Kuća Dr. Josipa Mladinova 1930. godine

Stari Imotski

Svjetski dan zdravlja obilježava se 7. travnja svake godine pod pokroviteljstvom Svjetske zdravstvene organizacije, a počeo se slaviti od 1950. godine. Na fotografiji je kuća Dr Mladinova 1930. godine, fotograf Rajmondo Đamonja.
Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josipu Mladinovu (1868.-1916.) hrvatskom rodoljubu jer je svoje dvije kuće ostavio gradu u koji je došao spletom životnih okolnosti. U kući sagrađenoj u historicističkom stilu bila je pomoćna bolnica koja je raspolagala s više kreveta, a poslije dugi niz godina rodilište. U drugoj kući bila je zdravstvena stanica gdje je jedna iskusna medicinska sestra obnašala besplatno određene medicinske usluge. Prvi liječnici u Imotskom bili su Talijani dr. Giussepe Wanmuler i dr. Antonio Mazzi koji je završio medicinu u Padovi i poslije bio kotarski liječnik
Prvi imotski sin koji je završio studij medicine u Padovi je dr Augustin Bitanga (1841.-1912.) koji je kao općinski liječnik u Imotskom radio cijeli radni vijek. Po Izvještaju o državnim službenicima iz Priručnika za Kraljevinu Dalmaciju za 1871. godinu zdravstveno osoblje u Imotskom čine: Dr Ante Mazzi, kotarski liječnik i dr. Augustin Bitanga, općinski liječnik i privatni liječnik-okulist.
Dr Lujo Domljan (1896.-1982.) u prizemlju obiteljske kuće u Imotskom početkom 1930-ih imao je ordinaciju sa prvim rentgenom koji je pokretala struja iz generatora.
…Imotski je imao liječnike za čitavu Imotsku krajinu. Bila su redovito dva kotarski i općinski. Venecija nam je dala Talijane dr. Giussepe-a Wanmulera i dr. Antonia Mazzia. Pamtimo dr. Augustina Bitangu koji je čitav život bio liječnik u Imotskom. Dr. Mile Vuković ostavio je uspomenu “oca sirotinje”. Ništa nije stekao, pomagao je narodu gdje god je mogao. Dr. Josip Mladinov dolazi sa Šolte, napravio je krasni dvorac koji i danas resi Imotski, a umro je mlad 1916. godine. Dugo se zadržao u Imotskom dr. Ilija Abjanić poznat po posebnom načinu rada i postupanja. Dr. Ivo Kandijaš sa Zlarina bio je dugogodišnji imotski liječnik. Iz kasnijih vremena pamtimo dr Mirka Tonkovića i dr Luju Domljana. Kuće ovih liječnika i danas postoje u Imotskom…

Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled u u građanski život Imotskog 1995. godine u Zagrebu

Kuća Dr Josipa Mladinova 1930. godine

Stari Imotski

Kuća dr Josipa Bepa Mladinova u Imotskom koju je sagradio 1910. godine, s južne strane ukrašena figurama četiri godišnja doba 1930. godine, fotograf Rajmondo Đamonja.
Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo  zahvaljujući Šoltaninu dr. Josipu Mladinovu (1868.-1916.) hrvatskom rodoljubu jer je svoje dvije kuće ostavio gradu u koji je došao koncem  XIX, stoljeća spletom životnih okolnosti, a umro je mlad 1916. godine. Isticao se mnogo u mjestu i njegovu uljepšavanju (društvo Jezero) kao i životu (naročito političkom), U kući sagrađenoj u historicističkom stilu iza I svjetkog rata do 1944. godine bila je zdravstvena stanica s krevetima, a   bolnica i rodilište do 1960. godine. U drugoj kući bila je zdravstvena stanica gdje je jedna iskusna medicinska sestra obnašala besplatno određene medicinske usluge. Prvi liječnici u Imotskom bili su Talijani dr. Giussepe Wanmuler i dr. Antonio Mazzi koji je završio medicinu u Padovi i poslije bio kotarski liječnik.
Prvi imotski sin koji je završio studij medicine u Padovi je dr Augustin Bitanga (1841.-1912.) koji je kao općinski liječnik u Imotskom radio cijeli radni vijek. Po Izvještaju o državnim službenicima iz Priručnika za Kraljevinu Dalmaciju za 1871. godinu zdravstveno osoblje u Imotskom čine: Dr Ante Mazzi, kotarski liječnik i dr. Augustin Bitanga, općinski liječnik.
Dr Lujo Domljan (1896.-1982.) u prizemlju obiteljske kuće u Imotskom početkom 1930-ih imao je ordinaciju sa prvim rentgenom koji je pokretala struja iz generatora.  Zbog Izoliranosti Imotskoga pred I. svjetski rat, 15.12.1913. godine ugledni Imoćani Načelnik Ivan Zane Vučemilović te općinski liječnik dr Mihovil Vuković i dr Grgo Bugić uputili su molbu Općinskom upraviteljstvu sa elaboratom i nacrtom za gradnju bolnice koji je izradio arhitekt conte E. de Fanfogna. Bolnicu se planiralo izgraditi na mjestu gdje je poslije sagrađena robna kuća Ima, međutim I. svjetski rat onemogućio je izgradnju bolnice, važne ne samo za Imotski već za cijelu Krajinu i šire. Daje se dio teksta iz molbe:…“Slobodni su podsjetiti slavno Općinsko upraviteljstvo da bi isto moglo vrlo vjerovatno računati na obilnu pripomoć zemaljske, državne i vojničke vlasti jer bi za ovu zemlju bilo svakako od koristi kako bi u ovoj Varuši, u jednom iznimnom mjestu postojala jedna bolnica. To bi slavnom Općinskom upraviteljstvu prištedjelo svake godine mnogo novca… Ima mnogo slučajeva gdje bolesnici stradavaju samo zato, što ih se ne može poslati u druge bolnice, gdje često dolaze, kad je već kasno…“

…Imotski je imao liječnike za čitavu Imotsku krajinu. Bila su redovito dva kotarski i općinski. Venecija nam je dala Talijane dr. Giussepe-a Wanmulera i dr. Antonia Mazzia. Pamtimo dr. Augustina Bitangu koji je čitav život bio liječnik u Imotskom. Dr. Mile Vuković ostavio je uspomenu “oca sirotinje”. Ništa nije stekao, pomagao je narodu gdje god je mogao. Dr. Josip Mladinov dolazi sa Šolte, napravio je krasni dvorac koji i danas resi Imotski, a umro je mlad 1916. godine. Dugo se zadržao u Imotskom dr. Ilija Abjanić poznat po posebnom načinu rada i postupanja. Dr. Ivo Kandijaš sa Zlarina bio je dugogodišnji imotski liječnik. Iz kasnijih vremena pamtimo dr Mirka Tonkovića i dr Luju Domljana. Kuće ovih liječnika i danas postoje u Imotskom…

Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled u u građanski život Imotskog 1995. godine u Zagrebu

Boris Giperborejski (1896.-1963.)

Stari Imotski

Dipl. ing. šumarstva Boris Giperborejski rođen je 27. srpnja 1896. godine u Kosiku, Rusija, a umro je 03. veljače 1963. godine u Splitu. Boris Giperborejski, izbjeglica iz carske Rusije nakon završenog Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Beogradu radi kao profesor u Gimnaziji u Gackom, a u mjesecu svibnju 1929.godine započinje radom u šumarskoj struci kojoj je ostao vjeran do smrti. Započinje raditi 1929. godine kao šumarski referent u Imotskom gdje ostaje do 1942. godine, a tijekom II. svjetskog rata premješten je u Dubrovnik. Za profesora Srednje šumarske škole za krš u Splitu postavljen je 1948. godine, gdje je ostao na dužnosti do odlaska u mirovinu. Kao profesor osnovao je rasadnik kojeg je vremenom pretvorio u Arboretom Šumarske škole za krš u Splitu, gdje je uzgojio vise od 500 vrsta drveća, grmlja, trajnica, sukulenata i drugih biljnih vrsta. Posebno se bavio agrumima, akacijama, a uzgojio je i meksički avokado, prvi u Hrvatskoj. Ispitivao je i utjecaj umjetnog zakiseljavanja tla na suplutnjak (Querens rubor). Napisao je i objavio nekoliko udžbenika, skripata i stručnih članaka.
Dipl. ing. šumarstva Boris Giperborejski nakon što je došao 1929. godine službom u Imotski odlučio je imotsku park šumu Gaj pretvoriti u perivoj. Nastavio je pošumljavanje Gaja započeto 1896. godine u vrijeme Austro Ugarske monarhije, izgradio je šetnice, vodoskok, četiri velike čatrnje sa zalihama vode i terasasti rasadnik koji se navodnjavao iz čatrnja. Tako uređen Gaj još sa malim igralištem i kavanom u prošlim vremenima kao jedini tako uređeni perivoj na širem području privukao je sve Imoćane kao mjesto odmora, zabava, izleta i šetnja. U Gaj su osobito rado dolazili đaci i studenti jer su bili organizirani plesovi uz Općinsku glazbu kao i razna takmičenja. Dipl. ing šumarstva Boris Giperborejski zadužio je Imotski jer je u razdoblju od samo nekoliko godina gradić dobio prekrasan perivoj kakvog nisu imali ni okolni veći gradovi, a koji nažalost Imoćani nisu znali sačuvati. Boris Giperborejski koji je najveći dio života posvetio unapređenju šumarske struke umro je 03. veljače 1963. godine, a u njegovom nekrologu napisano je “Djela njegovog neumornog rada, mnoge dijelove gologa krša presvukle su u zeleno ruho…” (Ante Tomašević).
Na fotografiji je jedan od prvih izleta na Biokovo 1929. godine u organizaciji Imotskog športskog kluba; Ing Boris Giperborejski stoji prvi lijevo, do njega je vodič te dr Pavao Radovinović. Prvi lijevo sjedi mr ph Stjepan Nino Ferrari.

Izvor: Obiteljska arhiva

Kapetan Vjeko Franceschi sa suprugom Antoinette Selestow 1983. godine

Stari Imotski

Kapetan Vjeko Franceschi sa suprugom Antoinette Selestow 1983. godine na brodu m/v Alka u Welland Canal, na putu prema Velikim jezerima (Great lakes) u Kanadi. Kapetan Vjeko Franceschi rođen na Perinuši 15. srpnja 1941. godine najstariji je sin kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca i istinski nastavljač obiteljske tradicije.

Dragi kapetane i dalje uspješno plovi kroz sve oluje!

Izvor: Arhiva kapetana Vjeke Franceschi

Imotski, Gaj u zimi 1935. godine

Stari Imotski

Imotski, Gaj u zimi 1935. godine; Naklada: Ivo Penović, papirnica Imotski, fotograf Rajmondo Gjamonja. U vrijeme Austro Ugarske monarhije započeto je 1896. godine pošumljavanje imotskog područja, pa je među ostalim pošumljena park šuma Gaj u Imotskom površine 24 ha sadnicama crnog bora i čempresa. Gaj je u prošlim vremenima puno značio za privatni i društveni život Imoćana kao mjesto odmora, zabava, izleta i šetnja. Izbjeglica iz carske Rusije dipl. ing. šumarstva Boris Giperborejski (1896.-1963.) došao je 1929. godine službom kao šumarski referent u Imotski gdje se zadržao do 1942. godine te je odlučio Gaj ne samo kao inženjer šumarstva već i istinski zaljubljenik u prirodu pretvoriti u perivoj. Nastavio je pošumljavanje Gaja, izgradio je šetnice, vodoskok, četiri velike čatrnje i rasadnik. U nekrologu Borisu Giperborejskom napisano je “Djela njegovog neumornog rada, mnoge dijelove gologa krša presvukle su u zeleno ruho…” (Ante Tomašević). Upravo zahvaljujući Rusu inženjeru šumarstva Borisu Giperborejskom u razdoblju od samo nekoliko godina Imotski je dobio prekrasan perivoj kakvog nije bilo na širem području, a koji nažalost Imoćani nisu znali sačuvati.

Izvor: Obiteljska arhiva

Ilana Shafir (1924.-2014.)

Stari Imotski

Na današnji dan 27. siječnja obilježava se međunarodni dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti.
Na fotografiji je autoportret svjetski poznate židovske slikarice Ilane Shafir koji je poklonila Anki Radovinović 1944. godine. Ilana Shafir (1924.-2014.) rođena je kao Jelena Stark 1924. godine u Sarajevu, a kao mlada djevojka, učenica srednje arhitektonske škole s obitelji je krenula u zbijeg iz Sarajeva nakon što je njen otac inžinjer priskrbio obitelji lažne dokumente. Krenuli su vlakom prema teritoriju pod okupacijom Italije koji je bio manje neprijateljski prema Židovima od njemačke vojske. Uz brojne teškoće došli su do Kule Norinske gdje se Jelena sa obitelji skrivala od 1942. do 1944. godine, a samo ih je zid dijelio od susjedne prostorije u kojoj su stali talijanski, a kasnije njemački vojnici. Tijekom 1944. godine Jelena je neko vrijeme boravila u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića gdje je bila sigurna i zaštičena. Jelenu je pozvala dr Pavina kći Anka, a njih dvije upoznala je u Splitu prije rata gđa Milica Radić, supruga vlasnika Jadranske banke i kći ruske kneginje koja je spasila mnoge Židove. Naime Jelena je neko vrijeme živjela u Splitu, a Anka pohađala Žensku realnu gimnaziju. Jelena (Ilana) Shafir i Anka Radovinović Tonković su u teškim poslijeratnim vremenema izgubile kontakt i kada su ga godinama poslije uspostavile Ilana je jako sretna i uzbuđena samo rekla: “Neko je još tu iz onih vremena i sjeća se mene!!”. Poslije su nakon što su obnovile zajedničke uspomene kontaktirale do kraja života. Jelena (Ilana) se i nakon mnogo godina sa nostalgijom prisjećala boravka u Imotskom koji joj se jako svidio, a drugi Imoćani, koje je susretala prema njoj su bili jako pažljivi. Obitelj Jelene (Ilane) se 1944. godine preselila u Pulu gdje su mnogobrojni Talijani ostavili prazne stanove nakon pada Italije, a vrlo brzo se sa sestrom Gabrijelom preselila u Zagreb gdje je 1949. godine završila Likovnu akademiju i odmah po završetku akademije se preselila u Izrael na poziv tadašnje države u osnivanju da se svi Židovi nasele u Izraelu. U početku je slikala izbjeglice u tranzitnom logoru, a vrhunac svog umjetničkog rada doživjela je izložbama u Nizozemskoj, Italji i Švicarskoj te Americi na kojima prikazuje patnje židovskog naroda. Već šezdesetih godina počinje raditi akvarele i mozaike te keramičke skulpture, koje odaju drukčiju stranu njezina stvaralaštva. Iako je stekla slavu svjetskoga glasa, Ilana nikada nije zaboravila hrvatski kao ni Kulu Norinsku mjesto čiji su joj stanovnici spasili život. U svojim javnim nastupima uvijek je isticala kako su prvi motivi njezinih slika bili pejzaži uz Neretvu i turska Kula, uz koju je živjela dvije teške ratne godine, a u jesen 2009. godine posjetila je Kulu Norinsku i Sarajevo. Ilana Shafir umrla je u 90 godini života 2014. godine u Ashkelonu u Izraelu.

Obitelj Colombani oko 1910. godine

Stari Imotski

Obitelj Colombani na jednoj obiteljskoj proslavi u velikom tinelu obiteljske kuće u Imotskom oko 1910. godine. Na fotografiji prvi s desna stoji Anton Toni Colombani te krajnje lijevo sjede dvije njegove sestre. Druga lijevo sjedi Nina Colombani Benzia sa kčeri Lucijom Luči, a poviše Nine su još dvije sestre. Na fotografiji su i tri nepoznata franjevca. Colomban de Colombani (1690.) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila, oženio se za Agnes Jugali te su imali sinove Josipa i Jakova Fortunata. Josip Colombani postavljen je odlukom mletačkog Senata od 06.04. 1736. godine za Sergente maggiore-a u imotskoj tvrđavi, a 1741. godine unaprijeđen je za kapetana. Josip umire 1742. godine te ga u u kapetanstvu zamjenjuje brat Jakov Fortunat (1725.) koji je 1746. godine u 21 godini postao zapovijednik imotske tvrđave. Jakov se oženio za Antoniju Crnica kći serdara Imotske krajine Stipana Crnice. Jakovljev sin je Frane (1751.), a unuk Ivan (1793.). Ivanov sin je Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je oženio Mirošević Ivanicu. U brojnoj obitelji Ivanice i Jakova Colombani rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet sestara Nina, Lela, Karmela Karma, Kata i Marija, čuvene „Kolombanuše“. Dva brata Colombani, Toni i Marketo oženili su dvije sestre Marče, kćeri veleposjednika i trgovca Mirka Marče i Marije Benković. Načelnik Imotskoga Toni Colombani je sa Đemom Marče (1896.-1943.) s kojom se vjenčao 23.10.1918. godine imao sina Marija (1920.) koji je umro u dobi od samo četri godine i kći Anu (1921.) udanu za Stipu Sučića. Marketo Colombani je sa Ljubom Marče (1897.) imao sina Jakova (1922.) oženjenog za Anđu Bekavac i kći Ivanu (1925.) koja uskoro umire. Ivan Giovanni  I antonjeta imali su sinove Jakova Đina (1915.) oženjenog za Dragu Vicić, Itala (1920.) i Franu oženjenog za Mandu Kadijević te kćeri Jolandu udanu za Anića i Eldu. Jakov ima sinove Josipa Joška (1954.) i Ivana Đanka (1946.). Marketo je poznati kroničar Imotskog, organizator i aktivni sudionik Maškarada, a njegove zanimljive maske i originalni “Krnevali” uvijek su bili osmišljeni odgovor na aktualne društvene pojave u Imotskom. Marketo nikad nije izašao iz kuće, a da nije bio pomno dotjeran pa bi Imoćani rekli: „Evo izašao je papa vani“. Sestre Lela, Karmela Karma, Kata  i Maria Colombani se nisu udavale osim Nine koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica Rica i kčer Luciju Luči. U Imotskom su do danas sačuvane brojne priče vezane za obitelj Colombani pa tako i za sestre Kolombanuše neke i na granici legende. Sačuvana je zgodna priča o svakodnevnom pozdravljanju Lele i Mariči Mirošević. Mariči bi svako jutro išla na ranojutarnju misu i kad bi prošla kraj kuće Colombani pristojno bi pozdravila „Bongiorno Lela“ bez obzira bila Lela na prozoru svoje sobe na uglu prvog kata kuće ili u krevetu. Lela Colombani bi uzvratila ili sa prozora ili kreveta „Adio Mariči“. I tako su se godinama svako jutro u isto vrijeme pozdravljale da susjedima nije trebao sat. Danas nitko od potomaka stare i značajne obitelji Colombani čiji su neki članovi bili načelnici ne živi u Imotskome, gradu čiju su povijest stvarali.

Izvor: Arhiva Meri Sučić Batinić

Domenico Truccolo sa petoro odrasle djece 1885. godine u Imotskom

Stari Imotski

Domenico Truccolo (1828.) sa petoro odrasle djece 1885. godine u Imotskom. Domenico Truccolo doselio je u Imotski iz gradića Marrone u Italiji kao oružnik, detektiv te se oženio za Imoćanku Vanciju Bitanga (1833.), jednu od pet kćeri Pavla Bitange i sestru dr Augustina Bitange. Na fotografiji obitelji Truccolo snimljenoj nakon smrti supruge i majke Vancije s lijeva stoji: Rafaela (1865.) udana za Juru Zuka Vučemilovića, sjede Lucijan (1867.) i otac Domenico, stoje Remigio (1869.) oženjen za Danicu Mrkušić i Fabijan (1874.) te Euzebija (1872). Kako piše fra Vjeko Vrčić Domenico Truccolo je nakon ženidbe za bogatu Bitangušu i pomoću njenog miraza i svoje okretnosti otvorio trgovinu, te izgradio lijepu kuću. Njegovi sinovi Remigio i Fabijan Truccolo su bili prvi industrijalci u Imotskom koji su početkom 20. stoljeća oko 300 m od stojne kuće sagradili tzv. Trokulovu mlinicu za izradu kupa za krovove. Kako su Imoćani iskrivili prezime Truccolo u Trokulo njihove kupe su u narodu prozvane trokulače, a još danas u Imotskom i okolini ima kuća pokrivenih trokulačom. Braća Truccolo su osim tvornice imali i kamione koji su prevozili i putnike, a imali su i prvi privatni telefon u Imotskom. Fabjan Truccolo je kupio prvi osobni automobil koji je korišten kao taxi, a vozio ga je Ante Bralić.Zadovoljni radnici su bili uglavnom iz Vinjana, te su braća Truccolo Lončarima i Jurošima iz zahvalnosti za pošten rad darovali trokulaču za školsku zgradu u Vinjanima Gornjim. Truccolovi su pomagali svakome tko je želio raditi, a radnici su bili zadovoljni jer su mogli raditi u blizini svojih kuća. Braća Fabjan i Remigio Truccolo su imali prvu vinariju, jedini su otkupljjivali grožđe od imotskih vinogradara kojima su na taj način pomagali da prodaju grožđe i odmah dobiju novac. Nakon 1945. godine cjelokupna imovina obitelji Truccolo je nacionalizirana, a obitelj je u vlastitoj kući smještena u mali neuvjetni stančić. Zadnji muški potomak Dinko Truccolo (1921.), Remigiov sin koji ima dvije kćeri Danicu i Milu bio je zbog takvih okolnosti prisiljen odseliti se iz Imotskog u Zagreb gdje je i umro. Tako je još jedna stara imotska obitelj izuzetno zaslužna za razvoj Imotskoga nestala, a u Imotskom gradu kojeg su zadužili malo njih pamti prve industrijalce i pogone kod Trokulove mlinice. U kući Truccolo u Imotskom su danas drugi stanari, jedino je samo njihov ostao osamljeni grob na groblju Gospe od Anđela.