, ali uzalud. Stoga je sastavljen odbor Narodne stranke koji je uputio pismo autonomašima 20. rujna 1883. koje je osim predsjednika fra Rajmunda Rudeža potpisalo i 12 članova odbora. U pismu narodnjaci biranim riječima iznose potrebu i korist sloge za narod i Imotsku krajinu, ističu zlo od nesloge. Hrvati se moraju sjediniti sa Hrvatskom radi otpora prema Nijemcima i Mađarima i radi izvojevanja ravnopravnosti. Čitaonica i Casino neka se združe iz materijalnih i moralnih razloga i tako ujedinjeno društvo neka nosi naziv Imotska sloga. Borbu između narodnjaka i autonomaša opisao je fra Rajmund Rudež u  brošuri pod naslovom “Hrvati i Talijanaši u Imotskoj krajini” izdanoj u Zadru 1884. godine.
..”Nek izvole, častna gospoda autonomnoga odbora i članovi Casino-a u prilično vrieme pismeno iskazati svoje obrazložno mnenje o svem ovdje  predloženom, da moramo saznati njihove misli, te se razumiti, složiti pak se sastati i napraviti kompromis i svetčano ga proglasiti na obću radost….
Imotski 20. rujna 1883.
Rudež fra Rajmund predsjednik narodnog odbora – Bitanga Dr. Augustin predsjednik čitaonice – Jerković Dr. Ivan – Kolumban Ivan – Kolumban Petar – Vrdoljak Mihovil – Vuković Luka – Bulić Ivan – Jerković Frane – Bulić Josip – Dunda Frane – Čale Stjepan – Rako Mihovil”.

Izvor: Obiteljska arhiva

Pismo prof. Josipa Vergilija Perića iz 1898. godine

Stari Imotski

20151017_122047 vergil perić pismo

Pismo koje je napisao prof. don Josip Vergilije Perić (1845-1919),
dosljedni hrvatski političar i pisac, narodni zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru  i Carevinskom vijeću u Beču koji je polagao narodu račun za svoj rodoljubni rad. Josip Vergilije Perić pismo je uputio iz Beča imotskom načelniku Alfonsu Bitangi 14. ožujka 1898. godine.
Beč, 14. III  98.

 

Dragi Alfoso!

Vaše pismo nije me našlo u Zadru, već jučer primio sam ga ovdje i odmah pisao Korlaetu (op. Božo Korlaet, zastupnik u Dalmatinskom saboru) da se zauzme živo  oko  Vrankovića i ostalih članova. Čim mi  javi  uspjeh pisaću vam, a medjutim najviše će to zavisiti od političke vlasti koja je tome puno sklona. Držat ću znakom pouzdanja, ako mi u svakoj prigodi vaše naloge obćeg interesa bez ikakva obzira budete davali. Nikad mi neće biti teško vršiti moje  dužnosti,  a  kad bi to slučaj bio ne bi se ovog mjesta primio. Ja se bojim hoće li i novi ministar pobjednik  biti  bolje sreće nego li mu prešastnici.
Pozdravite sve vaše i da ste mi  zdavo!
Vaš odani
J.V. Perić

Izvor: Obiteljska arhiva

Pučka i Građanska škola krajem 1920-ih godina

Stari Imotski

Imotski, Pučka i Građanska škola krajem 1920-ih godina. Na školskoj zgradi, koja je blagoslovljena na sv. Franu 1911. godine, velikim zlatnim slovima pisalo je “Pučka građanska škola”. Ulazilo se s ulice na dvoja vrata. Iznad južnih pisalo je zlatnim slovima “Ženska pučka škola”, a na sjevernim “Muška pučka škola”. Ispred zgrade se vidi stup javne rasvjete tzv petromaks. Izdavač: Julija ud. Ivanović, Imotski.
… Stari naraštaj Imoćana nije mogao nikada zaboraviti svog mještanina nadučitelja Anđulu Bitangu… Anđule je skoro čitav radni život proveo kao nadučitelj Pučke škole u Imotskom. Kad se otvorila Građanska škola koja se ubrajala u rang srednjih škola postavljen je za prvog upravitelja… Anđule je svaki dan poslijepodne dolazio u samostan na prijateljski razgovor kod fra Jake Milinovića. Pušili su lule s kamišima od metra. Na stalku za lule u fra Jakinoj sobi stajala je i Anđulina…Nekada bi dvojica prijatelja fra Jako i Anđule prošetali imotskom Pjacom. U rukama su nosili štapove, budili su pažnju Imoćana. Udarali bi štapovima o pod, povirivalo se iz dućana, duboko se naklanjalo dvojici staraca…

Fra Vjekin vijek-izbor novinskih članaka fra Vjeke Vrčića (2013)

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski kapurali

Stari Imotski

Imotski kapurali tradicionalno imotsko jelo iz bilježnice recepata Zorke Bitanga Cerezin (1886.-1958.), kćeri dr. Augustina Bitange iz 1920. godine koja je recepte skupljala i rukom zapisivala gotovo pet desetljeća. Početkom XX. stoljeća baš kao i danas bio je običaj da žena s udajom počne sastavljati svoju kuharicu i učiti kuhati. tako da bilježnica recepata nije sačuvala samo stare nazive jela već i nazive posuđa u kojem se kuhalo i dokument je o imotskoj kuhinji prve polovine XX. stoljeća.  Stari tradicionalni nazivi jela dalmatinskih lokalnih kuhinja kao i staro keramičko, bakreno i pocinčano posuđe polako nestaju i danas su kao arhivsko blago postali predmet etnografskih i povijesnih istraživanja. Naziv jela „kapural“ usko vezan za Imotski nastao je zato što su zamotuljci poredani u bronzinu poput malih kaplara odnosno vojnika u urednim redovima, jedni iznad drugih, uronjeni u umak. Imotski kapurali uvijek su dio pjatance na blagdanskim stolovima imotskih obitelji pa tako i za Božić.

