Danas kad maturanti širom Hrvatske bučno slave zadnji dan škole prisjetimo se maturalnog plesa maturanata imotske gimnazije 1966. godine. Prvi maturalni ples u Domu kulture na Pazaru plešu gimnazijalci Pavica Tomala i Antuška Kolovrat, a lijevo je Đurđica Bunčić. Prekrasnu Pavicinu haljinu dizajnirala je tada najpoznatija imotska modistica Marija Tila Trutanić koja je poslije godinama imala modni butik u Splitu kraj crkve sv. Klare.
Podaci i fotografija: prof. Gordana Radić
Uoči lokalnih izbora dajemo dio teksta iz pjesmarice „Imotskim … krajišnicim“ autora potpisanog kao Obad sa Zevelima (fra Anđelo Frankić) izdane 1908. godine pred izbore u Imotskoj krajini. Kroz tekst pjesme vidimo da danas kao i prije stodeset godina nema nikakve razlike u borbi za svakog glasača. Izborna borba vodila se između Demokratske stranke nastale fuzijom Narodne stranke te Stranke prava i Čiste stranke prava. Nakon izbora kako piše Ante Ujević u “Imotskoj krajini” sve je natkrilio govor demokratskog kandidata dr Mile Vukovića u kojem je pozvao sve krajišnike, da velom zaboravi prikriju stranačke borbe i da svi prihvate zajednički rad na korist Krajine..
..Za tri dana ljuta borba biše
Jer demokrati tako hudi htiše
A kad vidi Vukoviću Mile
Da su njega osvojile sile
Trči Mile do Prkuta strica
Besidi mu oplakana lica.
Ajme striče ja propadoh sada,
Jer pravaška evo nas nadvlada,
Nego striče u kočiju moju
Pa letimo neka smo na broju.
Tako Mile svud po selim leta,
A Mladinov po dvorištu šeta,
Nit je i s kim doktor besidio,
Nego posle svoje je slidio.
Pa pomaga svakomu boniku
Neka što su nanj imali viku.
Nemiruje Vukoviću Mile
Već poda se bedevije bile
Leta Mile s tablicom u ruci
Da ga vide narodi i puci.
Leteć Mile vas zaprašen biše
S nami brajne u izboru piše
Junačina Jerkoviću Jure
Pa se svake prominjuje ure
Gledajući Jakova doktora
Gdi prid sobom jedan papir tura.
Na nozdrvam Jakov drži ćale
Kol da gleda on nikoje prave.
Kad subotni dane osvanuo
Poranili kršni Vinjančani
Podbablje se listom brzo diglo
A Glavina na mistu se našla.
Imoćani nespavali brajne,
K biralištu tute sve osvane
Po broju ih sedamstotin biše
Što glasovat jošte imadiše.
To videći trinest demokrata
Pobigoše s birališta rata.
Čudna dana, a lipšeg gledanja
To nepamti Imotska krajina.
Svrši borba stade vika dice
Demokrati kriju svoje lice,
Kiša pada na zelenu travu
Demokrati izgubiše pravu.
Izvor: Obiteljska arhiva, Nakladnik „Hrvatska tiskara-Šibenik“, knjižica „Imotskim … krajišnicim“ izdana je uoči izbora 1908. godine u Vinjanim Gornjim. Podaci o autoru pjesmarice po kazivanju Josipa Joke Tonkovića
Djeca Ane Vuković i Ante Bilića–Ostojića: Mica, Dinka i Bože 1912. godine. Ana Vuković (1883.) Bariše, najmlađa sestra dr Mile Vukovića udala se u Imotskome 1902. godine za Antu Bilića-Ostojića (1875.), došljaka iz Trogira koji je završio Fratarsku gimnaziju ali se nije htio zarediti, pa je morao otići iz svog mjesta u Imotski. U Imotskom se Ante kao maturant lako zaposlio i postao činovnikom na sudu, a onda se zaljubio i oženio. Ana i Ante Bilić-Ostojić imali su troje djece: Micu (1903.) udanu za Milu Kujundžića s kojim je imala dvoje djece: Ančicu (1928.) i Milu (1938.), Dinku (1905.) udanu za Đulija Vučemilovića s kojim je imala troje djece: Juru (1934.), Vedrana (1936.) i Đuliju (1944.) te Božu (1907.) oženjenog za Vjeru Krivić koji nisu imali djece. Plemeniti i dobri supružnici Ana i Ante Bilić-Ostojić umrli su vrlo mladi te su njihovu malodobnu djecu udomili u svojoj obitelji Katinka i dr Mile Vuković koji su ih odgojili i školovali kao i svoje troje djece te su im cijeli život bili poput roditelja. Tako dr Veljko Vuković u svojim zapisima navodi cit: „Odgajali smo se skupa tako da ja nisam osjećao da postoji ikakva razlika među nama šestoro. Svi su oni tu školovali, zaposlili, a na koncu i vjenčali“.
