Slavko Tonković rođen je u Podbablju 15. prosinca 1923. godine, a umro je u Splitu 23. svibnja 2014. godine. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1951. godine. U Imotskom je radio na raznim rukovodećim poslovima iz svoje struke u poduzećima i ustanovama, te je od 1955. do 1960. godine kao honorarni profesor predavao engleski i njemački u višim razredima Gimnazije Imotski. U Građevinskom poduzeću „Ivan Lučić Lavčević“ u Splitu 1966. godine postavljen je za financijskog direktora. Kao vrhunski financijski stručnjak i poliglot (aktivno je govorio 5 svjetskih jezika) radio je u mnogim zemljama od Libije do Njemačke i Engleske. Uz redovite poslove, sastavljao je ekonomske elaborate za pojedine tvrtke, projektirao modele organizacija i funkcioniranja, te upravljanje sustavima složenih poduzeća. Za Institut za pomorsku privedu Ekonomskog fakulteta u Splitu, 1972. godine napisao je opširnu monografiju „Stambena izgradnja i stambena problematika u Splitu“ katalogiziran u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, te u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Nadalje je 1998. godine napisao povijesnu knjigu „Pleme Tonković u Imotskoj krajini“, rad posvećen svojim suplemenjacima koji je katalogiziran u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U namjeri da što više pomogne svojim Imoćanima pri zapošljavanju, rješavanju stambenih problema i drugih pitanja, s još nekolicinom ljudi 1970. godine osnovao je društvo Imoćana u Splitu. Kao pokretač, bio je izabran za predsjednika Inicijativnog odbora, pa je u tom svojstvu na Osnivačkoj skupštini Zavičajnog društva „Imotska krajina“ iznio ciljeve i program društva.Nakon sjednice ondašnjeg državnog vrha u Karađorđevu 1.XII 1971. , bio je smijenjen s funkcije financijskog direktora Građevinskog poduzeća “Ivan Lučić Lavčević” i saslušavan od Državne sigurnosti, posebno zbog toga što je u mj. travnju 1970. godine zajedno s bratom Antom na jednom skupu u Splitu vodio polemiku s Milutinom Baltićem o klasnom i nacionalnom u okviru sindikalnog pokreta, te o medjurepubličkim odnosima i podredjenom položaju Hrvatske. Potrebno je istaknuti da je usprkos velikoj opasnosti od jugokomunističkog režima u listopadu 1991. preko Radija Split u ime Društva Imoćana uputio poziv Imoćanima za prikupljanje pomoći radi obrane domovine. Na prvim parlamentarnim izborima u travnju 1990. godine Slavko Tonković je postavljen za nositelja izborne liste HSS za Hrvatski sabor u izbornoj jedinici Grad, te je bio najstariji živući član HSS.
Slavko Tonković vjenčao se 1952. godine s Anom Radovinović, kćeri dr. Pave i Marije Franceschi. Otac je šestero djece (Josip, Jago, Anamaria, Mila, Branko i Pave), djed trinaestoro unučadi i dvoje pranunučadi.

“Sjeti se onih prije Tebe i onih što će poslije doći”

Na fotografiji snimljenoj 1996. godine u avliji kuće Radovinović je Slavko Tonković sa kćerima Anamarijom i Milom, sinovima Joškom i Jagom, unucima i nevjestom.

Izlet mladih Imoćana uglavnom iz obitelji Vučemilović i prijatelja u Lovreć u veljači 1934. godine. S lijeva u kočiji sjede: Nora Vučemilović Baškarad i Vojna Ivanović Poštenjak; stoje Jasna Vučemilović, Marija Ivanović Markota, Ana Vučemilović Čavčić, Ana Vučemilović Dunda, Ana Malić, Mira Vučemilović i Filipo Vučemilović te nepoznati dječak.
„Zbogom brda, zbogom polje,
i Imotski misto moje“
…U razdoblju između dva svjetska rata druženje je bilo posebno zanimljivo. To je ujedno i doba moje mladosti pa se svega toga još bolje i još rađe sjećam. Nestankom austrijske krute hijrarhijske podijeljenosti društva i usprkos terorizma vlasti iz Beograda, Imotski doživljava široku demokratičnost u odnosima ljudi, koji u tom harmoničnom življenju postaju jedna velika obitelj…U našem malom mjestu živjelo se sretno, iako ne u blagostanju, a mladima nije ni trebao novac da bi imali zadovoljstva…. Osnivala su se razna društva koja su kroz natjecanja i zabave ispunjavali svakodnevno življenje…Treba još spomenuti trenutke radosti i žalosti u pojedinim obiteljima, a s njima se veselilo ili tugovalo cijelo malo mjesto… Posebno ću spomenuti naša svakodnevna ljetna kupanja u Modrom jezeru, rijetka spuštanja u Crveno jezero te odlaske na rijeku Vrljiku i njene izvore…. Često se išlo na izlete u bližu okolicu koja je to zaslužila svojom ljepotom ali uvijek nadohvat našem mjestu….Slijede društva raznih sadržaja, dakle športska, prosvjetna i ekološka. Osim toga su i njihovi plesovi, zabave i koncerti uljepšavali naš društveni život…Na kraju moram kazati da takav zajednički život u našem malom mjestu, gdje svatko svakoga poznaje a i svak je s mnogim u srodstvu nije ni postojao nikada prije, a sumnjam da će se ikada ponoviti…U malim mjestima kroz druženje i nove inicijative svaki danom može pružiti zadovoljstva. A kako u Imotskom imamo već i takvu tradiciju lakše je nastaviti gdje smo mi stali.