Perinuša 1905. godine

Stari Imotski

Stara raritetna razglednica Perinuše sa turskom ćuprijom  iz 1905. godine dosad nigdje publicirana. Braća Ivan Zuane i Matej de Franceschi, te bliski rođaci Ivan i Frane sudjelovali su sa svojom vojskom čije su troškove snosili u ratu za oslobođenje Imotskog i Krajine od  Turaka 1717. godine. Ivan Zuane gubernator Omiša za nemjerljive vojne zasluge dobio je nekadašnji begluk čiji je zadnji vlasnik bio arci-beg Čaušević poslije nazvan Perinuša sa mostom, mlinicama i zemljom. Posjed Perinuša odnosno njegovi ostaci je i danas  u  vlasništvu potomaka  Ivana Zuane.  Naziv Perinuša nije povezan sa obitelji Franceschi već  je nastao iz prezimena zadarske obitelji Perinović (Perin) koje su Franceschijevi  početkom 18. stoljeća doveli kao upravitelje imanja i nadglednike poslova, te je u narodu nastao naziv Perinuša kojim se do danas naziva područje oko mlinica na Vrljici. Perinovići su se povukli s posjeda na kraju 19. stoljeća, a trajno naseljena obitelj Josipa Bepa Franceschija  baštinila je pridjevak Perinovići/Perini koji je ostao do danas. Ivan Zuane je dogradio još osam mlinica uz već postojećih šest koje su radile za vladavine Turaka.

Izvor: Obiteljska arhiva

Pogled na Imotski sa zapadnog oboda Plavog jezera krajem 1920-ih

Stari Imotski

Pogled na Imotski sa zapadnog oboda Plavog jezera krajem 1920-ih godina, foto: Rajmondo Gjamonja.
….Ostavio sam društvo i hitno sam se uputio k Modrom jezeru. Zastao sam na Vidilici s koje imaš u dubinama svu vodu jezera. Voda se u kamenom bubregu-sliči na bubreg, već se podosta spustila, ukazale se neke pećine, zazelenila se mlada trava po modrim bedrima vrtače, s toplijim danima oglasit će se cvrčci, ugledat će se duboke spilje, i Vilinska, i Golubarska, i Vilinsko počivalo, i Jakičina stina, a  već početkom svibnja, prvi kupači spuštat će se k vodi poluovalnim sepentinama, koje građani izvedoše kad je  Leisov prijatelj car i kralj Vranjo Josip dolazio k nama pred pedesetak godina. Spregom voda ponornica i vrela na dnju jezera, u rujnu, vode počnu rasti, a kako vode rastu, čuje se šum izmiješanih voda ponornica  i vrela, voda dođe do svog visokog vodostaja, jezero, malo more, spava i odspava jesen i zimu. Kada, jesenas, navale do brdskih strana vjetrovi-naše bure-nitko se ne ide išetati do jezera, a i pjesma kaže: čuvaj se te bure!…..
Dinko Štambak ( Pariz 1980) Oko Modrog i Crvenog jezera, pripovijetka Plinus Tacito Suo S.

Izvor: Obiteljska arhiva

Društvo za očuvanje okoliša “Jezero” 1904. godine

Stari Imotski

Društvo za poljepšavanje Imotskoga “Jezero” osnovano je 1904. godine na inicijativu Šoltanina dr. Josipa Mladinova (1868.-1916.) koji je vlastitim novcem 1907. godine izgradio 1100 m duge serpentine u Modrom jezeru. Društvo “Jezero” širilo je ekološku kulturu i bavilo se pošumljavanjem krške goleti između Modrog i Crvenog jezera.
Josip Mladinov rodio se 1868. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti, u Splitu je završio Klasičnu gimnaziju, a u Beču je diplomirao na Medicinskom fakultetu Carskog Sveučilišta Franje Josipa I. Dr. Josip Mladinov spletom životnih okolnosti došao je u Imotski koji mu se svojim lijepim krajolikom izuzetno svidio te je u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu kameni dvorac. Preranom smrću dr. Josipa Mladinova koji je umro iznenada od upale slijepog crijeva 1916. godine u Sarajevu pred vjenčanje sa Splićankom Karmelom Tocigl društvo “Jezero” se ugasilo.
Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Josipu Mladinovu u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: ”Zapadni ga vjetar zadnjih godina devetnaestog stoljeća donio u Imotu sa otoka. Brzo urastao u duhovni krajolik Imotskoga. Hod mu pratimo na starinskim fotografijama: svečarskim (plesač, arbiter elegantiarum), stranačkim (jedan od pravaških vođa), društvenim (utemeljitelj društva za poljepšavanje Modrog jezera i gradnju njegovih legendarnih staza). Rano se obogatio. U tkivo Imotskoga, na njegov jezerski rub, inkrustirao svoj prelijepi dvorac-dom. Ogradio kovanim željezom, ukrasio alegorijama godišnjih doba. Odlagao ženidbu: da mladu uvede među zabate i stupove, ruže i alegorije. Nije mogao odložiti smrt. Bogatstvo i ljepotu ostavi Imotskomu”. Nakon 15 godina 1931.god. imotski intelektualci na inicDijativu Ljube Tripala osnovali su Društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma koje je poslije duže vremenske pauze nastavilo rad prethodnog ekološkog društva “Jezero”. Društvo “Lipa” počelo je odmah ozbiljno raditi na uljepšavanju cijelog Imotskoga kao uređenje i pošumljivanje Gaja, koji je ubrzo postao atraktivni mjesni park. Glavnina radova bila je vezana za jezero u kojem su se stalno popravljale serpentine pa sređivanje puteva do Vilinske i Golubarske pećine i puteljka sa stepenicama sve do Boškove pećine. Ekološko društvo “Lipa“ je organiziralo izgradnju vidilice i puta do nje što je omogućavalo divan pogled na cijelo jezero, sadnju drvoreda lipa na Pazaru i drugo, a širili su i ekološku svijest održavajući predavanja po školama diljem Imotske krajine.

Na fotografiji su osnivači društva “Jezero” na obali Modrog jezera ispod tvrđave snimljeni 1904. godine: prvi lijevo stoji dr. Mile Vuković, uz njega s lijeva sjede Alfonso Bitanga, Remigio Truccolo, dr. Josip Mladinov (inicijator osnivanja društva), Josip Tripalo i pop Špiro Margetić. Na zemlji desno sjedi Kamilo Benković. U zadnjem redu drugi lijevo stoji Josip Bepo Petyo, te drugi desno stoji Nikola Ligutić.

Tekst: A.M.T.

Izvor: Obiteljska arhiva

Čekanje diliđence 1909. godine

Stari Imotski

Imotski 1909. godine, mještani dočekuju na Pazaru diliđencu  što je prometovala sa Splitom putujući dva dana. Od prisutnih Imoćana desno kod stabla je Jure Vučemilović, te malo naprijed njegove dvije kćeri Antonjeta i Darija, zatim u sredini fotografije je  Filip Vučemilović sa majkom, suprugom i sinom Tonom. Desno se vidi mramorno poprsje u naravnoj veličini cara Franje Josipa I. (car je posjetio Imotski 1875. godine) postavljenog na visoki kameni stup. Carev spomenik  bačen na otpad 1918. godine spasio je 1963. godine fra Vjeko Vrčić, te se danas  nalazi u Muzeju franjevačkog samostana u Imotskom.
Nakladnik razglednice je Filip Vučemilović, Imotski.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski 1930-ih

Stari Imotski

Imotski početkom 1930-ih, dosad neobjavljena razglednica, fotograf je Rajmondo Gjamonja. Na slici se vidi kuća Ive Kordić, zatim kuća Milinović sa poznatim  perivojom, te skladišta Režije duhana. Sa gornje strane ulice su kuće dr. Frane Pelicarića, Dušana Matijaševića, te kuća Benzon (Glazbena škola). Na fotografiji ispred stare pošte  vidi se kuća dr. Ivice Jerkovića (Nikice) koja je srušena u II svjetskom ratu.
Luka Milinović došljak iz Livna kupio je dvije kuće dr. Ferrija (advokata iz Trpnja), te ih spojio u lijepu kamenu građevinu. Čitav kompleks  na kojem je bio uređen vrt sa šetnicama i pergolama bio je ograđen kamenim zidom i ogradom od kovanog željeza, a ulazna vrata ukrašena zidanim kamenim stupovima. Za vrijeme II svjetskog rata kuća je zapaljena, a kamenje sa kuće upotrijebljeno je  za gradnju prve stambene zgrade u Imotskom. Na  tom prostoru  poslije rata sagrađeno je nekoliko stambenih zgrada.

Izvor: Obiteljska arhiva

Modro jezero, imotsko gradsko kupalište

Stari Imotski

Imotski, mjesno kupalište,  neobjavljena razglednica Modrog jezera  kao imotskog gradskog kupališta izdana početkom 1930-ih. Fotograf je Ljudevit Griesbach, Nakladnik razglednice (foto material) je tvrtka “Griesbach i Knaus”, Zagreb.
U Imotskom je  tradicija kupanja u bistroj vodi Modrog jezera, ne samo kupača već i kupačica duga stotinjak godina.
…Naše jezero je sa svojim serpentinama postalo početkom ovog stoljeća i glavno šetalište zaljubljenih parova, a od oca sam čuo da je on s mojom majkom, tada još djevojkom, često odlazio sve do vode, razumije se po danu. Po onda još uščuvanim putovima to je bio zbilja užitak, a on se izgleda i tolerirao uz sav ondašnji konzervatizam, šio se može donekle objasniti time da su parovi u svakom ćasu bili kao na “pjatu” i mogli se vidjeti sa svakog mjesta na rubu jezera. Sad ću odmah prijeći na poratne godine, a to znači od mojih mladih dana, dakle od mojih sjećanja, ali i od tog je prošlo vec dobrih šezdesetak godina.
Tada se mnogo više hodalo tim istim jezerskim putovima, ali sada to nisu bili jedino zaljubljenici, nego znatno češće oni koji su u njega silazili radi kupanja. Nažalost nemam fotografija s tim kupačima, jer su to bili odrasliji dječaci koji još nisu imali “para” da se fotografiraju. Oni su se spuštali po izgradenim putovima, ali mnogo više poprijeko, a osim toga čak i sa sjeverne strane jezera niz njegov strmi šljunkoviti dio. Sve je to počelo odmah iza prvog rata, kad se i u našim primorskim krajevima tek počelo razmišljati o turizmu, ali vec od 1925. godine na jezeru je bila “kompletna” imotska mladost….

Dr. Veljko Vuković, Sjećanja na Modro jezero,Imotska krajina, br. 439. 1989.
Izvor: Obiteljska arhiva

Ratni siročići 1918. godine sa imotskim gospođama

Stari Imotski

Imotski, 1918. godine, imotske gospođe sa ratnim siročićima o kojima su se skrbile. S  lijeva na desno stoje: N.N. , Zlata Grubić Benzija, Ana Dežulović (supruga suca Dežulovića), Ljubica Milinović, Rozina Pelicarić, N.N., Danica Truccolo, Tona Markota  Vlatković, Darinka Vučemilović i Katinka  Bitanga Vuković. U  donjem redu  stoje s lijeva četvoro djece Milinovića  Marica, Ksenija, Braco i Radojka, te dvadesetak  male ratne siročadi.

Izvor: Obiteljska arhiva

Pučka i Građanska škola 1915. godine

Stari Imotski

Imotski, Pučka i Građanska škola 1915. godine, nakladnik je Josip Tripalo. Škola je građena od 1909. do 1911. godine i na ovoj razglednici je njen konačni  izgled. Na fotogafiji ispred škole se vidi stup javne rasvjete  tzv. petromaks koji je davao jaču svjetlost od ferala, a bili su u upotrebi do dolaska električne rasvjete.
Pretvarenjem  Imotskoga u Varoš i stvaranjem građanskog života  javljaju se i prve škole. Do 1836. godine u Imotskom su držali osnovnu školu fratri. Nadzornik iz Zadra dolazio bi ispitivati učenike da mogu dobiti svjedodžbe. Te godine škola prelazi u civilne ruke. Među učiteljima istakla su se dvojica fratara; fra Petar Prgomet i fra Ante Perić. Među prvim zaslužnim učiteljima bio je i učitelj Stipančić. Istakao se i Pavao Bezić koji se oženio Imoćankom Vrdoljakovom, učitelj Martin Pera također oženjen Imoćankom Bulić, zatim Ivan Bulić, učitelj Mandić, Stanko Margetić, Duško Vlajčić i Ante Markota…
Fra Vjeko Vrčić,  Osvrt na građanski život u Imotskom uz izložbu  u Zagrebu 1995. godine.
Izvor: Obiteljska arhiva