Bazana 1900. godine

Blagdan sv. Ivana 24. lipnja bio je izuzetan dan za imotsku djecu, pogotovo onu sa Bazane čak i prije 100 godina. Svitnjak se palio predvečer 23. lipnja nasred Bazane. Djeca su po kućama danima sakupljala drva pjevajući i „Oj šjor Lola naša lipa diko tebe hvali malo i veliko a najviše bazaranska dica pomogla ih Marija divica.“ Ako netko ne bi dao drva što je bio „veliki“ grijeh djeca bi ga preskačući vatru prozivala pjesmom „Koliko je iskrica zaiskrilo toliko te đavala odnilo“. Evo poznatih pjesmica Jezerana po kazivanju moje tete devedesetgodišnje Jezeranke Mare Radovinović:

“Na dvajesčetri ovoga miseca
Jezerani (Bazarani) štuju vel’kog sveca,
vel’kog sveca svetoga Ivana,
koji nosi barjak Jezerana(Bazarana)”

“O jezero naša lipa diko
tebe slavi malo i veliko.
A najviše jezeranska dica
pomogla im Marija divica”

“Bazarani najeli se luka,
oni skaču sa Pasjeg kuka.
Konjskim salom začinjaju puru
ručak im je u desetu uru”

“Na jezeru rodile su murve
na Bazani sve su zenske ….”

“Kada je Mara pivčinu zaklala
tri su sela za njim zaplakala
Deset kili manje deset deka
to je nama Frane Bauk reka.”

 

Tijelovo 1938. godine

Na blagdan Tijelova u Imotskom su se kao i u ostalim gradovima održavale procesije. Ćasne sestre oblačile su djevojčice u anđele i one bi išle u procesiji iza Isusove slike na koju bi bacale latice cvijeća. Procesija bi uz prigodne napjeve išla od crkve, Ligutića ulicom preko Pazara i Đirade natrag u crkvu. “Spasitelju dobri Isukrste ti si dobar pastir stada tvog, Ti ga čuvaš, bdiješ, paziš da ga nigda ne zadesi zlo. Spasitelju dobri Isukrste…. ..”
Na fotografiji snimljenoj u Šamatorju crkve na Tijelovo 1938. godine mala Zora Radovinović kao anđeo

Povijest imotske Gradske kavane

Lipanj, 2019. godine, ispred zatvorenih ulaznih vrata čuvene imotske Gradske kavane smještene u kamenoj kući na Pjaci koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Kavana je sagrađena 1874.godine i prvi vlasnik je bio Talijan, a 1930. godine Bartol Ciciliani, Slava Sučić, Marko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto (doselio iz Gradačca i oženio Virginiju Marče, tetku vetrinara Mate Marče)  kupili su kavanu od Talijana. Kako navodi Ante Ujević u Knjizi “Imotska krajina” (1954.) godine hrvatska kavana 1894. godine prelazi u prostorije bivšeg Casina zaslugom trgovca Marka Dunde i ostalih imotskih rodoljuba. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Ulaz u čitaonicu bio je predviđen iznutra, na mjestu šanka. Gradska kavana od kraja 19. stoljeća bila je statusni simbol Imotskog, dnevni boravak njegovih stanovnika. Nakon prvog vlasnika Talijana kavanu je vodio Šimun Rako Jurkan koji je poginuo u I. svjetskom ratu pa je njegova supruga Manda nastavila obiteljski posao. Boško Ćosić preuzima kavanu 1953. godine i vodi je do smrti 1965. godine, a supruga Anka nastavlja posao još dvije godine. Nakon smrti zadnjeg voditelja kavane Ante Đuke Krisa zatvorila su se masivna drvena vrata, a ostale uspomene i nad vratima polovica kamene ploče sa ostatkom natpisa, kako simbolično Kava. Unutar kavane među drvenim stolovima, stolicama i dugim šankom bio je postavljen stol za karambol donesen iz Italije koji je netragom nestao prije 3 godine, a na zidu nasuprot ulazu visilo je veliko kristalno ogledalo s reklamom boce domaćeg Vlahova proizvedenog u čuvenoj zadarskoj tvornici Maraska koje je dobio Bariša Ciciliani za svoje trgovačke poslove sa Maraskom. Nakon konfiskacije 1945. godine općina je kavanu dala u najam i do povrata i1997. godine nitko nije bio vlasnikom. U kavani su se održavali plesovi, modne revije, birale najbolje maske u Pokladama, u njoj su se zaručivali imotski parovi, tu se plakalo, tugovalo i smijalo. U imotsku kavanu svakodnevno su dolazili Imoćani: Slavo Rako, dr. Ante Jerković, dr. Ivan Ujević, prof. Bilić, prof. Mastilica, šjor Toni Tadić, Fulgencije Fuđo Vučemilović baš kao i njihovi slavni sugrađani: Tin Ujević, Dinko Štambak, Vlade Gotovac, Mate Parlov.…

