Sestre Marija (18.03.1898.-07.09.1968.) i Mila Franceschi (1900.-1926.) sa prijateljicama Romanom Milom Bitanga (1897.-1977.) i Marijom Kargotić, fotografija snimljena u Imotskom 16. 11.1921. godine. Mila Bitanga kći je Biance Vrdoljak i prvog ravnatelja Građanske škole u Imotskom Anđela Bitange, a Marija Dojmi di Delupis Kargotić, supruga je dr Luje Kargotića koji je neko vrijeme bio javni bilježnik u Imotskom. Marija Franceschi rođena je na Perinuši 18. ožujka 1898. godine od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. U Zadru je završila licej sv. Dimitrija, prvu privatnu višu školu gimnazijskog tipa za djevojke iz plemićkih obitelji u kojem je nastava bila na talijanskom jeziku. Marija je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala, vezla i bila jako nadarena slikarica. Marija se cijeli svoj život bavila slikarstvom bez obzira na velike obveze osobito za obitelj u teškim poratnim vremenima u kojima je njoj i suprugu dr Pavi Radovinoviću oduzet veliki dio imovine koja je donosila prihod, a uz to dr Pavi bilo je zabranjeno raditi kao javnom bilježniku u Imotskom. Istovremeno su njegove dvije kuće u Imotskom nacionalizirane te djelomično stojna kuća Radovinović u koju su tadašnje vlasti naselile druge nepoznate obitelji. U takvoj situaciji i sa četvoro djece na školovanju Marija je bila podrška suprugu u vođenju poljoprivrednih poslova, a na njoj je i bio največi teret u dijelu kuće izuzetom od nacionalizacije jer je morala organizirati život ne samo za svoju obitelj već i za svoju majku Nanu i obitelji svoje braće kojima je potres srušio kuću na Perinuši 1942. godine te rodbinu supruga dr Pave kao i nekih prijatelja. Marija je imala izraziti smisao za likovnost i estetiku pa su među ostalim ona i njena sestra Mila vezle svilenim koncem i izrađivale svečane cipele od svile koja se niz godina proizvodila na Perinuši od dudovog svilca. Slike nezaboravne none Marije su tople i pune životne radosti, a u poslijeratnoj oskudici od ničega znala je uvijek napraviti nešto. Marija Franceschi Radovinović, nona koja je znatno utjecala na odgoj unuka razbolila se i umrla za sve nas prerano u Splitu 07. rujna 1968. godine. Na fotografiji s desna su: Marija Franceschi, Mila Bitanga, Marija Kargotić i Mila Franceschi.

A.M.T.

Izvor: Obiteljska arhiva

https://www.geni.com/people/Marija-Radovinović/6000000014745941983

Josip Joko Tonković (1892.-1975.), vrijedni imotski sin sa suprugom Milom Patrlj na svom imanju u Glavini Donjoj uz glavnu cestu prema Imotskome 1960. godine. Na dan sv. Josipa 1892. u Podbabskim Zmijavcima ugledao je svijet Jozo Jakov Marko Tonković zvani Joko, od oca Mate i majke Jele Mrkonjić. I kao da je sudbina odredila da mu preko zaštitnika rada i radnika sv. Josipa namijeni da tijekom čitavoga životnog vijeka bude vrijedni, ustrajni i strpljivi radnik. Josip Joko Tonković vjenčao se se 16.02.1914. godine u crkvi sv. Luke na Kamenmostu za Milu Patrlj (1891.-1974.), kći Filipa Patrlja i Anke Milas rođenu također na dan sv. Josipa. Iza njih ostalo je brojno potomstvo preko šestorice sinova: Dane, Branka, Slavka, Vinka, Ivana i Ante. Josipov sin Slavko Tonković napisao je: „Moj otac je bio svoj na svome, što mu je davalo snagu da bude odlučan u iskazu mišljenja i zastupanju svojih stavova. Svojim unutarnjim mirom, vedrinom duha i razboritim ponašanjem unosio je mir u sredinu u kojoj je živio i djelovao. U nevolji ne bi klonio duhom, jer ga je nadahnjivala čvrsta vjera i ustrajna nada da će nadoći vrijeme olakšanja”. Nezaboravni dida Joko u duši pjesnik zanimljivim je načinom opisivao pojedine događaje, duhovito prepričivao razne anegdote, te zgode vezane za pojedine ljude iz imotskog kraja. Navodi se njegovo kazivanje o Mati Ćapinu, stricu fra Ivana Tonkovića:
„U prvo vrime naši stariji išli su na rađu u Mostar i Primorje. Ritko koji bi priša na Brač, bojali su se mora. Ali koji bi priša, dobro bi se omrsio. Za misec dana donio bi kući tri-četri vijorina para, miščić ulja i nikoliko šuplji kolača, a suviše suvi smokava po punu torbu.Mate Ćapin bio je visok čovjek pa su ga prozvali Dugonja. On je Kokanov ćaća, a Kokana znade sva Podbabska župa. Uputio se Dugonja u Primorje, a iz Makarske će prići na Brač. Kad je bio kod sv. Nikole u Podosoju, svrne s puta i klekne prid kip sv. Nikole i stane se moliti: – o sveti moj Nikola Putniče, uputi dušu moju putem raja, a tilo moje da zdravo priđe priko mora na Brač, i zdravo se i sritno natrag povrati! A ja kad se povratim darovat ću ti tri banice lemozine! – Ode Dugonja. Na Braču sta misec dana. Zdravo bio, lipo zaradio i zdravo se povratio sve do Podosoja. Kad je bio kod sv. Nikole jopet se svrne da se oduži sv. Nikoli. Kad tamo na kapelici vratašca razvaljena i lemozina pokradena. Misli se Dugonja i misli, pa reče: a sveti moj Nikola, kad ti nisi moga očuvati sebe kako ćeš mene!? I nedade mu obećane tri banice. Kad kući, kesa je, vijorina nema u kesici, ulje je, torba smokava je, šuplji kolači jesu, triju vijorina nestalo. Jadni Dugonja smišlja i promišlja kad je zadnji put vijorine vidio, koliko je puta od Makarske do Podosoja kesicu iz nidara vadio. Kad se nije moga domisliti, kako ji nestade, reče Dugonja: Nije ništa nego me Bog pokara, što nisam izvršio zavita svetom Nikoli!“

Imotski pod snijegom 1943. godine. U Jagulovim vrtovima u prvom planu je Zora Radovinović, a iza nje je sestra Marija. U pozadini se vide kuće Marče i Colombani.

DOŠLA ZIMA

Došla zima.
Ajme svima.
Babi sida glava klima.
Didu ištom poštrapalo
Ništo sniga po brcima.
Ćaća glavnu rič uzima.
Tuče šakon po prsima.
On je gazda.
Neće zima trajat vazda.
Potrat će je snagom muškom
i lovačkom onom puškom.
Mater trči, vatru piri,
ispod stola mačak viri.
Drće ćuko, nezna šta će.
Rep mu gori-doli skače.
Ušulila sva se svita
Šuti, ko te išta pita.

Vesela imotska mladost na dubokim snijegom prekrivenoj šetnici prema Modrom jezeru 1962. godine. Na fotografiji su Gordana Goša Rako i Slobodan Pancirov, a u pozadini je Branka Bulić.

Fotografija u vlasništvu prof. Gordane Rako Radić