Fra Silvester Kutleša, profesor Franjevačke gimnazije u Sinju i definitor Provincije Presvetoga Otkupitelja, rođen je 1876. u Gornjim Vinjanima, a umro je u Imotskome 1943. godine. Najpoznatiji je po sakupljanju narodnoga blaga čime se intezivno bavi dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Ova njegova djelatnost rezultirala je opsežnom monografijom Život i običaji u Imockoj krajini, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj. Iz ove monografije donosimo dio članka o luli, jednom od nezaobilaznih predmeta svakodnevne upotrebe, bez kojega je bilo teško i zamisliti muškarca iz naših krajeva.
Antonjeta Baškarad Jutronić
U Runovićim, gotov svaka kuća do nedavna- sadila je duvan. Žene i cure više su o duvanu radile, nego muškići. Najviše se duvani na lulu i kamiš. Lulica je obično zemljana, a kamišić od rašeljke ili trna. Dugačak je jedan pedalj. Svejedno, lula ima više vela. Najviše je zemljavica, brez zaklopca. Ove grade Zagožđani i Zelovnjani. Prvu zovu zagožđanka, drugu zelovka (Zelovo je selo blizu Sinja). Obe se rade od gnjile i vrste (vrsta je nika vela kremena). Lulica je vrlo prosta. Sastoji se od zjala i repića. U zjalo se puni duvan, a u repić utra kamišić. U lulicu stane dva ćata duvana, a kamišić ritko je duglji od pedlja. Spoj repića sa zjalom od lulice, zovu grlić. Grlić je šupa, ko da si ga iglom probojo. Često i lako puknu, još se lakše u repu razvrnu. Seljaku je ža i krune, još žalije lule i duvana. Druga je drvenjača lula. I ova je slična zemljavici, samo je od drveta i okovom iznutra okovana. Suviše drvenjača ima prišiven kapak, koji je provrćen, da lula ima oduvu. Ima i više majstora od ovi lulica. Malo je župa a da nema svog majstora. Lulice nisu skupe četri-pet dinara komad.Treća je lula đuzelača.Ove radi jedan seljak u G. Vinjanima, zove se Đuzel. Njegove su lule dobre i lipe, ali su i skupe. Od 20-40 dinara po komadu. Prema rađi i nakitu oda i cina. Ima đuzelača veliki i mali, kićeni i prosti, za kapkom i brez kapka. Đuzel radi lule od trnova ili šimširova drveta. Najtvrđe su od trnova panja. I đuzelača ima sve što i druge lule; zjalo, grlić, rep, kapić. Iznutra je midom postavljena, da od vatre drvo ne izgore. Zdvora i zjalo i rep žutim brokvicam napulijani. Peliš (vršak lule) suviše okovan, da izdrži vatru i da je lišpi vidjeti. Velika đuzelača s velikim kamišom šarcem služi samo za velike godove, k Misi i za pira, mala za svaki dan. Veliku đuzelaču sa šarcom, amrom na vru i kurdelom zovu takum.Takumom služe se samo seocke gazde i gizdelini.

Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom u imotskom kao i u ostalim dalmatinskim gradovima običaj je koji je ostao nakon vladavine Venecije. Procesija sa križem u Imotskom išla je sve do 1945. godine iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači Frane i Iko Mostarčić, Marin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a koji običaj su mnoge obitelji zadržale i nakon što je procesija bila ukinuta. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita-propovijedaonice slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo je ugodno slušati. Pulpit-propovijedaonicu u imotskoj crkvi sv. Frane snimio Branko Tonković.

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom kao spomen na dan kad je Isus ulazio u Jeruzalem i bio posipan cvijećem. Stara tradicija nalaže da se na Cvjetnicu umiva u cvijeću, a na misu se ide sa grančicama maslina ili lovorike. Po selima Imotske krajine ljudi prije nisu nosili na blagoslov maslinove grančice već grančice mlade jele, jelice. Jedan od starih običaja vezan uz Cvjetnicu je i izrada golubica kao simbola ljubavi, nade i mira. U rano proljeće, upravo oko Uskrsa kada smokve propupaju, mlade se grane iskoriste za izradu golubica. Taj stari običaj izrade golubica iz srčike smokvinih grana kojima se okite maslinove grančice sačuvao se do danas u nekim imotskim obiteljima. Rina Mirošević, Ante (1880.) prva je u Imotskom počela raditi takve golubice od srčike, a običaj su od nje preuzele sestre Emilija (1920.) Čeleština (1923.) i Milena Dunda (1925.) te poslije Nenuka Nikolić i neke druge Imoćanke. Poslije mise maslinove grančice kao i blagoslovljeno cvijeće po tradiciji se nose na grobove najmilijih.
Na fotografiji kameni stol u avliji kuće Radovinović Jagul.