Perinuša. na teraci kuće Franceschii 1964. godine, mama Ana Radovinović Tonković i njenih četvoro od šestoro djece: Pave, Mila, Anamaria i Jago.
Tvoja je majka uvijek s tobom,
Ona je šapat lišća dok hodaš ulicom,
ona je miris neke hrane koju pamtiš,
cvijeće koje ubereš, aroma samog života.
Ona je nježna ruka na tvojem čelu
kada se ne osjećaš dobro,
ona je topli uzdah za hladnih zimskih dana.
Ona je zvuk kiše koji te uljujkuje u san,
ona je tvoja duga kad kiša prestane.
Tvoja majka živi u tvojem osmijehu.
Ona je mjesto od kuda dolaziš,
tvoj prvi dom i ona je karta
koju slijediš svakim svojim korakom.
Ona je tvoja prva ljubav,
tvoj prvi prijatelj, čak i tvoj prvi neprijatelj.
Ali ništa na ovome svijetu ne može vas razdvojiti.
Ni vrijeme, ni prostor, pa čak ni smrt…
MAJKAMA
Ne jedan dan – duge ljubavi ne bi dostajale, da Vam iskažemo zahvalnost, da Vam vratimo ljubav! A vi – ne tražite ni taj jedan dan. Vama ga ne treba, ali nama, trajnim dužnicima vašim!
Da – treba nam taj dan, a vam iskažemo ono, što trajno u sebi nosimo kao svetu molitvu, a kad je hoćemo zaodjenuti riječima, ne znamo. Ali znamo, da smo izrasli na vašoj snazi, da se na njoj držimo, da po njoj vrijedimo. A bez nje da smo bijedni, bez oslona i snage.
A vi idete tim svijetom ovjenčane krunom sreće i boli, i smiješite se, i onda kad pritištu brige, da ne pomutite čedu vašem vedrinu života!
Vi prigibate glavu, kad teški naidju dani, ali ne gubite vjere nikad. I onda, kad ni otkud svijetla, vi se još nadate – i čekate!
Ima li uopće nešto, što želite za sebe? Ili ste u jednom velikom, svetom času predale sve nama i u nas, pa sada bdijući nad našim životima, čuvate i svoj vlastiti?
Putevi su vam posuti trnjem i kamenjem, a vi stupate njima, kao da su prekriveni sagovima od ruža. I nikada se ne tužite.
Ni molitava nemate – za sebe! U njima samo spominjete nas!
Sudbina je vaša odredjena u Knjizi Vječnosti, a smisao svijeta razotkriva se u vama!
Svaka je od vas karika neizmjernog lanca, koji opasuje svijet – i drži ga. A da popusti – nestalo bi svega!
Vi ste sjeme- i žetva, sadašnjost ste- i budućnost, najjasnija zbilja – i najskrovitija tajna!
Srce je vaše- božanska snaga, i ništa mu nas svijetu ovome ravno nije!
I zato vas zazivamo u svakom teškom času i sama misao na vas donosi olakšanje!
A na vaš dan prigibamo glave pred vama u smjernosti i strahopočitanju i ljubimo ruke vaše, koje su prosipale zlato po putovima života našeg!
Tekst iz lista “Novo doba” (1926.)
