Braća Franceschi, desno Vjeko (1941.- 2017.) i Tonći (1942.-1978.) na Modrom jezeru 1965. godine.

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi.

Grubine, 15. travnja 1945. godine, dvije učiteljice i učitelj škole u Grubinama na putu prema kući na Perinuši biciklom i na noge prema Imotskom. S lijeva stoje Frane Keko Franceschi, Jela Kusić i Ančica Kujundžić.

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić

Mila Jukić Juko (1904.-06.04.1972.), voljena dadilja djece i unuka dr Pave Radovinovića 1950. godine u Lugu, Jagulovim barama. Nezaboravna Juko došla je 1923. godine u kuću Radovinović kao mlada djevojka, siroče bez majke i oca umrlih u strašnoj pandemiji španjole 1918.-1919. gpdine. U kući Radovinović u Imotskom Juko je ostala kao član obitelji i u njoj je umrla 06. travnja 1972. godine. Daje se dio teksta iz zapisa Gordane Radić „Građanski život Imotskog” o imotskim dadiljama:
….Građanski život Imotskoga s kraja devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća obilježile su obitelji različitog staleškog položaja; činovnici i državni službenici različitog tipa, potom trgovci, obrtnici, veleposjednici i posjednici, kulturni i prosvjetni djelatnici, dakle građani po kojima je ova sredina bivala urbanom, bivala grad. U tim obiteljima, osobito onima malo višeg društvenog i imovinskog ranga, primjetna je, pored ostaloga, zanimljiva pojava koja zaslužuje osobit istraživački pristup i pažnju. Radi se o pojavi takozvanih kućnih pomoćnica, mladih djevojaka koje su dolazile iz sela siromašne imotske okolice kako bi u gradu našle posao, pomagale u „gospockim“ kućama u domaćinskim poslovima, a osobito bile korisne u čuvanju djece….. I danas još ima dragocjenih uspomena i priča o služavkama i dadiljama u ovoj sredini jer su te male i velike Mile, Ive, Mare, Matije, Matijice, Jurke, Marijete, …postajale gotovo članovima obitelji u kojima su živjele, a neke od njih dobivale značajno priznanje – grobno mjesto u obiteljskim grobnicama zajedno s onima kojima su služile i s kojima su živjele, a ponekad i imovinsko nasljeđe. Nasreću, neke od njih i danas možemo vidjeti na sačuvanim obiteljskim fotografijama. I što reći? Dobre su, drage, lijepe za svako oko, nezaboravne. Svaka im čast……

Ana Anisja Franceschi Prvan (Perinuša, 21. veljače 1938.- Split, 03. travnja 2018.). Anisja najstarija od šestoro djece Marice i kapetana Zane Franceschi rođena je na Perinuši 1938. godine, maturirala je u imotskoj Gimnaziji te je studirala na Kemijskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u Narodnoj banci u Imotskom te u Narodnoj banci u Splitu. Anisja je bila dio najužeg tima koji je radio na projektu izgradnje Aerodroma u “Poduzeću za izgradnju Aerodroma Split” uz Srećka Petričevića, Branka Prvana (poslije supruga) i ujaka dipl.ing.Zlatana Žabkara koji je završio fakultete strojarstva i ekonomije te zbog izgradnje Aerodroma bio na edukaciji u Londonu. Projekt izgradnje putničkog aerodroma Split uspješno je okončan u samo godinu dana i njihovom zaslugom otvoren u Resniku 1966. godine, Srećko Petričević bio je prvi direktor dok je Branko Prvan bio prvi tehnički direktor Aerodroma, a Anisja voditeljica financijskog odjela. Anisja Franceschi udala se za Branka Prvana, osnivatelja Aerokluba Split te su imali sina jedinca, uspješnog sportaša Vjeku koji je umro u dobi od 34 godine, 2003. godine. Vjeko Prvan je uz rođake Ivanu Franceschi, kći Vjeke i Ivicu Franceschi, sina Tonća i nekoliko drugih zaljubljenika u penjanje osnovao u Splitu 9. ožujka 1992. “Marulianus”, prvi sportsko penjački klub u Hrvatskoj te je do prerane smrti bio član hrvatske penjačke reprezentacije i vrlo uspješan natjecatelj.

Katarina Rina Miroshevich Mirošević (1882.-1973.), prva koja je u Imotskom počela raditi golubice kojima se kite maslinove grančice u dvorištu svoje kuće u Imotskom oko 1915. godine. Nikola Mirošević (1811.), Načelnik Imotskog 1865. godine doselio je iz Korčule u Imotski, gdje je bio upravnik poreznog ureda te uz dr Augustina Bitangu predstavnik škola u Imotskoj krajini. Oženio se u Imotskom za Katarinu Katu Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.) te su imali devetoro djece među kojima sinove Ivana Antu (1852.) i Luigija (1859.) te kćeri Anu Mariju (1840.) udanu za Splićanina Jakova Kurira (1838.), Gianinu Ivanicu (1842.) udanu za Jakova Giacoma Colombani (1834.), Domenicu (1845.) udanu za javnog bilježnika, Korčulanina dr Dinka Depola (1835.) i Jozefinu Mariju Josipu (1854., Imotski-1927., Imotski) udanu za  Petra Ivana Benzona (1845., Imotski-.1918.,Imotski). Luigi Mirošević oženio se za Frančesku Mirošević (1862.) iz Korčule te nije imao djece. Njegov brat Ante Antonio oženio se za za Angelinu de Rosignoli (1856.), kći Rose Nani (1839.) i Simeona de Rosignoli (1826.) te su imali sedmoro djece od kojih je dvoje umrlo u mladoj dobi. Ante Antonio Mirošević sagradio je do Đardina, dvorišta sudske zgrade kamenu kuću na dva kata i njegovanim vrtom ispred. U kući sa uređenim građanskim interijerom isticao se lijepi stari tinel sa golemim lusterom od ornamentirane debele kože tehnikom suhog žiga i staklenim perlama koje su u gusto visjele rubom. Po sjećanjima jedne imotske gospođe ona i prijateljica su doslovce gulile sitne staklene perle sa lustera u kući Mirošević i jele ih. Angelina i Ante Antonio Mirošević imali su sinove Bruna i Matea te kćeri Rinu, Esteru i Mariči. Bruno Mirošević (1876.), općinski činovnik oženio je Ljubu Ćale (1887.) ali nisu imali djece, a Mateo Mirošević imao je kći jedinicu Mirandu (1919.-1983.) koja se nije udala. Lijepa Miranda Mirošević prof. francuskog i talijanskog radila je na Radio Luxemburgu, a nakon umirovljenja došla je živjeti u Imotski u koji je na čuđenje male sredine stigla odjevena u hlače s autom kao prva vozačica. Miranda, zadnji potomak imotske grane obitelji Mirošević umrla je u Imotskom 1983. godine. Sestre Mirošević Rina, Estera i Marići se nisu udavale i uz njihova imena sačuvane su do danas u Imotskom brojne priče kao ona o svakodnevnom pozdravljanju Marići Mirošević i Lele Colombani. Marići bi svako jutro išla na ranojutarnju misu i kad bi prošla kraj kuće Colombani pozdravila bi sa „Bongiorno Lela“ bez obzira bila Lela na prozoru svoje sobe na uglu prvog kata kuće ili u krevetu. Lela Colombani bi uzvratila ili sa prozora ili kreveta „Adio Marici“. I tako su se godinama svako jutro u isto vrijeme Marići i Lela pozdravljale te susjedima nije trebao nikakav sat. Po kazivanju dr Veljka Vukovića “jednom je poznata Rina Mirošević došla u dućan njegove punice Julije Schramadei Ivanović i molila je da joj da ricetu kako je uspjela udati sve četiri kćeri, da bi i ona mogla udati svoju nećaku Mirandu”. Po drugom kazivanju jednom su radnici kopali ispred Rinine kuće jer su trebali naći spojeve kanalizacijskih cijevi, međutim nikako u tome nisu uspijevali, a Rina je njihove napore gledala sa prozora. Nakon nekog vremena kad su je radnici pitali “Šjora Rina je li možda znate gdje su spojevi cijevi?, odgovorila je “Znam ali neću reći” te se povukla u kuću. Rina Mirošević koja nikad nije dobro naučila hrvatski iako rođena i odrasla u Imotskom nadživjela je obje sestre i braću. Neki Imoćani pamte Rinu Mirošević kao jako ljubaznu i pažljivu osobu, a neki kao vrlo mušičavu, međutim Rina kao ni njene sestre Marići i Estera nikad nisu odbile onoga tko je molio malo cvijeća iz njihovog vrta za okititi grob ili neku prigodu jer je malo tko u Imotskom početkom 20. stoljeća imao vrt, a još manje cvijeće u vrtu. Rina Mirošević ostat će u imotskoj povijesti zapamćena po jednoj zanimljivosti. Naime Rina je prva u Imotskom počela raditi golubice iz srčike smokvinih grana kojima se kite maslinove grančice, jednog od starih običaja vezanog uz Cvjetnicu i koje je rado poklanjala djevojčicama iz susjedstva i svima koju su je molili. Po sjećanjima Anke i Zore Radovinović te Ane Sele Franceschi one bi kao djevojčice dolazile kod Rine sa gvantijerama kolača koje bi njihove mame napravile za Rinu, a od nje bi dobivale golubice. Vještinu izrade golubica Rina je naučila od majke Talijanke iz Splita Angeline de Rosignoli, a radila ih je do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti. Običaj izrade golubica sačuvao se do danas u nekim imotskim obiteljima jer ga je od Rine Mirošević naučila i preuzela plemenita i umjetnički talentirana Ćeleština Ćela Dunda (1923.-2001.), a poslije Nenuka I Katija Nikolić  i neke druge Imoćanke. Rina Mirošević umrla je 1973. godine i vječni mir našla je uz ostale pripadnike obitelji Mirošević na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Tekst: Anamaria Marušić Tonković

Fotografija Rine Mirošević u arhivi Gordane Rako Radić

https://www.geni.com/people/Rina/6000000077151771000

Najveći čovjek 20. stoljeća, papa sveti Ivan Pavao II. umro je 02. travnja 2005. godine u 21 sat i 37 minuta umro je u svom stanu u Vatikanu. Posljednje riječi voljenog pape Ivana Pavla II., kojeg Hrvati i danas nose u srcu, bile su na poljskom jeziku i glasile su: “Pozwólcie mi odejść do domu Ojca”. (Dozvolite mi otići u Očev dom). Sveti Ivan Pavao II. (lat. Sanctus Ioannes Paulus PP. II.) (Wadowice, 18. svibnja 1920. – Vatikan, 2. travnja 2005.), rođen je kao Karol Józef Wojtyła, 264. nasljednik apostola Petra, papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine i svetac Katoličke Crkve.

Proljetna Vrljika, vrbe i vrbove nimfe……Što god je ljepote imala u svojim zelenim očima, dobrote u dubokom i studenom srcu, bogatstva u plodnoj utrobi i snage u vitkim djevojačkim rukama, sve je to Vrljika dala Imoti i Imoćanima. Sve što su prljavštine imali u svojoj kući, tvornici, srcu i duši, svu su je Imoćani prolili u Vrljiku….U Matici se kupale ovce, u zasebnim, djevojačkim virovima, pod gustim sklopom vrba, djevojke. Po mjesečini vile. Rijeka za njima ostajala još čistijom, još bistrijom, još pitkijom. Danas se u njoj kupa malo tko. Prilogom i pregršti pije se samo na izvorištu. Sad nam je postalo jasno zašto se na dnu polja strmoglavila u ponor. Što je na Jauku jauknula.

Petar Gudelj (1996.) Put u Imotu