Podaci u tekstu: Maja Marija Žuvela

Fotografija: Gigi Orbec

Topovska kugla ispaljena s Topane

Topovska kugla ispaljena s Topane kojom je određena linija razgraničenja čuva se u umjetničkoj zbirci don Ivana Turića u Imotskom, a prethodno je bila više od 260 godina u vlasništvu obitelji Colombani. Prema predaji, nakon potpisivanja Požarevačkog mira 1718. granica između Venecije i Otomanskog Carstva (linija Mocenigo) na području Imotskog određena je ispaljivanjem topovske kugle s imotske utvrde Topana. Zbog polukružnog padanja topovske kugle današnja hrvatska granica sa susjednom državom Bosnom i Hercegovinom oko Imotskog ima upravo takav, polukružni oblik. Supruga  Jakova Colombani (1922.),  Anđa Colombani prenijela je don Ivanu Turiću usmenu predaju o načinu kako je topovska kugla dospijela u vlasništvo obitelji Colombani. Naime kuglu su u dijelu Imotskog polja gdje je ispaljena danima tražili ljudi koje su poslali Colomban de Colombani (1690.), mletački časnik koji je doselio u Imotski i vojskovođa Zuane de Franceschi (1673.–1741.). Kuglu je prvi pronašao netko od Colombanovih ljudi na žalost Franceschija te su se dvije moćne obitelji posvađale zbog topovske kugle i nikad poslije nisu bili u dobrim odnosima. Anđa Colombani poklonila je kuglu don Ivanu Turiću pod uvjetom da nikome ne prenosi pozadinu priče o svađi dviju obitelji dok ona bude živa.

Konačni dokument o Mletačko-turskom razgraničenju potpisan je prije 298 godina, 8. lipnja 1721. godine.
Daje se dio teksta o mletačko-turskom razgraničenju autora Milana Glibote objavljen u Imotskim novinama br.1. od 14.08.2004.
…Pregovori kojima je uspostavljen Požarevački mir započeli su 5. lipnja 1718. godine pod šatorima kod Požarevca, a zaključeni su 21. srpnja iste godine. Tursko-austrijska granica duž teritorija Bosanskog ejaleta uspostavljena je vrlo brzo, 11. listopada 1719. godine. Mletačko-tursko razgraničenje išlo je daleko sporije. Tek 23. listopada u Sutorini se sastala mletačka i turska komisija za razgraničenje, tursku stranu zastupao je Mehmed efendija Šaba, a mletačku generalni providur Alvise Mocenigo III. Konačni dokument o razgraničenju potpisan je 8. lipnja 1721. godine i granica koja je tada kroz Imotsku krajinu povučena ostala je do danas. Požarevačkim mirom određeno je da je Imotska krajina pripala Mlečanima, međutim pri razgraničenju dogodilo se nešto drugo. Mletački mjernik Gavrović podmićen turskim zlatom, s 200 tisuća dukata iskrivio je granicu, na tursku korist otgrnuvši veći jugoistočni dio Imotskog polja pripojivši ga zajedno sa selima koja ga okružuju te predjelima oko Posušja Bosanskom ejaletu. Sjevorazapadni dio Imotskog polja u sastavu Mletačke Dalmacije prostirao se na površini od 46 km2, a dio koji je pripao Bosanskom ejaletu imao je površinu 49 km2….

