Biskup fra Paškal Vujčić (1826.-1888.)

Stari Imotski
Biskup fra Paškal Vujčić (1826.-1888.),biskup Albanije, apostolski vikar Aleksandrije i posljednji apostolski vikar u Bosni. Dana 17. ožujka navršava se 129 godina od smrti biskupa fra Paškala Vujčića znamenitog imotskog sina rođenog u Glavini 03. travnja 1826. godine. Život fra Paškala Vujčića vrlo je neobičan i vrlo raznolik. Imao je strica, župnika u Retkovcima u Slavoniji, koji ga je kao dječaka uzeo k sebi pa je tako završio osnovnu školu i gimnaziju u Vinkovcima. Tada stupa u Franjevački red, u Bosanskoj provinciji. U Mađarskoj je završio filozofiju, a u Veneciji teologiju gdje je i bio profesor bogoslovije. Fra Paškala je zanimala povijest i botanika, govorio je pet, šest jezika. Kao mlad svečenik u Veneciji upoznao se sa austrijskim nadvojvodom Maksimilijanom, bratom austrijskog cara Franje Josipa I, namjesnikom Venecijansko-lombardskog kraljevstva i koji ga je predložio za biskupa Albanije 1858. godine, a 1860. godine postavljen je za biskupa Aleksandrije te za papinskog pohoditelja središnje Afrike. Tamo se upoznao i sprijateljio s mnogim znamenitim osobama, među njima i s Ferdinandom de Lessepsom, graditeljem Sueskog kanala. Na tom grandioznom pothvatu biskup fra Paškal Vujčić zaposlio je tisuće Hrvata iz Hrvatskog primorja, Dalmacije i Zagore i pobrinuo se za njihove duhovne potrebe. Po Lessepsovoj želji on je i blagoslovio znameniti Sueski kanal. Fra Paškal Vujčić 1866. godine dolazi za biskupa u Bosnu u zadnjem desetljeću turske vlasti u Bosni te se za šesnaest godina njegova upravljanja podiglo četrdeset crkava, više od dvadeset škola i dva sirotišta. U rodni kraj u franjevački samostan u Imotskom vraća se 1886. godine gdje živi kao obični fratar dvije godine, umro je u noći 17. ožujka 1888. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu na groblju Gospe od Anđela u Imotskom te mu je podignut lijep mramorni spomenik koji se srušio od udarca groma. Gvardijan fra Vjeko Vrčić da bi približio lik tog znamenitog čovjeka Imoćanima na 75. godišnjicu fra Paškalove smrti 1963. godine prenio je njegove zemne ostatke u prostorije između samostana i crkve.

Fotografija iz monografije Fra Vjekin vjek (2013.)

Imotski, pogled sa Suda k Crkvi

Stari Imotski

Pogled sa Suda k Crkvi krajem 1970-ih. U sredini Marčina kula, dugogodišnji sud kojim se prijetilo po Imoti: Vidit ćemo se na Marčinim skalinama!
….Smjelo bi se moglo reći da Imota, pored nakrševitije krške planine, Bijakove, najplodnijega i najpitomijega krškoga polja, najstudenije najmnogoimenije rijeke Vrljike, najdubljih i najstrašnijih krških jezera, Crljenoga i Modroga, ima i najljepše iskresano lice jadranskoga krša: Imotski-grad. Gradili ga bogati zemljoposjednici, mletački zaslužnici, domaći plutokrati, galentari, trgovci.. Mnoge kuće kao Vučemilovića na Pazaru i Marčina kod crkve, sliče na monumentalne i raskošne kule… Još je više ljepotica što im je jedini ukras skladno kameno tijelo. Kolombani nad ulazom dali usjeći porodični grb, s golubicom-kolumbinom u sredini. Imotski trgovci to se zna, na kilogramu kukuruza, metru cica, litru petrulja, šaci soli, od imotske sirotinje uzimali po neku suznu banicu više.Nisu je, uz Skaline odnili na oni svit: ugradili su je u Imotski. Ako je na svaku vacadu pala pa jedna suza, i ta suza svijetli na licu Imotskoga: od nje se srebri kamen i grad…..

Petar Gudelj (1991.) Moja Imota

Fra Vjeko Vrčić (1914.-2014.)

Stari Imotski

Fra Vjeko Vrčić rođen 28. veljače 1914. godine u Imotskom, od oca Luje Vjekoslava i majke Ane Jeličić prvu sv. Misu prikazao je 12.03.1938. godine u Splitu i 13.03.1938. godine u Imotskom. Velikog imotskog franjevca fra Vjeku Vrčića za svećenika zaredio je msgr. Kvirin Klement Bonefačić.

