Perinuša, 24. srpnja 1953. godine; rođaci Josip Jozo i Frane Keko Franceschi na žlibovima.
Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić
Neva i Zlata Franceschi 1918. godine
Uz međunarodni dan djeteta koji se obilježava 20. studenog male djevojčice, sestre Zlata i Neva Franceschi snimljene 1918. godine u dvorištu obiteljske kuće na Perinuši. Zlata (1911.-1971.) i Neva (1916.-2011.) su kćeri Stjepana (1877.-1928.) de Franceschi i Stefanije Lelas koji su još imali kćer Mašu (1921.-1978.). Neva se udala za imotskog slikara Božidara Raku koji je neko vrijeme bio i portretist engleske kraljevske obitelji te su imali sina Mišu Nou (1937.-1955.) koji je umro u dobi od 18 godina. Zlata se udala za poznatog imotskog apotekara Stjepana Nina Ferrarija te su imali kći Renatu Renicu (1941.-2017.). Najmlađa sestra Maša udala se za prim. dr. Ratka Vlatkovića(1915.-2002.) pravnika i specijalista infektologa, a u braku nije bilo djece.
Anamaria Marušić Tonković
Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić
Fave dei morti
Blagdan Svih svetih i Dušni dan tradicionalno se u Dalmaciji obilježavao pripremom i darivanjem karakteristične slastice najpoznatije pod izvornim talijanskim imenom fave dei morti. Fave dei morti ili bobići veličinom podsjećaju na zrno boba koji se u davnoj prošlosti povezivao s pogrebnim ritualima, otuda im i neobično ime (fava = bob, fave dei morti = bob mrtvih). Kad je u 10. stoljeću francuski opat Odilon iz opatije Cluny njime nahranio svoje redovnike na Dušni dan, 2. studenoga, kako bi lakše podnijeli bdijenje, simbolika boba se ukorijenila i u kršćanskoj tradiciji. Tek je austrijska slastičarska mašta ovoj sjemenki podarila njezin slatki oblik prije više od dva stoljeća u tada habsburškom Trstu, odakle se proširila našim krajevima. Fave dei morti ili bobići dolaze u tri boje i svaka ima svoju simboliku, bijela simbolizira rođenje, roza život, a smeđa smrt. Osnova su bademi, šećer i bjelanjak, dok arome i dodaci variraju. Fave dei morti, glas ili bajke mrtvih kao znak dobrih želja za srećom, dobrim i dugim životom, rađanjem novoga života, osvojili su ponajprije građanske kuće duž čitave Dalmacije pa tako i u Imotskom. Dajemo recept za fave dei morti iz bilježnice recepata Imoćanke Nore Vučemilović Baškarad iz 1931. godine po kojem ih je i pripremila njena kći Antonjeta Baškarad Jutronić (na fotografiji).
Za 45 deka bajama ¾ deka cukra. Bajami stučeni se suše u pećnici zajedno sa šećerom, 3 jaja, bjelance na snijeg, 2 bičerina vinskog špirita. Za fave smeđe stavi malo čokolade, za crvene košinilije, a za bijele šug od limuna. Pravi kuglice i peći u laganoj peći. Prije nego staviš peći pospi sa šećerom.
Svi Sveti 2017. godine, groblje Gospe od Anđela u Imotskom
Svi Sveti 2017. godine, groblje Gospe od Anđela u Imotskom
Groblje u Imotskom
Gdje leže moja majka i moj otac
Ovo groblje smrt nikad nije posve osvojila,
I danas je umjesto truleži puno gustog plavetnila;
A zelenilo drevnih rupa u visinu se nečujno diže,
Poškropljeno kružnim sjajem nevidljivih zvijezda.
Ptice goleme, u divljem snu pjevaju –
Okružena novostima, golema gnijezda:
U nesvijesti se otapa led beskraja;
Ništa se više slučajem ne razdvaja –
To nije komfor kemije: Jedno na drugo pristaju
Ekstaza sklada i crno učenje. Sve biva bliže
Nas troje zajedno sklapamo ruke;
Koliko je stara ova zaliha čuda? – iste čujemo zvuke,
Ista je blizina neizreciva.
Majka, otac i sin –
To više nije nikakav redoslijed;
Susretljiv je beskraj, rastopio se led;
Molitva, patnja i čin –
Sve se ovdje za uskrsnuće priprema.
I svejedno je gdje smo nas troje:
Iste riječi svugdje i najmanjem dronjku uzimaju svoje.
Vlado Gotovac
Sustipan
Još od najranijih vremena naše civilizacije ljudi su svoje pokojnike pokapali nastojeći sačuvati njihove zemne ostatke i odati im dužno poštovanje. Svjedoče o tome ilirske gomile, starorimski sarkofazi, stečci..… Pa i danas najviše saznanja o prošlosti naših područja crpimo baš iz arheoloških nalaza grobnih i nadgrobnih ostataka i spomenika.
Velikim zločinom, svetogrđem, smatra se upravo oskvrnuće nekog groblja, uznemiravanje pokojnika. Značajni splitski i hrvatski pjesnik Tonči Petrasov Marović u svojoj Sonati za staro groblje na Sustjepanu kaže:“Nitko ne bi smio iskapati mrtve. Nitko i ni za što.“ A mi smo svjedoci da je u naše vrijeme baš to napravljeno – uništeno je staro splitsko groblje!
„Na današnji dan groblje je puno bijelih krizantema. Za trenutak i mrtvi i živi skupa na istome mjestu, a jedni druge ne mogu dostići. Strašna nemoć, nevjerojatan raskorak. Svi smo nemoćni pred smrću. I znanost. O smrti se najviše šuti. Konačno, sve se svodi na pitanje : je li smrt kraj ili nije? Je li smisao ili besmisao života, Bog ili beskrajna praznina?“
Antonjeta Baškarad Jutronić
Mlinac za kavu iz 1936. godine
Kava ima i svoj dan, 1.listopada kada se obilježava Međunarodni dan kave. Hrvati vole kavu jer prema nekim procjenama dnevno popiju 3 do 4 šalice kave. Kava je poziv na druženje, predah, utjeha i prvo na što većina ljudi pomisli kad ujutro otvori oči.
Na fotografiji mlinac za kavu kojeg je kupila Marija Franceschi Radovinović 1936. godine u Pragu koji se i danas koristi u kuhinji kuće Radovinović u Imotskom. Sva djeca kuće Radovinović takmičila su se tko će prvi mljeti kavu koja je lagano sipila u staklenu posudicu čireći neodoljivi miris.
Perinuša 1941. godine
Perinuša 1941. godine, ispred kuće Ane Nane Grubišić Franceschi, udovice pl. Josipa Bepa. Stari turski most počinjao je na zapadnom ulazu ćemera (koji se vidi na fotografiji) što je prolazio ispod stare kuće pa se nastavljao s njegove istočne strane te uz sjevernu stranu mlinica preko 13 piluna vodio do ćuprije na Vrljici. U velikoj grupi ljudi kako je na poleđini napisao Frane Keko Franceschi ispred kuće stoje s lijeva: Jozo Gadžo, mala Ercegovka, Mate Smoljko, Ercegovac, Ercegovka, talijanski vojnik, Ante Matković Đegul, talijanski vojnici Poletti, Caradona, Baldasari i NN. Na teraci kuće stoje s lijeva: barba Pjero Grubišić (Nanin brat), patke sprida, Ante Matković, talijanski šofer Mengoni, mala Mila Franceschi (kći Frane), mali Kiki Franceschi (sin Tonija), barba Aleksa Leše Franceschi, mali Jozo Franceschi (sin Frane), teta Marica Franceschi Zanina i Marija Barbić.
Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić, Kekove kćeri
Ispred prvog imotskog hotela “Dunda” 01. srpnja 1938. godine.
Vanječka Franceschi (lijevo) i prijateljica Mejra ispred prvog imotskog hotela “Dunda” 01. srpnja 1938. godine.
Hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde preimenovan je 1928. godine u hotel “Zagora”. Hotel je imao prizemlje, vrt i kat sa sobama, izuzetno lijepo i elegantno uređen biranim namještajem i ukrašen velikim kristalnim zrcalima bio je sastajalište gradske gospode. Između dva svjetska rata sve zabave, plesovi i koncerti mnogobrojnih imotskih društava su održavani u hotelu kao i svi važniji gradski događaji te drugi događaji vezani za pojedine obitelji. Poslije Drugog svjetskog rata kavana hotela preuređena je u gimnastičku dvoranu, a inventar hotela netragom je nestao. Vlasnik hotela “Dunda” Marko Dunda (1870.) koji je sa obitelji stanovao u velikom lijepo namještenom stanu na II katu zgrade imao je sina Franu Mihu (1893.) i kćer Ljeposavu (1897.) udanu za dr Janka Raku.
Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić
Toni Colombani te braća Petar i Mirko Marče 1914. godine
Hrvatski je sabor 18. listopada 2008. godine proglasio Danom kravate koju inicijativu je pokrenuo ravnatelj ustanove Academia Cravatica Marijan Bušić. Od tada se Dan kravate i službeno slavi u Hrvatskoj, ali i u nekim dijelovima svijeta. Kravata se smatra izvornim hrvatskim proizvodom, a raširila se Europom u 17. stoljeću posredstvom hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu, na kojima je postala prepoznatljiv modni detalj. Među prvima su je prihvatili Francuzi, pa u njihov jezik dolazi pod nazivom cravate, a kasnije i u druge europske jezike pod sličnim nazivima. Kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat, simbol ljudskog dostojanstva i simbol Europe. Kravata je dekorativni odjevni predmet, oblika vrpce, koji se nosi oko vrata provučen ispod ovratnika košulje, izrađen od svile ili nekog drugog platna. Na fotografiji snimljenoj 1914. godine u grupi poznatih Imoćana koji nose kravatu kao ukras s lijeva su: Toni Colombani, (1884.) te braća Petar (1865.) i Mirko Marče (1869.), sjedi NN.
Fotografija je u vlasništvu unuke Tonija Colombani, Meri Sučić Batinić
Imotski 1927. godine
Jedan od prvih automobila u Imotskom vlasnika Ante Bralića. Na fotografiji snimljenoj 1927. godine u fordu za volanom sjedi Ante Bralić prvi imotski taksist, do njega je Ana Ćosić, a na zadnjem sjedalu su Ivica Glavina, Boško Ćosić i N. Beroš. Fotograf je Mihail Aleksandrov doseljeni Rus koji je djelovao u Imotskome između dva rata snimajući sva područja života u gradu.
Izvor: Arhiva prof. Gordane Rako Radić