Fotografija: A. M. T.

Fotografija pod pergulom hotela „Dunda“ 1905. godine

U dvorištu pod pergolom prvog imotskog hotela “Dunda” 1905. godine. Vlasnik hotela Marko Dunda, bogati trgovac i jedan od prvih nakladnika razglednica sa imotskim motivima rođen je 1870. godine u Imotskom. U dvorištu obiteljskog hotela Marko Dunda sjedi krajnje desno, a na zidiću sjede njegova djeca, sin Frane Miho (1893.) i kćer Ljeposava (1898.-1980.). U pozadini s lijeve strane fotografije vidi se stražnji dio crkve sv. Frane, a desno se vidi dio kuće Colombani. U nastavku pročitajte priču o susretu s jednom lijepom fotografijom autorice Gordane Radić.

FOTOGRAFIJA POD PERGULOM HOTELA „DUNDA“

Bogata je i neiscrpna fotografska građa grada Imotskoga i njegove čudesne okolice, cijele Imotske krajine. Tome može svjedočiti svatko tko je jednom ušao u to more foto zapisa i bavio se time na razne načine pa mu fotografija dođe kao nezaobilazan način prepoznavanja, raspoznavanja, kako ljudi, tako i ambijenta i vremena u kojem se je nešto „svjetlopisom“ zabilježilo i sačuvalo za sjećanje i nezaborav. Tako se dogodio susret s jednom lijepom fotografijom na kojoj je uhvaćen samo djelić života s početka dvadesetog stoljeća, pod nadstrešnicom, ili kako bi se u Dalmaciji reklo, pod pergulom, ispred jednog davnog ugostiteljskog objekta u vlasništvu i s imenom obitelji Dunda. O tom hotelu se je nešto pisalo, taj smo hotel vidjeli na više razglednica Imotskoga, što je normalno, pa i njegov vlasnik Marko Dunda je bio potpisnik proizvodnje i distribucije razglednica. I evo nas pred njom, tom slikom, na stranici portala Jagul Wine cellar, koji nas inače revno vodi kroz bogatu povijest svoje obitelji, pa tako i Imotskoga, i uopće. Ali ova fotografija!!! Kružila je nekim putevima, sve do Korčule, bavili se njome već posvećeni foto znalci i nikako da je smjeste na mjesto koje joj pripada. Odakle je, što prikazuje, je li to Makarska,Pelješac, neki drugi primorski grad s kulturom „pergola“, kamenih stolova i ljudi u građanskim odijelima sa leptir ili pak običnim kravatama i šeširima na glavi. A tu je i jedna gospođa i jedan gospodin u sjedećem položaju za nekog predaha, pa dvoje djece, jedno, muškić, sa šeširom na glavi. Ima u pozadini još nekoliko likova uhvaćenih u kadar, ali sve dosad opisano je dostatno za znatiželju i identifikaciju.
Ostane vam negdje ta slika u memoriji, pamtite i poziv putem internetskih portala da se pokuša locirati ta fotografija ako je ikako moguće. Naravno, moguće je.Odmah ste prepoznali da je u pitanju nešto vama poznato, nešto što vam je ostalo u sjećanju iz djetinjstva, pa provjeravate neke slike da vidite jeste li doista u pravu. Jeste, jer prepoznajete ambijent, kamene stolove, potom čovjeka koji sjedi, vidjeli ste ga na više fotografija… A ona djeca što sjede na zidiću da ih objektiv bolje uhvati u kadar, njegova su djeca. Bilo kako bilo, eto sretnog trenutka: prepoznati jednu situaciju i odgonetnuti njezin smisao i pripadnost. Shvatiti uz to da se radi o slici osobitog ugođaja i neosporne estetike snimljenoga, pa povezati niti u nešto opipljivo i blisko bez pomoći ikakvog pisanoga znaka, imena i natpisa na slici ili njezinoj pozadini. Prava je radost ponovo se naći na putovanju jedne fotografije od anonimnosti do otkrivanja pa osjetiti gotovo metafizičko iskustvo, što se, na sreću, dogodilo potpisnici ovih redaka.

