Na Modrom jezeru 1932. godine

Stari Imotski


Vojna Ivanović, Bosiljka Lončar i Marija Ivanović 1932. godine na Modrom jezeru. Marija (1913.) udana za Kruna Markotu i Vojna (1915.) udana za Kostu Poštenjaka su kćeri Jakova Ivanovića (1892) i Julije Schramadei koji su još imali kćeri Miru (1917.) udanu za Svetozara Pelicarića i Đemu (1919.) udanu za dr Veljka Vukovića te jedinog sina Tonća (1923.) oženjenog za Melitu Fegić. Otac Jakova Ivanovića Petar Jakov (1830.) oženjen za Luciju Đamonja je brat profesora don Nikole Ivanovića. Ivanovići su doselili iz Krstatica početkom 19. stoljeća u Imotski te su se bavili trgovinom.
Fotografija je objavljena u monografiji Od krinoline do Coco Chanel na imotskoj Pjaci (2006) Gordane Radić i Suzane Budimir

Imoćanka, Villana d Imoschi

Stari Imotski
Tradicijska kultura Dalmatinske Zagore i usmena književnost često ističe važnu, čak superiornu ulogu žene u kućanstvu kao što je, primjerice, u priči o ženi koja, nakon što muž ode u polje, ostaje u kući obavljajući uobičajene poslove Ujutro bi dotirala vodu, otišla bi, donijela bi drva, dicu bi očistila, uredila, priobukla. Spremila bi ručak, dala bi svinjadi, kokošiman i tako dalje… Žena drži tri ugla kuće, ako se s čovikom dobro slaže i četvrti mu nosit pomaže…. Imoćanka, Villana d Imoschi predstavljena je 1846. godine u knjizi “La Dalmazia” Francesca Carrare koja se čuva u Etnografskom muzeju Split, Braća Battara, Zadar izdavači i tiskari.

Profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.)

Stari Imotski

Profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.), sin Grge rođen je u Imotskome.
Druga je polovica 19. stoljeća. Dalmacija je pod Austrijom, službeni je jezik talijanski. Tim jezikom služi se se državna admnistracija, sudstvo, školstvo. U Splitu su na vlasti Antonio Bajamonti i njegovi autonomaši. Glavni protivnik im je Narodna stranka koja traži spajanje Dalmacije s Hrvatskom i Slavanijom te uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga. Osnivaju „Slavjanski napredak“, „Narodnu glazbu“, nastoje razbuditi nacionalnu svijest. Veliku pobjedu postigli su pohrvaćenjem splitskih srednjih škola Velike realke i Klasične gimnazije. 1880. godine, a preuzimanjem splitskog Općinskog vijeća 1882. uveden je hrvatski jezik kao nastavni i u osnovne škole. To je bilo veoma važno jer je mlade ljude trebalo od malih nogu odgajati u nacionalnom duhu i učiti ih hrvatskom jeziku. Problem je, međutim, nastao jer je u školama bilo malo nastavnika koji su dobro poznavali hrvatski jezik i imali ljubav za nj.
Jedan od navrsnijih i najagilnijih profesora hrvatskoga jezika, ujedno i pravi rodoljub, koji je svoje rodoljublje uz rad u razredu izražavao u javnome životu, bio je Imoćanin Nikola Ivanović. Prema dr. Zdravku Mužiniću rođen je 1835. u Imotskome. završio je franjevačku gimnaziju u Sinju, potom i bogosloviju. Diplomirao je klasičnu filologiju i slavistiku u Beču. Kako su u to vrijeme austrijske vlasti napadale franjevce koji su se borili za hrvatstvo napisan je Memorandum kojeg su 1865. godine osobno caru Franji Josipu I uz usmeno obrazloženje predali profesor don Nikola Ivanović i profesor fra Šimun Milinović,kasniji Barski Nadbiskup. Poslije studija profesor don Nikola Ivanović se vraća kao profesor u Sinj gdje u gimnaziji predaje hrvatski jezik koji je prvo u njoj uveden kao službeni jezik. Godine 1879. prelazi na splitsku Veliku realku gdje djeluje do mirovine 1899. Jednu školsku godinu (1896) bio je i ravnatelj ove ustanove. Umro je u Splitu 1925. godine međutim nikad nije zaboravio Imotski u kojem je izgradio jednu od najljepših grobnica gdje je želio naći vječni mir  te darovao crkvi svetog Frane mramorni Gospin oltar vrijedan 10.000 kruna. Njegovi učenici volili su ga i cijenili, a on je nastojao i uspijevao da đaci nauče i prihvate hrvatski jezik kao svoj materinski. Dr. Ivan Bulić splitski odvjetnik i javni radnik sjeća se svoga profesora. „Savršeno je poznavao narodni govor i izražavao se prirodno i slikovito kao pučki guslar. Riječ mu je tekla pučki i prirodno… A znao je pričati slikovito i duhovito, sasvim po narodnu.“
Jedan od Ivanovićevih učenika bio je i Vladimir Nazor (1876.-1949.). On u svojoj noveli „U magarećoj klupi“ opisuje profesora don Nikolu Ivanovića iako ga poimenično ne spominje. Prisjeća se kako je svojim nekonvecionalnim pristupom i ljubavlju za naš jezik utjecao da budući značajni književnik osjeti ljepotu materinjega jezika. „ I ja napokon osjetih da je i hrvatski jezik nešto lijepo…. Nisam više htio govoriti ni s kime talijanski; izašao sam na Pazar da slušam Zagorce koji su prodavali kokoši…“
Zabilježeno je i jedno svjedočanstvo poznatog političara rođenog u Imotskome dr. Josipa Smodlake (1869. –1956.). “U narodnoj čitaonici, gdje se svakoga dana poslije podne sakupljala hrvatska elita svi su govorili samo talijanski. Ostao je nezaboravan komični prizor koji se često ponavljao kad bi u društvenu dvoranu ušao profesor don Nikola Ivanović, stari Imoćanin, koji se nije bio otuđio svojem jeziku kao sva ostala splitska gospoda. On je ulazeći stalno običavao da ih u šali pozdravi riječima „ Da ste zdravo latinska gospodo slovinskoga roda i plemena!“
Antonjeta Baškarad Jutronić