Zlatomisnik (12.3.1938.-12.3.1988)

Veličanstven nisam hram
i nisam zlatno tele,
ni kićen oltar nisam
gdje hvale bi se svele.

Punih pedeset ljeta
bilo je toga…
svijetlih sunčanih dana
I tuge se dosta svilo.

Ja neću tamjana kad,
izvor mu ljudska usta
sve što izlazi iz njih
obmana to je pusta.

Nek Ti je, Silni hvala
za svijetle i sretne dane
za gromove i tuče
život nek sretan svane!

Fra Vjeko Vrčić (1997) Labuđi pjev

Fotografija fra Vjeke snimljena u jesen 2013. godine u vlasništvu je Vesne Ujević

Zora Radovinović (1930.-2005.)

Stari Imotski

Zora Radovinović na Modrom jezeru 06. kolovoza 1950. godine. Zora je rođena 21.11.1930. godine u Imotskom kao najmlađa od četvoro djece u obitelji dr. Pave Radovinovića i Marije Franceschi. Zora koja je kao djevočica bila izuzetno živahna, pravi mali vrag i sklona raznim smicalicama u kojima su stradavale stare tete osobito Elizabeta Liža izrasla je u lijepu temperamentnu djevojku. Završila je četiri niža razreda u Realnoj gimnaziji Imotski otvorenoj 1941. godine, a kako vlasti 1945. godine nisu dopustili otvaranje viših razreda gimnazije školovanje je nastavila u Splitu gdje je završila Učiteljsku školu, Preparandiju 1950. godine. Radila je neko vrijeme kao učiteljica u Velušiću, malom mjestu kod Drniša. Nakon udaje za dipl. ing. Stjepana Roščića 1955. godine u kojem braku je rođeno dvoje djece odselila se u Zagreb pa poslije u Zurich gdje je nakon dodatnog školovanja mijenjala razne poslove od dizajnerice interijera, prevoditeljice, socijalne radnice te konačno bankarske službenice. Umrla je u Zurichu 13.03. 2005. godine, a po vlastitoj želji vječni mir je našla u voljenom, rodnom Imotskom, na groblju Gospe od Anđela.

Izvor: Obiteljska arhiva

Ana Vrdoljak Imotskinja (1833.-1869.)

Stari Imotski

Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.) rodila se 9. 11. 1833. godine u Imotskom od oca Jure (1803.) i majke Marijane Pigljević (1808.) iz Knina. Ana je imala još tri sestre Viktoriju Filomenu udanu za Božu Smodlaku (majka političara Josipa Smodlake), Jelu Ružu i Mariju Luciju udanu za Josipa Alačevića te brata Marka. Po sjećanjima starih Imoćana sestre Ana i Marija Vrdoljak podučavale su imotske djevojke talijanskom jeziku. Ana se udala u 23.godini za suca i arheologa amatera Josipa Alačevića (1826.-1904.) iz Knina, a imali su sedmoro djece od kojih je petero umrlo u mlađoj dobi. Aninine obje kćeri udale su se za dva brata de Borelli, grofove od Vrane i to Marija Carmelita (1858.) za Umberta de Borelli, a Evelina (1862.) za Uga de Borelli. Ana Vrdoljak umrla je 1869. godine u 36. godini pri porođaju sedmog djeteta u Kninu gdje je i sahranjena, a suprug Josip nekoliko godina kasnije oženio je njenu sestru Mariju Luciju. Ana je u dobi od 11 godina počela pisati domoljubne pjesme u duhu svoga vremena pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja te svog strica fra Jerolima Luigija i oca Jure Vrdoljaka. Ana je, ne samo u Imotskoj krajini nego i u čitavoj Dalmaciji prvo dijete književnik za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda. Pjesnikinja Ana Vrdoljak kao jedna od prvih žena objavila je u “Zori dalmatinskoj”, književnom časopisu sa jasno naznačenim hrvatskim nacionalnim, političkim i kulturnim programom svega 6 pjesama koje se izdvajaju od ostalih iz njenog vremena, a po umjetničkoj vrijednosti (kako je napisao T. Čolak) bile bi odmah iza Preradovićevih. Nepoznati pisac o Aninim pjesmama piše:„U odnosu na ostale pjesnike njezin jezik je nešto ljepši, riječi probranije, bez obzira što upotrebljava ikavski govor, a stih joj je skladan i gibak“. Ana se potpisivala ispod svojih pjesama A. Vrdoljak Imotskinja Dalmatinka, a njene rodoljubne pjesme objavljene u Zori dalmatinskoj su: Žalba, Pozdrav Zori dalmatinskoj, Cvit ljubice Dalmatinke, Dvi sestrice dvi jabuke rumene, Zora i Danica te posljednja Svim mladim Slavinkinjama, milim posestrima, u spomen ljubavi od Anice Vrdoljakove Imotskinje. Imoćani i danas pjevuše stihove iz Anine pjesme “Žalba”, a evo stihova iz pjesme “Cvit ljubice Dalmatinke”:

