Ljeto 1937. godine na Perinuši

Stari Imotski

Ljeto 1937. godine na Perinuši uz rijeku Vrljiku ispred kuća Franceschi. Na mostu su kći i sinovi Višanke Antice Radišić i Ante Franceschi: Vanja Vanječka (1920.-2012.), Ante Toni (1926.-2013.) i Frane Keko (1928.-2012.). Na fotografiji je uhvaćen trenutak kada je Toni lovio jednu veliku pastrvu što se zavukla u rupu.

Izvor: Arhiva Dore Franceschi Račić

Bianca i Anđule Bitanga 1940. godine

Stari Imotski
Jedan od slavnih imotskih učitelja Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.) i njegova supruga Bianca Vrdoljak (1858.-1945.), najmlađa kći Stipe Vrdoljaka i Francesce Frane Wanmuller (kćeri talijanskog doseljenika dr Giuseppea Wanmullera, prvog liječnika u Imotskom). Anđeo Anđule Bitanga jedan je od najomiljenijih imotskih učitelja generacijama đaka, prvi i dugogodišnji ravnatelj Građanske škole u Imotskom. Nadučitelj Anđeo Anđule Bitanga obnašao je u Imotskom i čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi Imotska krajina (1991.) Anđeo Anđule se isticao kao neobično savjestan, pošten i čestit čovjek te ga je u Imotskom svatko volio i poštovao, a u jednoj obitelji bilo bi i tri pokoljenja-djed, otac i sin kojima je Anđeo bio učiteljom.
Anđeo Anđule Bitanga umro je u Imotskom 1942. godine, a na samrti je stalno spominjao svoju suprugu Biancu koju je cijeli život obožavao. Anđule i Bianca Bitanga vječni mir našli su u obiteljskoj grobnici na iimotskom groblju Gospe od Anđela.

Izvor: Fotografija Anđela i Biance Bitange snimljena 1940. godine na proslavi Anđelovog imendana u arhivi je njegovog unuka prof. dr. sc. Petra Čumbelića

Muškadur

Stari Imotski

Muškadur u podrumima obitelji Radovinović Jagul u Imotskom sačuvan  uz još jedan u izvornom obliku. Izradio ga je 1944. godine zvanredni maragun Nikica Rako u vrijeme dok se skrivao u konobi dr Pave Radovinovića. Muškadur je naprava kvadratna oblika, drvenih rubova povezanih pletenom žicom, koja je štitila hranu od insekata i omogućavala prozračnost. Prozračnost, potrebna za čuvanju hrane ostvarivala se vješanjem muškadura o stropne grede. Naziv maškadur je nastao od talijanske riječi musca: muha, a po nekim mišljenjima naziv je vjerovatno nastao od riječi maška, mačka jer je služio da mačka ili miševi ne pojedu spremljenu hranu. Muškadur su nekad imali mnogi imotski podrumi i u njima su se najčešće čuvali pršuti i panceta ali i torte te slatkiši.

Imotski, 02. kolovoza 2017. godine

Stari Imotski

Imotski, 02. kolovoza 2017. godine, procesija sa zavjetnom slikom Gospe od Anđela kreće od župne crkve imotskim ulicama na proslavi blagdana Gospe od Anđela, nebeske zaštitnice Grada. Imotskog i 300-te godišnjice oslobođenja od Turaka (1717.-2017.). Procesiju je pratilo više od pedeset svečenika, brojni Imoćani i njihovi gosti.

Fotografiju iz kuće Radovinović snimila Anamaria Marušić Tonković

Ledenica u podrumima obitelji Radovinović u Imotskom

Stari Imotski
Ledenica, prostorija sa masivnim hrastovim vratima u podrumima obitelji Radovinović u Imotskom u kojima je ljeti za velikih vručina ugodno hladno. U ledenici su se pohranjivali blokovi leda iz biokovskih ledenica. Ledari  su nakon spuštanja u ledenice sjekli led, iznosili ga, umotavali u bukovo lišće te uz pomoć mazgi dopremali sa Biokova u Imotski. Na taj način uz pomoć leda bilo je moguće i prije više od 120 godina ljeti raditi sladoled i druge hladne slastice kao i hladiti vodu i vino. Davne 1879. godine iz pera fra Ivana Despota postoji prvi pisani trag o biokovskim ledenicama:

Na Biokovu! – Tu si, brate u carstvu slobode nikad nezavisniji u životu……..Nema tu strasti, nema plašila, nema grižnje. Tu je blizu glasovita ledenica, otkle se mraz vadi za makarsko-imotsku gospodu. Oh, zbilja je veličanstvena ta ledenica! Da vidiš ništa nego nju imao bi šta raditi na Biokovu. Ledenica je čisto pod svetim Jurom……odzgor dosta širok otvor, a ulaz tijesan da jedva promakneš…. Kada si poda nje stupio zinula dubina……. Groza te spopadne….pusta je ta visina i prostranost, a studen da živjet ne moš…. . Od dragosti sam u njoj dvaput bio, a mislim da ih je malo bilo od onih kojih se s mora na Biokovo penju…A zbilja svak bi se ima u ledenicu svrnuti. To je najzanimljivije na Biokovu….

Fra Ivan Despot (Narodni list 1879.) Put na Biokovo

Francesco cav. de Geremia (Jeremiasch)

Stari Imotski
Pomorska bitka kod Visa u kojoj su se sukobile mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije zbila se prije 151 godinu kišnog 20. srpnja 1866. godine. U tom ratnom sukobu cilj pomorskog pohoda Kraljevine Italije bilo je zauzimanje istočnojadranske obale. Iako je talijanska flota bila daleko moćnija i brojnija od austrijske, bitka je završila pobjedom austrijske flote koju je predvodio kontraadmiral Wilhelm von Tegetthoff (23. prosinca 1827. – 7. travnja 1871.),  jedan od najistaknutijih pomorskih zapovjednika 19. stoljeća dok je zapovjednik talijanske flote bio grof Carlo di Persano.   To je bila odlučna pobjeda za nadbrojniju austrijsku pomorsku silu  nad nadmoćnijom talijanskom silom i prva velika europska pomorska bitka u kojoj su sudjelovali brodovi koji su koristili željezo i paru, te jedna od posljednjih koja je uključivala promišljeno probijanje brodskog trupa.Budući da su na austrijskoj strani sudjelovali brojni hrvatski mornari, važna posljedica austrijske pobjede pod Visom bilo je odbacivanje naklonosti prema Italiji i buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi “Imotska krajina” (1954.) Imoćani su se pokazali junacima te 1866. godine kada je trebalo braniti Dalmaciju od talijanske agresije. Oko 200 Imoćana mornara i podoficira istakli su se u borbama kod Visa koje su u odlučnoj bitci 20. srpnja 1866. godine donijele poraz nadmoćnijoj talijanskoj mornarici. Za ranjenike Imoćane u borbi pod Visom u Imotskom je sakupljeno u jedan dan oko 150 fiorina pomoći. Zauzimanjem imotskog načelnika Ante Rossija općina je na svoj trošak liječila sve vojne ranjenike Imotske krajine, a tadašnji općinski liječnik dr. Antonio Mazzi odlučio ih je liječiti besplatno. Nakon Viške bitke Austrija počinje uviđati da je nečovječno narodu koji se za nju bori nametati tuđi jezik i odnarođivati ga bez svoje vlastite koristi.

Na fotografiji portret Francesca cav. de Geremia, kapetana fregate u Viškoj bitci na strani Austrije, supruga Elizabete Elise Carminatti. Elisa Carminatti de Geremia sestra je Antonie Carminatti Lusnik, bake dr Pave Radovinovića. Elisa i Francesco de Geremia odselili su se krajem 19. stoljeća sa kćerima Mariom i Gianninom u  Napulj gdje su i ostali. Zanimljivo je da se jedna od dvije sačuvane knjižice ljubavnih soneta “Agli sposi Francesco cav. Jeremiasch Elisa Carminati pochi versi, Venezia 4 maggio 1859.” koju je povodom vjenčanja Elise i Francesca 1859. godine napisao u Veneciji Elisin ujak kanonik Don Angelo Maria Nonveiller čuva u Nacionalnoj knjižnici u Firenci, a druga u arhivi obitelji Radovinović. Kad bi dr Pave Radovinović unucima pričao o svojoj tetki spominjao ju je kao mia zia di Napoli.
 
Anamaria Marušić Tonković
 
Akvarel na papiru  Francesca cav. de Geremia u kući je obitelji Radovinović u Imotskom
 
 

Crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju

Stari Imotski

Crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju gdje se svake godine 16. srpnja održava misa. Crkvica je sagrađena kao i groblje 1866. godine za gvardijana fra Ante Perića. Crkvica Gospe od Karmela bila je dugi niz godina u ruševnom stanju, a obnovljena je zahvaljujući velikom milodaru u iznosu od 16 tisuća DEM pok. Anke Vučemilović (1929.-.1996.), kćeri Ivana Zane Vučemilovića imotskog Načelnika od 1912. do 1918. godine u teškim ratnim danima, nositelja hrvatstva i katoličanstva u Imotskom i cijeloj Krajini te pomagača svih potrebitih.

Kuća Grubišić, privremena škola pri kraju 1897. godine

Stari Imotski
Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. – Zagreb, 12. studenog 1955.). Na fotografiji je kuća Grubišić koju je sagradio Stipan Jukić 1877. godine, a niže su kuće Mazzi. Kuća Grubišić je postala privremenom školom pri kraju 1897. godine i upravo je u toj osnovnoj školi u Imotskom jedan od najcjenjenijih hrvatskih pjesnika Tin Ujević završio II i III razred.

Uspavanka iz Krivodola)
…Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike bašte od stakla i nemirne vode od žive zagolicat će te.
Ti spavaš dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike, a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka
……………………..….
Glas čežnje izlit će, kroz svoja vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac
……………………..……
Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću
……………………..……
snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.
Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru.
Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sudbonosno nagnute pod naramcima drva, i starice prignječene od punih vjedara vode.
……………………..…….
Pjesma života je teža od sna, ali je dublja i krepča. Slabo je fajde od anđelskih mašta i od uroka zlih kneginjica;
tebe će da probudi plast na gumnu, stoka u pojatama, sjetva, kosidba, vršidba, tovari grožđa u budućim berbama, kliktava pjesma polja;
jer treba da se snaga vrši: da se lomi kamen, da se krče grudi zemlje, jer treba da se kopa, da se sije, da se ore, da se žanje, da se sadi;
jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se bude, da se dube, da se gradi. I još tako kukavno….
Jer treba da onaj, koji je dao patnju, dade i istinu našu, istinu motike, mašklina, lopate, rala, poluga, kotača, mlina, bačve s moštom i kotla gdje se rakija peče.
……………………..….
Ti spavaš dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama, velike bašte od stakla, nemirne rijeke od žive.
Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok ne polomiš krila ovdje niže od vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića.

Buktinja, 1926