“Dva oka” 1939. godine

Stari Imotski

Imoćani su se ljeti kupali i u izvorima Vrljike “Dva oka”. Na kupanju u izvoru “Dva oka” 1939. godine je klapa Imoćana: Veljko Vuković, Đema Ivanović, Draga Vicić, Jakov Colombani, Mile Vilenica i Vojna Pušić.

Gospe od Ružarija

Stari Imotski

Zavjetna crkva Gospe od Ružarija koju je obitelj De Franceschi na temeljima veće i starije crkve, vjerojatno benediktinske počela graditi 1719. godine na svom posjedu u Imotskom polju pokraj Opačca, jednog od izvora rijeke Vrljike. Crkva je posvećana velikoj pobjedi nad osmanlijskom flotom u bitki kod Lepanta 07. listopada 1571. godine i kolaudirana pod imenom Gospe od Ružarija.
Blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice kojeg slavimo 7. listopada je spomen na veliku pobjedu kršćanske flote nad Turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. i u kojoj su sa svojim galijama sudjelovali Hrvati i to sa šest galija, jedna iz Kotora i jedna iz Kopra. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao kršćanski svijet tadašnji papa sv. Pio V. 1569. da se na taj način obrani od turske sile. Naime, u 16. stoljeću Europa se našla pred velikom opasnošću od turske vojske koja je osvajala nove krajeve i prijetila cijeloj Europi. Dana 7. listopada 1571. došlo je do odlučne pomorske bitke kod Lepanta (u Korintskom zaljevu, u Grčkoj) u kojoj je ujedinjena španjolska, venecijska i papinska flota, pod zapovjedništvom Don Juana d´Austria, pobijedila osmanlijsku flotu. Na spomen velike pobjede papa dan 7. listopada proglašava blagdanom “Gospe od Pobjede”. Godine 1573. spomendan mijenja ime u “Blagdan svete Krunice”, odnosno “blagdan Kraljice od Krunice”, a u krajevima gdje se krunica zove ružarij blagdan nosi ime “Gospe od Svetog Ružarija”.
Kapetan Vjeko Franceschi zapisao je o Lepantskoj bitci:”U slučaju da je Lepantska bitka izgubljena od kršćana onda bi obje obale, sjever i jug Mediterana bile sasvim muslimanske. Zato je bitka kod Lepannta jedna od najvažnijih bitaka u povijesti Europe. Iz našsih krajeva  bili su brodovii iz Rijeke, Zadra. Dubrovački brod se navodno izgubio-zalutao (neki kažu da je Dubrovnik bio oprezan prema Turcima i zato nije poslao svoj brod). Ostali su bili iz svih mediteranskih gradova/država kao Napoli, Genovs, Barcelona. Sve te mediteranske nacije su u Lepntu stavile spomen ploču za svoje pomorce te je i Hrvatska je pred desetak godina poslala delegaciju koja je postavila spomen ploču i za Hrvate. Gradić Lepant  ima danas drugo ime ali sam zaboravio.  (08.10.2016.)
Udruženje kapetana iz Raba je prošle godine (2015.) poslalo delegaciju na dan bitke i oni obilježavaju taj dan. Kap Mario Babić iz Trgira je bio u jednoj delegaciji u posjeti Navpakosu. Mislim da je ova crkvica na slici bila takodjer na nekadašnjem imanju Franceschi koje je prodano tridesetih godna. Nisam nikad tu bio! (02.12.2016.).

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine

Stari Imotski

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, Vlastnik Josip Tripalo.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15.st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prnešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…Fra Ivan Tonković (1890) Putopisne crte

Izvor: Obiteljska arhiva

Dan kravate

Stari Imotski

Hrvatski je sabor 18. listopada 2008. godine proglasio Danom kravate. Time je kravati odao posebnu počast. Od tada se Dan kravate i službeno slavi u Hrvatskoj, ali i u nekim dijelovima svijeta. Kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat i prepoznatljiv. Istodobno, kravata je i simbol Europe, ali i znak nekih temeljnih ljudskih vrijednosti. Kravata je dekorativni odjevni predmet, oblika vrpce, koji se nosi oko vrata provučen ispod ovratnika košulje, izrađen od svile ili nekog drugog platna. Kravata se smatra izvornim hrvatskim proizvodom, a raširila se Europom u 17. stoljeću posredstvom hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu, na kojima je postala prepoznatljiv modni detalj. Među prvima su je prihvatili Francuzi, pa u njihov jezik dolazi pod nazivom cravate, a kasnije i u druge europske jezike pod sličnim nazivima.Fotografija snimljena krajem 19. stoljeća u obiteljskoj arhivi

Fra Petar Kubat

Stari Imotski

Jedan od najžešćih ratnih sukoba između tadašnjih velesila Turske i Venecije poznat je kao Kandijski rat. Započeo je 1645. godine kod grada Irakliona na Kreti, koja se tada zvala Kandija i trajao sve do 1669. godine. Kopnena granica između Turske i Venecije bila je u Dalmaciji pa su u tome ratu stradali i naši krajevi. U to vrijeme gvardijan franjevačkog samostana na otočiću Manastir u Prološkom Blatu bio je fra Petar Kubat (Kumbat). Da bi izbjegao ratne opasnosti sa svojom subraćom i dijelom stanovništva bježi najprije u Makarsko primorje, a zatim na dan svetog Martina 11. studenoga 1646. godine na tada nenaseljenu istočnu obalu Brača. Tu se zaustavljaju i osnivaju naselje, današnji Sumartin. I fra Filip Grabovac u svome „Cvitu razgovora“ tiskanome 1747. godine spominje taj događaj pa završava pjesmu o fra Petru Kubatu:
…i naseli na vrh Brača selo.
Sva družina zdravo i veselo!

Ovom prilikom svim Sumartinjanima čestitamo 370 rođendan, ujedno i imendan njihovog mjesta, kojemu je osnivač Imoćanin fra Petar Kubat.

Tekst i razglednica crkve u Sumartinu: Antonjeta Baškarad Jutronić

Kamenica ispred crkve sv. Luke na Kamenmostu

Stari Imotski

Blagdan Sveta tri kralja, ili Bogojavljenje, ili Vodokršće 6. siječnja predstavlja završetak božićnih blagdana, a iz kuće se iznosi i božićni bor. Posjeti obitelji, prijateljima, susjedima u božićno vrijeme i blagoslov vode na Bogojavljenje kraj su radosnih, božićnih blagdana. Kršćanska obitelj ne smije biti bez blagoslovljene vode koja se posvećuje u crkvi ili pred crkvom uoči ili na Sv. tri kralja. Ta se voda u narodu još naziva kršćena i sveta voda. Blagdan koji se nekada zvao Tri mudraca od istoka u Imotskoj krajini najčešće se zvao „o Vodokršću“. Fra Vjeko Vrčić je zapisao: “Svaka naša stara crkva ima čatrnju u svojoj blizini. Služi za blagdan Vodokršća. Svečenik na taj dan prije mise blagosivlja njenu vodu. U narodu je vjerovanje da blagoslov traje do prve kiše. Poslije blagoslova vjernici grabe blagoslovljenu vodu sićima i bronzinima te nose svojim kućama……U nekim našim imotskim župama običaj je poslije mise uzeti iz kamenice blagoslovljene vode u šakama i poškropiti grob svojih pokojnika, razumljivo ako je groblje uz crkvu“.

Na fotografiji je kamenica ispred crkve sv. Luke na Kamenmostu i groblja oko nje koje čuva prah naših predaka….