Procvala sam još odavne
U brdašcu i u polju,
Ne trgaj me ja te molju,
Jer kod tebe nisam stavna.
(…)
Ja sam listak slavske gore,
Prolitnja sam prva klica,
Da se zovem, znaj, Ljubica
Mai cvitak naše Zore.

Diploma za zasluge

Stari Imotski
Diploma za zasluge koju je od Sirotišta sv Ante u Rimu za financijsku pomoć Sirotištu (fotografija siročića u desnom uglu) 13. lipnja 1931. godine dobio Ivan Zane Vučemilović. Zane Vučemilović imotski Načelnik od 1912 do 1918. godine u teškim danima I. svjetskog rata uvijek se u životu isticao kao prijatelj sirotinje, a to je po riječima Fra Vjeke Vrčića posebno pokazao kao Načelnik u gladu i ratnim nevoljama.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Glazbeni instrument koji je pripadao Alfonsu Bitangi

Stari Imotski

Glazbeni instrument, bugarija? koji je pripadao Alfonsu Bitangi (1851-1925), prvom kapelniku Imotske glazbe, uglednom imotskom trgovcu i Načelniku Imotskog. Imotska glazba prvi put je nastupila 8. veljače 1870. godine u Imotskom na dočeku don Mihovila Pavlinovića prilikom otvaranja Narodne čitaonice te je sudjelovala  i na svečanom dočeku cara Franje Josipa I. 24. travnja 1875. godine u Imotskom. Članovi najstarije Imotske glazbe su: Pjerin Bitanga (Alfonsov brat), Miće Rako, Šime Mravak i Stipe Ligutić, Josip Tripalo, Alfonso Bitanga i Jure Vučemilović Zuko. Glazbeni instrument pohranjen je u kući Radovinović Jagul u Imotskom. Interesantno je spomenuti da su braća Alfonso i Pjerin Bitanga rođaci sa Josipom Tripaloo odnosno oni su djeca brata i sestre Frane Bitanga i Marije Ane Bitanga Tripalo, a Jure Vučemilović se oženio za njihovu rodicu Rafaelu Truccolo, kćer Vancije Bitanga, sestre Frane i Marije Ane.

Uspomena Prve svete Mise, fra Vjeko Vrčić

Stari Imotski

Fra Vjeko Vrčić rođen je 28. veljače 1914. godine u Imotskom, od oca Luje (Vjekoslava) i majke Ane r. Jeličić. Kršten je 28. ožujka 1914. a sakrament sv. krizme je primio u ljeto 1922. u rodnoj župi.

Osnovnu je školu pohađao u Imotskom od 1920. do 1925. a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju od 1926. do 1931. U franjevački novicijat stupio je u Zaostrogu 2. rujna 1931. Prve jednostavne zavjete položio je 3. rujna 1932. a svečane u Makarskoj 30. studenog 1935. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sinju i Makarskoj u razdoblju od 1932. do 1938. Sveti red đakonata primio je u Splitu 18. prosinca 1937. po rukama msgr. Kvirina Klementa Bonefačića, koji ga je zaredio i za svećenika 12. ožujka 1938. godine u Makarskoj.

Spomen na Prvu sv. Misu koju je prikazao  fra Vjeko Vrčić 1938. godine i to 12. 03. u Makarskoj i 13.03. u Imotskom.

Zlatomisnik (12.3.1938.-12.3.1988)Veličanstven nisam hram
i nisam zlatno tele,
ni kićen oltar nisam
gdje hvale bi se svele.Punih pedeset ljeta
bilo je toga…
svijetlih sunčanih dana
I tuge se dosta svilo.

Ja neću tamjana kad,
izvor mu ljudska usta
sve što izlazi iz njih
obmana to je pusta.

Nek Ti je, Silni hvala
za svijetle i sretne dane
za gromove i tuče
život nek sretan svane!

Fra Vjeko Vrčić (1997) Labuđi pjav

Izvor: Obiteljska arhiva
Fra vjeko

Josip Tripalo (1862.-1929.)

