Slavko Tonković (1923.-2014.)  i supruga Anka Radovinović Tonković (1926.-2012.) sa četvoro starije djece, Joškom, Jagom, Anamarijom i Milom u avliji kuće Radovinović Jagul 1959. godine.

Izvor: Obiteljska arhiva

Dr. Uroš Mladinov, sin dr. Ante i nećak dr. Josipa Mladinova rodio se 28. 05. 1910. godine u Grohotama na otoku Šolti, a umro je u Splitu 16. 08.1996. godine. Šoltanin dr. Josip Mladinov (1868.-1916.) hrvatski rodoljub spletom životnih okolnosti došao je u Imotski krajem 1890-ih u kojem je u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu reprezentativnu kamenu kuću te drugu kuću u kojoj je bila ambulanta, a obje kuće sa kompletnom opremom ostavio je Gradu Imotskom. Kako je dr. Josip Mladinov bio u dobrim odnosima sa općinskim liječnikom dr. Augustinom Bitanga, ne samo po istoj profesiji nego i po političkim opcijama to je brata Antu prigodom posjeta Imotskom upoznao sa dr. Augustinom i njegovom obitelji. To poznanstvo je dr. Antu trajno usmjerilo na određeni životni put pošto se zaljubio u Antoniju Tonću kćerku dr. Augustina s kojom se vjenčao u Imotskom 1903. godine i u tom braku rođeno je troje djece Marija, Dušan i Uroš. Marija se udala za ing Antu Meichsnera, Dušan za Silvanu Morpurgo dok se Uroš nije ženio.
Otac dr. Uroša, dr. Ante Mladinov, Josipov brat završio je u Beču Medicinski fakultet kao i Josip. Dr. Uroš Mladinov poput oca Ante i strica Josipa bio je specijalist za zarazne bolesti, osnivač je zaraznog odjela splitske bolnice gdje je ostao na mjestu predstojnika do umirovljenja te je cijeli svoj radni vijek posvetio bolesnicima kao i prevenciji protiv zaraznih bolesti.
Dr. Uroš Mladinov bio je i dobar sportaš, te je kao gimnazijalac splitske Klasične gimnazije bio jedan od osnivača Jedriličarskog kluba Labud u Splitu. Kako je navedeno u izdanju Povijest hrvatskog sporta (2011) izdavača HOO dr. Uroš je uz brata ing. Dušana i nekoliko drugih sportaša bio sudionik prve Mrdujske regate 1927. godine.
Na fotografiji snimljenoj 4.10.1926. godine u foto atelijeru Rembrandt u Splitu su kćer i sinovi Tonće Bitanga i dr Ante Mladinova: dr Uroš (lijevo), Marija i ing. Dušan.

Slavko Tonković rođen je u Podbablju 15. prosinca 1923. godine, a umro je u Splitu 23. svibnja 2014. godine. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1951. godine. U Imotskom je radio na raznim rukovodećim poslovima iz svoje struke u poduzećima i ustanovama, te je od 1955. do 1960. godine kao honorarni profesor predavao engleski i njemački u višim razredima Gimnazije Imotski. U Građevinskom poduzeću „Ivan Lučić Lavčević“ u Splitu 1966. godine postavljen je za financijskog direktora. Kao vrhunski financijski stručnjak i poliglot (aktivno je govorio 5 svjetskih jezika) radio je u mnogim zemljama od Libije do Njemačke i Engleske. Uz redovite poslove, sastavljao je ekonomske elaborate za pojedine tvrtke, projektirao modele organizacija i funkcioniranja, te upravljanje sustavima složenih poduzeća. Za Institut za pomorsku privedu Ekonomskog fakulteta u Splitu, 1972. godine napisao je opširnu monografiju „Stambena izgradnja i stambena problematika u Splitu“ katalogiziran u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, te u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Nadalje je 1998. godine napisao povijesnu knjigu „Pleme Tonković u Imotskoj krajini“, rad posvećen svojim suplemenjacima koji je katalogiziran u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U namjeri da što više pomogne svojim Imoćanima pri zapošljavanju, rješavanju stambenih problema i drugih pitanja, s još nekolicinom ljudi 1970. godine osnovao je društvo Imoćana u Splitu. Kao pokretač, bio je izabran za predsjednika Inicijativnog odbora, pa je u tom svojstvu na Osnivačkoj skupštini Zavičajnog društva „Imotska krajina“ iznio ciljeve i program društva.Nakon sjednice ondašnjeg državnog vrha u Karađorđevu 1.XII 1971. godine bio je smijenjen s funkcije financijskog direktora Građevinskog poduzeća “Ivan Lučić Lavčević” i saslušavan od Državne sigurnosti, posebno zbog toga što je u mj. travnju 1970. godine zajedno s bratom Antom na jednom skupu u Splitu vodio polemiku s Milutinom Baltićem o klasnom i nacionalnom u okviru sindikalnog pokreta, te o medjurepubličkim odnosima i podredjenom položaju Hrvatske. Potrebno je istaknuti da je usprkos velikoj opasnosti od jugokomunističkog režima u listopadu 1991. preko Radija Split u ime Društva Imoćana uputio poziv Imoćanima za prikupljanje pomoći radi obrane domovine. Na prvim parlamentarnim izborima u travnju 1990. godine Slavko Tonković je postavljen za nositelja izborne liste HSS za Hrvatski sabor u izbornoj jedinici Grad, te je bio najstariji živući član HSS.
Slavko Tonković vjenčao se 1952. godine s Anom Radovinović, kćeri dr. Pave i Marije Franceschi. Otac je šestero djece (Josip, Jago, Anamaria, Mila, Branko i Pave), djed trinaestoro unučadi i dvoje praunučadi.