Nakladnik razglednice Librairie Morpurgo Split, razglednica u vlaništvu Antonjete Baškarad Jutronić
Pavao Paolo Bitanga sin Andrije rođen je u Runovićima 10. svibnja 1786. godine, a umro je u Imotskom 21. siječnja.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (Bitanga) župnik u imotskom samostanu od 1781. do 1786. godine, te gvardijan od 1791. do 1792. godine, pod njegovim utjecajem završio je Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te napušta Runoviće. Stoga se 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. U Imotskom se 1816. godine vjenčao za mještanku Cattarinu Cellan, Katu Čelan (1796.), Nikole s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi sinovi su: Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za Annamariu Nani (1824.-1878.), Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827.-1864.) i dr. Augustin Nicolo (1841.-1912.) oženjen za Mariettu Lusnik (1853.1905.). Pavlove kćeri dotarice su: Lucia (1823. ) udana za Jozu Raku, Annamaria (1828.) udana za Andriju Tripala, Cecilia (1830.) udana za Andriju Vrdoljaka, Venanzia (1833.) udana za Domenica Truccolo i Angela Nina (1836. -1914.) udana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski povezani sa gotovo cijelim Imotskim Nadalje se daju neki zanimljivi podaci o Pavlovim unucima. Pavao je preko sina Frane djed braće Alfonsa Bitange, imotskog Načelnika i prvog Kapelnika imotske Glazbe, Pjerina, člana prve Glazbe i Anđela, slavnog imotskog učitelja i prvog ravnatelja Građanske škole u Imotskom te njihove sestre Katine Elene Šoić, supruge Mate Šoića. Katina Elena Šoić majka je Ilde Malić te Eme Rako, supruge Nikole Rako koji su roditelji dr Janka, Živka, Slave i Biserke. Pavao je preko sina dr Augustina djed svom imenjaku dr Pavi Radovinoviću (Bitanga) i njegovim sestrama, Katinki udanoj za dr Milu Vukovića, Tonći udanoj za dr Antu, Mladinova, brata dr Josipa Mladinova, Zorki udanoj za kapetana Niku Cerezina, Mileni udanoj za Lavoslava Ivančevića i Slavki udanoj za dr Karla Zoreca. Preko kćeri Lucije Pavao je djed Mihovilu, Ivanu i Marku Rako prednicima čuvenih Rakića. Nadalje preko kćeri Annemarije Pavao je djed Josipu Tripalu, najuspješnijem imotskom Načelniku, članu prve Glazbe i osnivaču Općinske glazbe, a preko kćeri Cecilije djed je Luigiju Vrdoljaku, čuvenom imotskom šjoru i jednom od poznatih pjevača Muke, ocu Ambrozine Kirigin, Cecilije Nikolić, Petra, osnivača i prvog ravnatelja imotske Gimnazije ubijenog 1944. godine u Zagvozdu te Andre, oca redatelja Antuna Tonća i Marije Pavičić. Unuci Pavla Bitange preko kćeri Venanzie su i prvi imotski industrijalci Fabijan, Remigio i Lucian Truccolo te njihova sestra Rafaella Vučemilović, majka Julija Vučemilovića i Alice Benzon. Konačno preko kćeri Angele Nine Pavao je djed Milke Petričević, supruge Vida Petričevića, ravnatelja Klasične gimnazije u Splitu, prvog predsjednika Hrvatskog planinarskog društva Imotski i jednog od osnivača Vatrogasnog društva u Imotskom te njene sestre Ljube Nikolić, supruge dr Fausta Nikolića i majke Anđelke i Korine Tonković. Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo, te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U usmenoj predaji obitelji do danas je sačuvano da je Pavao pomagao novčano i na drugi način hajducima koji su se pojavili kao jedini oblik otpora protiv Osmanlija na području Hercegovine i Bosne u doba slabljenja Turskog Carstva. Tako se Pavao Bitanga i sam znao provući duboko u njihov teritorij da bi osobno odnio pomoć preobučen u ženu radi opasnosti po svoj život. Sačuvana je i zgodna anegdota po pričanju Pavlovog unuka dr Pave Radovinovića svojim unukama kad bi ih podučavao o tome što je ispravno postupanje (kad bi ručak kasnio). Naime ručak u Pavlovoj kući morao je biti na stolu točno nakon što zvono na imotskoj crkvi oglasi podne. Pavao bi tada došao kući i ako bi supruga Kata koja je vodila veliko domaćinstvo slučajno kasnila sa ručkom on bi jednostavno uzeo bronzin sa vatre, stavio bi ga na bijeli stolnjak, glasno bi se prekrstio i počeo jesti bilo jelo gotovo ili ne.
Portret Pavla Bitange (ulje na platnu) naslikan 1880. godine po fotografiji iz 1844. godine u kući Radovinović Jagul
Tekst: Anamaria Marušić Tonković
https://www.geni.com/
Grupa imotskih gospođica na vidilici Modrog jezera u svibnju 1944. godine. U grupi s lijeva stoje: Danica Leko, Anka Radovinović Tonković i Marica Kusić Franceschi.
Izvor: Obiteljska arhiva
Toni Colombani i Đema Marče na bračnom putovanju 1918. godine. Anton Toni Colombani (30.04.1884-?.05.1945.), sin je Jakova (1834.) i unuk Ivana (1793.). Tonijev šukundjed Colomban de Colombani (1690-) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila. Toni je sa Đemom Marče (1896.-1933.), kćeri Mirka s kojom se vjenčao 23.10.1918. godine imao sina Marija (1920.) koji je umro u dobi od četiri godine i kći Anu (1921.) udanu za Stipu Sučića. Toni Colombani, Načelnik Imotskog izabran 1941. godine odveden je prisilno krajem 1944. godine iz Imotskog u Zagreb. U veljači 1945. godine Toni je bio u zagrebačkoj Gradskoj kavani kada je jedna osoba pokazala prstom u njega govoreći „Ovaj je ustaša“, te je proglašen državnim neprijateljem i bačen u zatvor. Imoćanka gđa Draga Kurir Milun donosila mu je hranu u zatvor međutim jedan dan u svibnju 1945. godine nije ga više zatekla, te je naišla na zid šutnje. Poslije se doznalo da je ubijen od partizana u svibnju 1945. godine u Sisku u logoru Viktorovac pod optužbom „državni neprijatelj”.
S obzirom da je posjeta cara Franje Josipa Imotskom posjeta na najvišem nivou kakva se Imotskom poslije nikad nije više dogodila dajemo neke zanimljive podatke poznate starim Imoćanima o obitelji u čijoj je kući car prespavao kao i podatak tko je caru ustupio kočiju za vrijeme boravka u Imotskom. Austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I (1830.-1916.) za vrijeme boravka u Imotskom od 24. do 25. travnja 1875. godine prespavao je u kući Mazzi, a vozio se karucom okovanom srebrom koju mu je ustupio općinski liječnik dr. Augustin Bitanga i koja je poslana po cara u Zagvozd do kojeg je car došao na konju. Dijelovi karuce u kojoj se vozio car Franjo Josip I pohranjeni su i danas u podrumima kuće Radovinović Jagul u Imotskom. Po kazivanju dr Pave Radovinovića kočija njegovog oca dr Augustina Bitange bila je tada u Imotskom u kojem je bilo jedva nekoliko kočija najljepša i najbogatije ukrašena kočija i jedina primjerena za vožnju caru. Dr. Antonio Mazzi (1825.—1892.), doseljenik iz Vallegia u Italiji vjenčao se sa Domenicom Laurić, kćerkom jedinicom Andrije Laurića, bogatog veleposjednika iz Mirca na Braču. Andrija Andrea Laurich (1799.-1862.) sin je Mattea Laurich i Fortunate Gorizio, a Andrijina supruga je Aurelia Nagy iz Graza (1816.-1868.) čiji su roditelji Franz Nagy i Rosa Wagner. Andrija Laurić bio je predsjednikom Suda u Imotskom u kojem je sagradio lijepu kamenu kuću, a na ulaznim vratima kuće uklesan je natpis A.D. 1847. Andrea Laurich. U Rišćanskom selu Andrija je sagradio kuću koju je oporučno ostavio “Javnoj dobrotvornosti”, društvu koje se brinulo za siročad. Dr. Antonio Mazzi završio je Facolta di medicina e chirurgia nella R. Universita di Padova u Padovi i bio je jedan od prvih liječnika u Imotskom, kasnije je postao kotarski liječnik u isto vrijeme dok je dr. Augustin Bitanga bio općinski liječnik. Nakon vjenčanja sa Domenicom Laurich dr. Antonio Mazzi sagradio je sa zapadne strane lijepu kuću spojenu sa zatvorenim mostom sa starom kućom Laurić. Dr. Antonio i Domenica Mazzi imali su 12 djece međutim puno njih nije doživjelo punoljetnost. Od preživjelih su bili Andrija koji je studirao farmaciju u Beču ali ubrzo je nakon studija umro u Imotskom od upale pluća, Dominik koji je bio odvjetnik u Mostaru i poslanik u Beogradu, Luigi koji je bio liječnik u Splitu i jedan od osnivača ali i prvi predsjednik društva liječnika Kraljevine Dalmacije, a imao je i odlikovanje od crnogorskog kralja jer je kod njih pomagao u borbi protiv kuge. Aurelio je bio agronom i radio kao inspektor za monopol duhana u Kraljevini Jugoslaviji. Nekoliko kćeri dr. Antonija Mazzi udajom se vezalo za neke druge imotske obitelji, Tripalo, Bošković, Benković, Grubišić. Od pripadnika obitelji Mazzi u Imotskom jedna od zadnjih je ostala Ella Santina Mazzi, kćer dr Antonija koja se udala za Antonija Benkovića, a umrla je 1930. u Imotskom. Ellina kćer udala se za Hamilkara Boškovića koji je bio osnivač Croatia Filma.
Na fotografiji snimljenoj 1935. godine u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić lijevo se vidi kuća Laurić, poslije Mazzi.
Podaci u tekstu o obiteljima Laurić i Mazzi: Leo Mazzi
Car Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju 24. travnja 1875. godine doputovao je u Imotski. Car je u Imotski doputovao kočijom, a do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881.godine. U carevoj pratnji kroz Dalmatinsku zagoru pratila su ga tri generala, Mondel, Beck i Rodić, više časnika i drugih uglednika.
U dnevniku putovanja carev boravak u Imotskoj krajini opisuje C. Garimberti: „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim, dijelom puta je padala kiša- Usprkos tome car je uvijek držao kočije otvorene. U 3h i 30 minuta, car je prispio u Imotski. Dvadeset i pet slavoluka ispletenih borovinom, brezovinom i inim zelenilom uresili putove gdje su bili poredani rondari svih obližnjih sela, a i streljači 80-og vojničkog bataliuna, svi odjeveni čarobnom narodnom nošnjom. Pošto je Car sašao u dvorane Kotarskog poglavara, primio je poklone svećenstva, civilnih obćinskih i vojničkih vlasti i raznih odaslanstava, koja su opetovano i uzhitno izrazila uvjeravanja nepokolebljive vjernosti prema Carevini. Njegovo je Veličanstvo saslušali još razne osobe. Njegovo se Veličanstvo udostojalo odgovoriti na načelnikovu besjedu:
„Radostno primam uvjeravanja viernosti koja mi Vi činite u ime Imotske Obćine. Milo mi je boraviti za nekoliko časaka na ovoj skrajnjoj međi carevine, usred hrabrog puka, koji se je uvijek odlikovao sa svoje privrženosti prema momu Domu i carstvu. Izručite svim vašim obćinarom moj Vladalački pozdrav.“
Car je u Imotskom odlikovao načelnika Ivana Kolombanija zlatnim križem sa krunom i glavara Antu Jukića srebrnim križem za zasluge.
