Flores Manchegas

Koliko puta vam se dogodilo da ste čisteći šufit našli neku stvar za koju niste znali čemu služi, a niste se mogli sjetiti niti koga biste to pitali. Znali ste samo da vi to nešto nikada niste koristili, niti ćete ikada koristiti, pa ste možda i bacili da vam ne zauzima prostor za nešto korisnije. Niste ni pomislili koliko bi vam u nekom muzeju bili zahvalni da ste im to darovali. Jer šufiti u našim starim kućama kriju pravo bogatstvo uspomena na našu obiteljsku prošlost ili prošlost našeg mjesta. Govore o stilu oblačenja, pripremanja hrane, o alatima, o običajima, općenito o načinu života naših predaka, pa su itekako vrijedni pažnje. Jednom nam je na našoj staroj kući u Imotskom prokapao krov pa je zbog popravka trebalo očistiti dio šufita. I tako sam naišla na ove kalupe, za koje nisam znala kako se upotrebljavaju. Sastoje se od metalnog štapa s drvenom ručkom, na čijem kraju se nalazi rozeta u obliku cvijeta. Pošto u mojoj obitelji, nažalost, nije bilo više nikoga koga bih mogla pitati, obratila sam se za objašnjenje izuzetno susretljivoj gospođi Helgi Zglav Martinac iz Muzeja grada Splita. Dakle to je kalup za izradu slastice Cvitovi od Manche, Fiori della Mancha, tipičnoga španjoskoga specijaliteta, Flores Manchegas, koja se priprema za Uskrs. Kalup se zagrije u vrelom ulju, zatim se uroni u tijesto od brašna, mlijeka i jaja, malo anisa i korice limuna, pa onda ponovno u vruče ulje, kako bi se tijesto zalijepljeno za kalup ispržilo. Kad je gotovo, pospe se šečerom u prahu i cimetom po volji. Ova slastica inače potječe iz srednjeg vijeka, a grb vojno-crkvenog reda Vitezova iz Calatrave (12 stoljeće) je inspiriran kalupom slastice Cvitovi od Manche. Taj grb se sastoji od grčkog križa stiliziranog u obliku ljiljana. Eto, tako mi je popravak krova otkrio priču o jednom starom specijalitetu španjolske pokrajine Castilla-La Mancha koji se priprema za Uskrs, koji je tko zna kada i tko zna kako dospio u naše krajeve, a pronađeni kalupi danas su mi draga uspomena. Jednog dana naći će svoje mjesto u imotskome muzeju.

Antonjeta Baškarad Jutronić