Kapurali
½ kg. govedine, ¼ kg. prašćevine, ¼ kg. slanine, papra, soli, kore od limuna. To sve dobro zamiješati. Od te smjese uzimlju se male porcije koje se zamataju u listove kiselog kupusa i slažu u bronzin. Na dno bronzina stavi se najprije koža od slanine. Kad je sve poslagano ulije se povrh ¼ l bijeloga vina i vode koliko je dovoljno.

izvor: Obiteljska arhiva

 

Sajmište Imotskoga, razglednica iz 1915. godine

Stari Imotski

Sajmište Imotskoga, razglednica iz 1915. godine, Vlastnik Josip Tripalo.
Na fotografiji su dadilje sa djecom, dadilja lijevo drži u naručju jednogodišnjeg. Veljka Vukovića kasnije poznatog liječnika pedijatra.
Razglednica je uvrštena u II. dopunjeno izdanje monografije “Zaboravljena  Dalmacija na starim razglednicama” (2015) nakladnika i glavnog urednika Igora Goleša.

Izvor: Obiteljska arhiva

Crkva sv. Luke na Kamenmostu

Stari Imotski

 

Sv. Luka (rodom iz Sirije) je među najštovanijim svecima u Imotskoj krajini.  Čitavi vjerski život obitelji nastanjenih oko svetišta pa tako i predaka obitelji Tonković vezan je uz svetište crkve sv. Luke i ukopište oko nje. Župna crkva sela Podbablje na Kamenmostu obnovljena je 1705. kada je posvećena sv. Luki evanđelisti. Tu su naši svećenici svojom brižljivošću uzgajali puk u bogoljupstvu, brineći se za njegov duhovni život.Uz tu župu vezani su i svi najbitniji događaji u životu svake obitelji, što su ih ustrajno bilježili naši svećenici. I stoga se navodi dio iz pjesmice Sv. Luka koju je spjevao prof. Josip Vergilije Perić.
Sv. Luka
Kamenmoste dobro te poznajem,
I kod tebe svetog Luke crkvu,Pred kojom se opružilo polje,
Krasno polje, malo mu je para!

Odasvud ga zakrilila brda,
Ovijena kitnim vinogradim,
A prekrita svakovrstnom biljkom.
Vrlika ga rukavima grli,
Okićenim vrbam i jablanim,
Navezenim žukom i rakitom,
Izvijeni što u zagrljaju
U ponorim proždoritim ginu…

Izvor: Slavko Tonković (1998.) „Pleme Tonković u imotskoj krajini“

Indeks studenta Pavla Bitange (Radovinovića) akademske 1912/ 1913 godine

Stari Imotski

Indeks studenta Pavla Bitange (Radovinovića) upisanog na Pravni fakultet Carskog sveučilišta u Beču prije 103 godine, 17. listopada akademske 1912/ 1913 godine.

Iako je Imotski zemljopisno bio udaljen od većih srednjoškolskih i visokoškolskih središta, bogatije obitelji su još u 19. i početkom 20. stoljeća slale svoju djecu na školovanje u Split, Zadar, a ponekad i izvan granica na inozemna sveučilišta, Beč, Prag, u Italiju..Spomenut ćemo neke od njih: dr. Augustin Bitanga-liječnik, njegov sin dr. Pave Radovinović-pravnik, dr Iko Jerković-pravnik, njegov sin dr. Koloman Jerković-pravnik,  dr. Mile Vuković-liječnik, dr. Petar Benzon-pravnik, admiral Ivan Benzon-profesor, Antun Ivanović- pravnik, Đulio Vučemilović-ekonomist, sinovi doktora Antonia Mazzi-a: dr. Ante-liječnik, dr. Meme -pravnik, Aurelio-agronom, sinovi doktora Ivana Bulića: Miro-veterinar, Kruno-ljekarnik, Davor-pravnik. Svakako su to samo neka imena stanovnika Imotskoga koji su izučili škole, a nemoguće je obuhvatiti one iz kasnijeg razdoblja jer bi to iziskivalo daleko veći osvrt.

Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu “Pogled u građanski život Imotskoga” u Zagrebu 1995. godine

Izvor: Obiteljska arhiva

Juko 1971. godine

Stari Imotski

Berba je gotova, rujan 1971. godine u Lugu. Na fotografiji Jago Tonković i Mila Jukić Juko, voljena dadilja djece i unuka dr.Pave Radovinovića. Nezaboravna Juko je došla 1918. godine kao mlada djevojka u kuću  Radovinović i ostala u njoj  kao član obitelji do smrti 1972. godine.

Izvor:Obiteljska arhiva