U „Narodnom listu“ je kasnije objavljen opširniji dopis o carevom boravku u Imotskom: „Imotski 28.travnja. Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivome kralju bilježe neizbrisivim slovima u svojoj pameti dan 24.travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svoga ljubljenoga otca, Franju Josipa I. U oči tog znamenitog dana odvezoše se gg. c.k. kotarski naš poglavar i načelnik k Sinjskoj međi, da pričekaju visokog gosta. Tute gosp. načelnik pokloni se N.V. slijedećim riečim: „Svietla kruno! Hrvatski Imotski narod preko preponiznoga svog načelnika izražava V.V. najdublju svoju podaničku privrženost i vjernost, kličući trojstruki: Živio! Živio! Živio!„ – Na što se svjetla kruna udostojala prijazno zahvaliti.
Koga god noge ne izdale, pohrlio da što može dostojnije naresi prozore svoje, kuće zastavami i sagovi, da što jasnije podade znak svoje privrženosti prema kralju svojemu. U tinji čas varoš ti se preobrazio. S jedne strane slavoluk do slavoluka, kao 24 zelena gorostasa, ulazni zastupajući cijelu krajinu, a ostali seoske odlomke, točno i ukusno izvedena, a zastavami narešena, kao što je i prozori dojedne kuće, od bogatčeve kuće do siromaške.
Bijahu tri i pol sata popodne kadno kočija stane pod ulaznim slavolukom. Ondje se obćinsko zastupstvo pokloni N.V. – A kad Franjo Josip, pored 400 sjajno odjevenih momaka, cviet i ponos Imotske krajine, nastavljaše svoj ulaz u varoš , sve bijaše u uzhitu. Po ulicah, sa prozora, iz kuća probija i po zraku se razliega gromoviti „živio“; nema duđe da svojemu kralju ne nazivlje dobrodošlicu; zvona zvone, mužari grme, bubanj buba, a glazba udara, konji poigravaju pod vještimi konjanici, cvitje se odasvuda prosipje, a u mnogom oku suza se svjetluca. Već kočija stade: sve su oči uprte. Kralj poviri, iz kočije izadje, a tu zaori gromki, urnebesni „Živio“ koj te potrese i u dnu duše odiva nadje. Iza kratka otpočinka u pripravljenu mu stanu, N.V. udostojalo se saslušati i primit poklone naših svećenika i višejih Bosanskih, koji se požuriše se ovamo, da se poklone hrvatskom kralju; obćinskog zastupstva i činovnika. Svakomu N.V. blagozizvolilo odvratiti prijaznimi rieči, koje će se vijekom spominjati.
Na ime ovog V.V. svedjer vjernoga hrvatskoga naroda, preponizno otpraviteljstvo obćine Imotske izrazujuć vam neprigibljivu svoju podaničku privrženost i ljubav, najvruće preporuča primilostivom srdcu V.V. prepokornu ovu molbenicu za uredjenje voda Imotskog polja i dosliedno prepororedjenje ove V.V. udostojalo se blago odgovoriti i svoju pomoć obećati.
Dok je boravio u Splitu car je darovao 9680 fiorina od koji Imotskoj krajini:
Za siromahe u Lovreću f.70
Za siromahe u Poljicima f.70
Za siromahe u Rašćanima f.70
Za siromahe u Podbablju f.80
Za siromahe u Vinici f.30.
Zavodu za siromahe u Imotskom i za siromahe iz Imotskog i Glavine f.300 za nabavu odjeće za siromahe u Grabovcu f.80. Za nabavu odjeće za siromahe u Krstaticama f.30. Za nabavu odjeće za siromahe u Slivnu f.30.
Nedjelja je 25.travnja, a car po svom pobožnom običaju sasluša malu misu u 5 uri u župnoj crkvi. Sve je pripravo za odlazak: kiša neprestano lieva, hladno je. Biokovski vrhunci pokriti su sniegom. Danas car jaše, a jaše i ciela vojnička svita i popečatelji. Puk, ka na jedno čudo upre oči…..
Dijelovi teksta „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota
Fotografija cara Franje Josipa u kočiji snimljena je za posjeta Mostaru 3. lipnja 1910. godine