GORDANA RADIĆ

U Splitu, 27. 05. 2019.

Fotografija u arhivi stranice JWC

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, fotograf St. v. Ossko, Sarajevo; Vlastnik J. Tripalo. Razglednica je poslana 1913. godine iz Imotskog u Spljet Cijenjenoj Gospođi Mileni Bitanga Ivančević.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15. st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prenešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…
Fra Ivan Tonković (1890.) Putopisne crte

Razglednica u vlasništvu obitelji

Rp izdan u Ambulatoriju za bolesti žena, kože i stidne

Recept Rp izdan u Ambulatoriju za bolesti žena, kože i stidne, Šoltanina vrlo značajnog za povijest Imotskog dr Josipa Mladinova (1868. -1916.). U Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a u Beču je na Carskom Sveučilištu Franje Josipa I diplomirao na Medicinskom fakultetu 1895. godine te specijalizirao ginekologiju i dermatovenerologiju. Dr. Josip Mladinov spletom životnih okolnosti došao je u Imotski te je u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu kamenu kuću u ograđenom njegovanom perivoju te posebnu zgradu za liječničku ambulantu. Osnovao je 1904. godine Društvo za poljepšavanje mjesta i promicanje turizma “Jezero”. a na njegovu inicijativu i novcem 1907. godine sagrađene su 1100 m duge serpentine u Modrom jezeru. Dr. Josip Mladinov ostavio je svoje kuće sa kompletnom opremom Imotskom, te je upravo zahvaljujući njemu organiziran početak zdravstvene djelatnosti u gradu.
Br.
AMBULATORIJ
ZA
BOLESTI ŽENA, KOŽE I STIDNE
Dr. JOSIP MLADINOV
Ordinira od 10-12.

Rp.

Dokument u arhivi obitelji Radovinović

 

Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine

Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine. Razglednicu je poslala 15. 07. 1910. godine u Imotski dražesnoj gospođici Mileni Bitanga (1887.-1960.) prijateljica sa odmorišta za konje na Kamenmostu prilikom putovanja kočijom za Split. Pri dnu fotografije vidi se vrt dr Giuseppea Wanmullera na kojem mjestu je podigao kamenu kuću njegov praunuk Norbert Berto Vučemilović (1882.). Kako Berto nije imao djece njegova supruga Danica kasnije je kuću darovala časnim sestrama. Sjeverozapadini dio kompleksa zemlje pripadao je obitelji Colombani koji su na tom terenu podigli kuću na četirii kata (kuća sa šest prozora). U prostranom dvorištu ispred mala je kuća koja je Colombanovima služila kao magazin za trgovačku robu. Natkrita prostorija sa trijemom ispred služila je za kočiju, kola i konje. Lijevo od kuće Colombani su dvije manje kuće Matije Jelavića (između te dvije kuće je stablo). U sredini fotografije je kuća Ligutić koja je u prvobitnom obliku bila turska kula. Između dvije kuće Jelavić je kuća Luke Milinovića na Pazaru (na fotografiji točno ispod Topane). Ta kuća pripadala je Nikoli Mendešu, a on je oporučno ostavio braći Marče 1835. godine. Marčini su kuću prodali Luki MIlinoviću (u njoj se nalazi prostor Privredne banke). Na Topani se vidi glavni ulaz u tvrđavu (sa stanom prvog župnika iz 1717.) uz koji je sa zapadne strane stajala preslica za zvono. Desno od Topane je krov kuće Težulat. Lijevo na fotografiji uz put prema Pjaci je vrt i kuća Colombani, danas u ruševnom stanju. Krajnje lijevo sa vrtom vidi se dio manje kuće Marče. Na fotografiji Iznad kuće Colombani vidi se gornji dio kuće Šoić.