Stari Imotski

Josip Tripalo (10. 03. 1862.-25.03.1929.), najuspješniji Načelnik Imotskog svih vremena sa suprugom Dobrilom Šegvić (1868.) i petoro od svoje sedmoro djece  (još nisu rođeni Nevenka i Miro) u obiteljskoj kući na imotskoj Pjaci, snimio 1905. godine Giusepppe Popovich, Imotski. Josip je jedini sin doseljenika iz Sinja Andrije Tripalo i Annamarije Bitanga (1828.), kćeri Pavla i sestre dr. Augustina Bitange. Otac Josipa Tripala Andrija po dolasku u Imotski oženio je Mariju Anu te je uz suprugin miraz kupio na dražbi kuću trgovca Bulića na Pjaci i dogradio drugi kat. Andrija i Marija Ana imali su nekoliko djece koji su umrli u mladenačkoj dobi te im je ostao jedini sin i nasljednik Josip. Josip Tripalo rođen na današnji dan prije 155 godina izrastao je u pravoga gospodina, bio je kulturan, član prve Imotske glazbe te se uspješno bavio trgovinom. Josip je imao sedmoro djece, sa prvom ženom Milicom Jerković kćer Mariju koja se poslije udala za odvjetnika iz Vrgorca Ivu Jelavića. Nakon Milicine smrti oženio se za Splićanku Dobrilu Šegvić s kojom je imao četiri sina Andru (1899.), Ljubu (1902.), Antu Tonka (1903.) i Mira (1907.) te dvije kćeri Milicu (1898.) i Nevenku (1905.). Nitko od Josipove djece nije imao djece, te je obitelj izumrla. Josip Tripalo najuspješniji je načelnik Imotskog biran u razdobljima 1894.-1896.,1899.-1905. i 1905.-1911. Među ostalim za njegova mandata Imotski je među prvim gradićima u Dalmaciji dobio novu školsku zgradu Pučke i Građanske škole koja je dobrim dijelom i njegovom velikom zaslugom izgrađena 1911. godine  uz suradnju sa narodnim zastupnikom Josipom Vergilom Perićem. Osim za izgradnju školske zgrade, zaslužan je za provedeno prvo suvremenije osvjetljenje Imotskoga sa dvanaest visokih ferala te je izgradio vodovod uz Vrljiku kojim Imotski dobiva vodu. Zahvaljujući Josipu Tripalu glazbaru i uzornom načelniku, skrblju općine osnovala se 21. prosinca, 1893. Općinska glazba te nešto kasnije Vatrogasno društvo. Kao crkovinar i Načelnik sudjelovao je novčanim doprinosima u uređenju unutrašnjosti imotske crkve. Josip Tripalo radio je i pomagao gdje je trebalo pa je i njegovo ime ostalo čvrsto vezano uz narod Imotske krajine. Umro je 1929. godine. Josipov sin Ljubomir (1902.-1945.) također Načelnik Imotskog pred II svjetski rat, jedan je od osnivača i predsjednika društva “Lipa” za uređenje i proljepšavanje Imotskog. Uz veliku financijsku pomoć Ljube Tripala, plemenitog čovjeka, svestranog intelektualaca, kolekcionara umjetničkih slika, nadareneg glazbenika, ubijenog 1945. godine  zasađen je drvored lipa koje i danas krase nekadašnji Pazar, sredili su se putevi do spilja u jezeru, napravljena je vidilica i put do nje. Kolekciju umjetničkih slika poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskome. Ante Tonko Tripalo jedini oženjen sin Josipa Tripala profesor fizike i matematike na Sarajevskom sveučilištu prije smrti 1993. godine u ratnom Sarajevu napisao je oporuku prema kojoj imovina obitelji pripada Gradu Imotskom. Po oporuci Grad Imotski bi trebao prodati dio velike imovine Tripalovih, a kuću na kojoj treba stajati natpis “Obitelj Tripalo” preurediti za kulturne ili karitativne sadržaje. Do danas ništa nije napravljeno iako je obitelj Tripalo kroz proteklih više od stotinjak godina puno napravila za razvoj grada Imotskog.

Na Modrom jezeru 1945. godine

Stari Imotski

Grupa imotskih gospođica na Modrom jezeru 1945. godine. U grupi su tri sestre Vučemilović, kćeri Zane i sestre Figura, kćeri doseljenika iz Poljske Josipa te prijateljica. S lijeva stoje: Vanda Figura, Anka Vučemilović, Marica Kusić, Jasna i Marija Vučemilović te Olga Figura.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić