Imotski, ispod “Volta” 1985. godine. Kuću lijevo kupio je Andrija Bitanga 1805. godine sinu Pavlu nakon što je doselio u Varoš. U kući je stanovao i Pavlov sin dr. Augustin do 1893. godine kada je sa obitelji preselio u novu veliku kuću kraj crkve.
Fotograf je Josip Divić
Diploma dr. Josipa Mladinova o završenom Medicinskom fakultetu na Carskom sveučilištu Franje Josipa I u Beču od 22. prosinca 1895. godine.
Dr. Josip Mladinov rodio se 1868. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a u Beču je na Carskom Sveučilištu Franje Josipa I diplomirao na Medicinskom fakultetu 22. prosinca 1895. godine. Dr. Josip Mladinov je spletom životnih okolnosti došao u Imotski koji mu se svojim lijepim krajolikom izuzetno svidio te je u Imotskom namjeravao stalno živjeti. Zbog te odluke dr. Josip je u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu reprezentativnu kamenu kuću u ograđenom njegovanom perivoju na dvije razine koja je s južne strane ukrašena figurama četiri godišnja doba, a sredini je bila posebna zgrada za liječničku ambulantu, te drugu kuću kasnije pretvorenu u zdravstvenu stanicu. Dr. Josip Mladinov umro je iznenada od upale slijepog crijeva 1916. godine u Sarajevu pred vjenčanje sa Karmelom Tocigl. Kuće dr. Mladinova ostavljene su Gradu Imotskom, te je upravo zahvaljujući njemu organiziran početak zdravstvene djelatnosti u Imotskom. Dr. Josip Mladinov hrvatski rodoljub bio je u Imotskom predvodnik stranke prava te u grupi inteligencije i naprednih ljudi uz dr. Augustina Bitangu, dr. Milu Vukovića, dr. Iku Jerkovića i dr. Grisogona koji su zahtijevali ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom. Dr. Josip Mladinov je 1908. godine u Imotskom jednoglasno izabran za zastupnika Stranke prava.
Dr. Ante Mladinov Josipov brat također je završio u Beču Medicinski fakultet. Kako je dr. Josip bio u dobrim odnosima sa općinskim liječnikom dr. Augustinom Bitanga, ne samo po istoj profesiji nego i po političkim opcijama to je Antu prigodom posjeta Imotskom upoznao sa dr. Augustinom i njegovom obitelji. To poznanstvo je dr. Antu trajno usmjerilo na određeni životni put pošto se zaljubio u Anticu kćerku dr. Augustina s kojom se i vjenčao u Imotskom 1903. godine.
Izvor: Obiteljska arhiva
Antun Toni Colombani (30.04.1884.-1945), sin Jakova (1834) i unuk Ivana (1793). Toni Colombani izabran je za Načelnika Imotskog 1941. godine. Odveden je iz Imotskog i ubijen od partizana 1945. godine u Sisku u logoru Viktorovac kao „narodni neprijatelj“. Tonijev šukundjed Colomban de Colombani (1690) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila. Toni je s Đemom Marče s kojom se vjenčao 23.10.1918. godine imao sina Marija (1920) koji je mlad umro i kći Anu (1921) udanu za Stipu Sučića.
Izvor: Obiteljska arhiva, Toni je fotografiju poklonio na spomen Zorki Bitanga
Grupa imotskih gospođica na Modrom jezeru oko 1926. godine:
Antonjeta Vučemilović Jojina, Marija Kvesić Gjamonja, Darija Vučemilović Dimopulo, Rozina Ferrari Rako i Ljubica Vujević Ciciliani.
Prva razglednica Modrog jezera sa serpentinama iz 1908. godine (fotograf St. v. Ossko, vlastnik Josip Tripalo) koju je Roza Vučemilović Danilo 18. travnja 1908. godine poslala kćeri Zorki u Freiburg, Švicarska gdje se školovala u Zavodu svete Ursule čestitajući Uskrs i šaljući pozdrave iz Imotskog. Majka piše kćeri…”Te mandero una baccio d`Imoschi.Ti baccia tua mamma…”
Izvor: Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad
Roza Vučemilović (1861-1915) sa suprugom Antoniom Danilo i kćerkom Zorkom (1897-1967)
U našoj staroj kući na „Pazaru“ živio je sa suprugom Hedvigom, sinovima Lovrom, Markom i Ivanom-Zanom te kćerima Rozom i Marijom moj pradjed Blaž Vučemilović, deklarirani talijanaš, pa su ga zbog toga podrugljivo zvali „Florentinac“. U kući su svi dobro znali hrvatski, ali su pisali i razgovarali talijanskim jezikom. Iz Kaštel Staroga u Imotski je stigao za šefa policije (?) Antonio Danilo, vrlo lijep i naočit muškarac. Pri prvom susretu sa Rozom, sestrom mojega djeda Lovre, dogodila se fatalna ljubav. Antonio je bio žestoki pravaš pa je odabranicu svoga srca zvao uvijek samo Ruža. Rozinome ocu ta se veza nije sviđala te je na razne načine pokušavao razdvojiti dvoje mladih ljudi. Iz protesta Roza se zatvorila u svoju sobu i počela, danas popularan, štrajk glađu. Roditelji su se zabrinuli za zdravlje kćerke pa je otac napokon popustio. Međutim, Roza je morala birati između roditeljskog doma i Antonija te je, kako se moglo i očekivati, izabrala svog Antonija.U imotskom Zavičajnome muzeju nalazi se dokument koji podsjeća na današnji predbračni ugovor. Napisan je na talijanskome jeziku i potpisan 1886. godne, a u njemu Blaž Vučemilović i supruga mu Hedviga, rođena Novak, sa svojim budućim zetom dogovaraju popis stvari što će njihova kćer Roza dobiti kao miraz te u gotovini 4000 forinti. Ugovor je svojim pečatom i potpisom ovjerio tadašnji imotski bilježnik dr. Antonio Dudan.Roza i Antonio su imali kćerku Zorku (1887. -1967.) koja se školovala u Freiburgu (Švicarska) i Goriziji (Italija) te živjela i radila u Građanskoj školi u Splitu. Lijepo je slikala pa svi rođaci imaju na zidu barem poneku njezinu sliku. Roza nije dugo živjela, a Antonio je završio u duševnoj bolnici, gdje je ostao do smrti. Zorka je umrla i pokopana u Splitu, a ja sam žalosna što nije sahranjena u obiteljskoj grobnici Vučemilovića u Imotskome, gdje bi i pripadala.
Antonjeta Baškarad Jutronić
Razglednica na kojoj je prikazan stanovnik okolice Imotskoga. Nije poštanski upotrebljena, a nepodijeljena poleđina ukazuje da je tiskana vjerovatno prije 1905. godine. U katalogu izložbe “Iza sedmerih vrata” (Zagreb, Muzej Mimara, 2001.) objavljen je vrlo sličan crtež nastao 1833. godine.
Izvor:Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad
Pogled na Imotski sa zapadnog oboda Plavog jezera krajem 1920-ih godina, foto: Rajmondo Gjamonja.
….Ostavio sam društvo i hitno sam se uputio k Modrom jezeru. Zastao sam na Vidilici s koje imaš u dubinama svu vodu jezera. Voda se u kamenom bubregu-sliči na bubreg, već se podosta spustila, ukazale se neke pećine, zazelenila se mlada trava po modrim bedrima vrtače, s toplijim danima oglasit će se cvrčci, ugledat će se duboke spilje, i Vilinska, i Golubarska, i Vilinsko počivalo, i Jakičina stina, a već početkom svibnja, prvi kupači spuštat će se k vodi poluovalnim sepentinama, koje građani izvedoše kad je Leisov prijatelj car i kralj Vranjo Josip dolazio k nama pred pedesetak godina. Spregom voda ponornica i vrela na dnju jezera, u rujnu, vode počnu rasti, a kako vode rastu, čuje se šum izmiješanih voda ponornica i vrela, voda dođe do svog visokog vodostaja, jezero, malo more, spava i odspava jesen i zimu. Kada, jesenas, navale do brdskih strana vjetrovi-naše bure-nitko se ne ide išetati do jezera, a i pjesma kaže: čuvaj se te bure!…..
Dinko Štambak ( Pariz 1980) Oko Modrog i Crvenog jezera, pripovijetka Plinus Tacito Suo S.
Izvor: Obiteljska arhiva
Najstarija sačuvana imotska razglednica (uz razglednicu Topane) je razglednica Perinuše poslana 20. ožujka 1899. godine iz Almisse (Omiša) u Spalato i adresirana na Gentilissime Signorine Carmellu i Idu Tocigl
Karmela Tocigl bila je zaručnica dr. Josipa Mladinova koji je umro iznenada prije vjenčanja.
Izvor: Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad
Razglednica Kamenmosta koju je dr. Josip Mladinov poslao iz Imotskog 23. svibnja 1916. godine zaručnici Karmeli Tocigl u Split i u kojoj je napisao:
Draga Karmela
Nadam se da ćeš biti mirna, pošto si primila ono pismo od moje mame. Danas sam napravio prvu đitu sa kočijom u ovom mjestu. Vrlo je romantično oko Imotskoga.
Puno pozdrava i poljubaca
Tvoj Bepo
Izvor: Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad
