Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.) rodila se 9. 11. 1833. godine u Imotskom od oca Jure (1803.) i majke Marijane Pigljević (1808.) iz Knina. Ana je imala još tri sestre: Viktoriju Filomenu udanu za Božu Smodlaku (majka političara Josipa Smodlake), Jelu Ružu i Mariju Luciju udanu za Josipa Alačevića te brata Marka. Po sjećanjima starih Imoćana sestre Ana i Marija Vrdoljak podučavale su imotske djevojke talijanskom jeziku. Ana se udala u 23. godini za suca i arheologa amatera Josipa Alačevića (1826.-1904.) iz Knina s kojim je imala sedmoro djece od kojih je petero umrlo u mladoj dobi. Aninine dvije preživjele kćeri udale su se za dva brata de Borelli, grofove od Vrane i to Marija Carmelita (1858.) za Umberta de Borelli, a Evelina (1862.) za Uga de Borelli. Ana Vrdoljak umrla je 1869. godine u 36. godini pri porođaju sedmog djeteta u Kninu gdje je i sahranjena, a suprug Josip nekoliko godina kasnije oženio je njenu sestru Mariju Luciju. Ana je u dobi od 11 godina počela pisati domoljubne pjesme u duhu svoga vremena pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja te svog strica fra Jerolima Luigija i oca Jure Vrdoljaka. Prvo je dijete književnik za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda ne samo u Imotskoj krajini nego i u čitavoj Dalmaciji. Pjesnikinja Ana Vrdoljak kao jedna od prvih žena objavila je u “Zori dalmatinskoj”, književnom časopisu sa jasno naznačenim hrvatskim nacionalnim, političkim i kulturnim programom svega 6 pjesama koje se izdvajaju od ostalih iz njenog vremena, a po umjetničkoj vrijednosti (kako je napisao T. Čolak) bile bi odmah iza Preradovićevih. Nepoznati pisac o Aninim pjesmama piše: „U odnosu na ostale pjesnike njezin jezik je nešto ljepši, riječi probranije, bez obzira što upotrebljava ikavski govor, a stih joj je skladan i gibak”. Anine rodoljubne pjesme objavljene u Zori dalmatinskoj su: “Žalba”, “Pozdrav Zori dalmatinskoj”, “Cvit ljubice Dalmatinke”, “Dvi sestrice dvi jabuke rumene,” “Zora i Danica” te posljednja tiskana 1846. godine “Svim mladim Slavinkinjama, milim posestrima, u spomen ljubavi od Anice Vrdoljakove Imotskinje”. Ana se potpisivala ispod svojih pjesama A. Vrdoljak Imotskinja Dalmatinka. Neke od Aninih pjesama uglazbili su slavni skladatelji poput Županovića, Tijarodvića, Jusića, N.Kalogjere. Anine pjesme je kao malu zbirku prvi put tiskala Matica hrvatska, Ogranak Imotski 1993., a neke od njih su uglazbili slavni skladatelji poput Županovića, Tijarodvića, Jusića, N.Kalogjere. U Zadarskom arhivu postoje neistraženi zapisi pjesama za koje se pretpostavlja da ih je napisala Ana Vrdoljak.
Daju se stihovi iz Anine pjesme “Žalba” koju i danas pjevuše Imoćani:
ŽALBA
“Kuku lele uteče mi tica,
zato slabo udara mi žica.”
Ajme meni moja bako mila!
Uteče mi zlatna moja tica;
Prie neg’ sam njojzi jist donila
Pustiše ju na dvor tuđa dica:
Nije sriće da sam tute bila!
Zlatnu ticu ja bi uvatila.
“Muči dušo nemoj plakat tako,
Did će ticu uhvatiti lako.”
Znali diko di je tica mala
Odletila, bako, – kuku lele!!!
Al’ je ona u gori zaspala,
Ali piva pokraj vitke jele,-
Ja bi diki mom’ dvi baje dala,
Da bi moju ticu ja imala.
“Neplač, – uhjtiće ju diko, Nane,
Sutra rano kad se, dušo, svane.”
Što će, bako, tica jisti sada!!-
Tko li će ju pitati u gori:-
Umriti će kad je gladak svlada:
Ovdi njojzi lipši biše dvori:-
Nidarce joj moje bi za hlada,-
Nit ju pusti umriti od glada.
“Neznaš dite kad je tica prosta,
Da pozatim svega ima dosta.”
Hoćel’ brzo svanuti se bako
Da bi ticu ja vidila moju!-
Nek ju diko uhvati svakako,-
Ja sam njojzi pripravila proju;
Ladnu vodu, a i šećer tako,
Pak pozatim i nidarce mlako.
“Sjaje Zora, – ozgo siplje blago,-
Zlatnu ticu doniće ti drago.”
Poprsje Ane Vrdoljak Imotskinje koje se čuva u muzeju samostana u Imotskom izradio je Mile Grgas
https://www.geni.com/