Roza Vučemilović (1861-1915) sa suprugom Antoniom Danilo i kćerkom Zorkom (1897-1967)

U  našoj staroj kući na „Pazaru“ živio je sa suprugom Hedvigom, sinovima Lovrom, Markom i Ivanom-Zanom te kćerima Rozom i Marijom moj pradjed Blaž Vučemilović, deklarirani talijanaš, pa su ga zbog toga podrugljivo zvali „Florentinac“. U kući su svi dobro znali hrvatski, ali su pisali i razgovarali talijanskim jezikom. Iz Kaštel Staroga u Imotski je stigao za šefa policije (?) Antonio Danilo, vrlo lijep i naočit muškarac. Pri prvom susretu sa Rozom, sestrom mojega djeda Lovre, dogodila se fatalna ljubav. Antonio je bio žestoki pravaš pa je odabranicu svoga srca zvao uvijek samo Ruža. Rozinome ocu ta se veza nije sviđala te je na razne načine pokušavao razdvojiti dvoje mladih ljudi. Iz protesta Roza se zatvorila u svoju sobu i počela, danas popularan, štrajk glađu. Roditelji su se zabrinuli za zdravlje kćerke pa je otac napokon popustio. Međutim, Roza je morala birati između roditeljskog doma i Antonija te je, kako se moglo i očekivati, izabrala svog Antonija.U imotskom Zavičajnome muzeju nalazi se dokument koji podsjeća na današnji predbračni ugovor. Napisan je na talijanskome jeziku i potpisan 1886. godne, a u njemu Blaž Vučemilović i supruga mu Hedviga, rođena Novak, sa svojim budućim zetom dogovaraju popis stvari što će njihova kćer Roza dobiti kao miraz te u gotovini 4000 forinti. Ugovor je svojim pečatom i potpisom ovjerio tadašnji imotski bilježnik dr. Antonio Dudan.Roza i Antonio su imali kćerku Zorku (1887. -1967.) koja se školovala u Freiburgu (Švicarska) i Goriziji (Italija) te živjela i radila u Građanskoj školi u Splitu. Lijepo je slikala pa svi rođaci imaju na zidu barem poneku njezinu sliku. Roza nije dugo živjela, a Antonio je završio u duševnoj bolnici, gdje je ostao do smrti. Zorka je umrla i pokopana u Splitu, a ja sam žalosna što nije sahranjena u obiteljskoj grobnici Vučemilovića u Imotskome, gdje bi i pripadala.

Antonjeta Baškarad Jutronić