Luka Vuković (1823.-1889.), Načelnik Imotskoga i zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. Luka Vuković kao mladić sa bratom Barišom doselio je iz Podbablja u prvoj polovini 19. stoljeća u Imotski. Njih dvoje kod oca Grge izučili su kovački zanat te su vjerovali da će u Imotskom kao kovači moći više raditi i bolje zaraditi. Luka i Bariša su na imotskoj Pjaci sagradili 1870. godine kuću ali za svoje nasljednike jer oni nisu u njoj stanovali. Luka Vuković se nije ženio ali je bio ne samo radišan već i pametan čovjek, a uz to vrlo pošten pa nije živio jedino za sebe nego je i drugima pomagao. Zato su ga Imoćani birali na razne položaje pa je među raznim političkim dužnostima Luka Vuković bio općinskim vijećnikom (1860.-1874.), kad je i fotografiran pa Načelnikom Imotskoga (1875.-1881.) kao i članom Predsjedništva Hrvatske čitaonice.(1883.) te konačno zastupnikom Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru (1887.- 1889.) što mu je bila posljednja društvena aktivnost jer je te iste godine umro. Kako je zafrkantski zapisao dr Veljko Vuković Luka je svom nećaku Mili Vukoviću koji je 1889. godine maturirao ostavio znatnu svotu novca za studij na Medicinskom fakultetu u Beču ali je Mile malo duže studirao jer se smatrao obveznim sve to potrošiti jedino na školovanje.Ovdje nadodajemo citat pjesnika Petra Gudelja iz knjige “Moja Imota” koji se odnosi na Barišu Vukovića i dr Augustina Bitangu, dva djeda dr Veljka Vukovića “Potomcima su skovali doktorske diplome, pa se Vukovići kovačkim maljima i doktorskim diplomama borili za Hrvatsko Imotske krajine”

Dr Mihovil Mile Vuković (1871.-1943.) sa suprugom Katinkom Bitanga (1884.-1962.) najstarijom kćeri dr Augustina Bitange i djecom Marijom i Lukom.
Dr. Mile Vuković rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom od oca Bariše (1834.) i majke Dome Glibota (1844.), maturira u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te upisuje Medicinski fakultet u Beču na Carskom sveučilištu Franje Josipa I. Nakon završenog studija medicine dolazi u Imotski gdje provodi svoj cijeli životni vijek. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”.
Tome se može dodati: dr Mile Vuković je bio liječnik, političar i najviše čovjek koji je postao legenda imotskog kraja. Neka od njegovih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS (1927.-1941), Predsjednik odbora oblasti Dalmacije (1927.-1930.), Načelnik Imotskoga (1936.-1941.). Dr. Mile Vuković kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Stjepanu prvi pružio pomoć. Dr. Mile kojeg su Imoćani zvali ocem sirotinje posjećivao je baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini u svojoj maloj kočiji i konjem Šiškom.
Dr. Mile Vuković i Katinka Bitanga vjenčali su se 1907. godine u Imotskome te su imali troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) vjenčanu za ing. Antu Jelavića, ing. Luku (1909.-1990.) vjenčanog sa Nevenkom Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) vjenčanog sa Đemom Ivanović.
Fotografija dr. Mile i Katinke Vuković sa dvoje starije djece snimljena je 1910. godine, fotograf Wieser Split.