Razglednica u vlasništvu obitelji

Pavao Paolo Bitanga

Pavao Paolo Bitanga sin Andrije rođen je u Runovićima 10. svibnja 1786. godine, a umro je u Imotskom 21. siječnja.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (poslije Bitanga) župnik u imotskom samostanu od 1781. do 1786. godine te gvardijan od 1791. do 1792. godine, pod njegovim utjecajem završio je Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te napušta Runoviće. Stoga se 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. U Imotskom se 1816. godine vjenčao za mještanku Cattarinu Cellan,  Katu Čelan, Nikole, zvanu Kata Cekinarica s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi sinovi su: Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za Anamariu Nani (1824.-1878.), Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827.-1864.) i dr. Augustin Jago (1841.-1912.) oženjen za Mariettu Lusnik (1853.-1905.). Pavlove kćeri su: Lucia (1823. ) udana za Jozu Raku, Annamaria (1828.) udana  za Andriju Tripala, Cecilija (1830.) udana za Andriju Vrdoljaka, Venanzia (1833. ) udana  za Domenica Truccolo i Angela Nina (1836.-1914.) udana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski povezani sa gotovo cijelim Imotskim.
Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U usmenoj predaji obitelji do danas je sačuvano da je Pavao pomagao novčano i na drugi način hajducima koji su se pojavili kao jedini oblik otpora protiv Osmanlija na području Hercegovine i Bosne u doba slabljenja Turskog Carstva. Tako se Pavao Bitanga i sam znao provući duboko u njihov teritorij da bi osobno odnio pomoć preobučen u ženu radi opasnosti po svoj život.
Sačuvana je i zgodna anegdota po pričanju Pavlovog unuka dr Pave Radovinovića svojim unukama kad bi ih podučavao o tome što je ispravno postupanje (kad bi ručak kasnio). Naime ručak u Pavlovoj kući morao je biti na stolu točno nakon što zvono na imotskoj crkvi oglasi podne. Pavao bi tada došao kući i ako bi supruga Kata koja je vodila veliko domaćinstvo slučajno kasnila sa ručkom on bi jednostavno uzeo bronzin sa vatre, stavio bi ga na bijeli stolnjak, glasno bi se prekrstio i počeo jesti bilo jelo gotovo ili ne.

Imotska mladost na izletu uz Vrljiku, Bara – Perinuša, svibanj 1941. godine

Imotska mladost na izletu uz Vrljiku, Bara – Perinuša, svibanj 1941. godine. Sjede s lijeva: Davor Jerković, Maša Franceschi, s gitarom, Marija Vučemilović, Taša Kurir i Lj. Gudelj. Stoje s lijeva: Dinko Truccolo, Ivo Kvesić, Vanja Franceschi, Pjero Benzon i B.Bego.

„Zbogom brda, zbogom polje, i Imotski misto moje“
…U razdoblju između dva svjetska rata druženje je bilo posebno zanimljivo. To je ujedno i doba moje mladosti pa se svega toga još bolje i još rađe sjećam. Nestankom austrijske krute hijrarhijske podijeljenosti društva i usprkos terorizma vlasti iz Beograda, Imotski doživljava široku demokratičnost u odnosima ljudi, koji u tom harmoničnom življenju postaju jedna velika obitelj….U našem malom mjestu živjelo se sretno, iako ne u blagostanju, a mladima nije ni trebao novac da bi imali zadovoljstva…. Osnivala su se razna društva koja su kroz natjecanja i zabave ispunjavali svakodnevno življenje…Treba još spomenuti trenutke radosti i žalosti u pojedinim obiteljima, a s njima se veselilo ili tugovalo cijelo malo mjesto…. Posebno ću spomenuti naša svakodnevna ljetna kupanja u Modrom jezeru, rijetka spuštanja u Crveno jezero te odlaske na rijeku Vrljiku i njene izvore…. Često se išlo na izlete u bližu okolicu koja je to zaslužila svojom ljepotom ali uvijek nadohvat našem mjestu….Slijede društva raznih sadržaja, dakle športska, prosvjetna i ekološka. Osim toga su i njihovi plesovi, zabave i koncerti uljepšavali naš društveni život…Na kraju moram kazati da takav zajednički život u našem malom mjestu, gdje svatko svakoga poznaje, a i svak je s mnogim u srodstvu nije ni postojao nikada prije, a sumnjam da će se ikada ponoviti…U malim mjestima kroz druženje i nove inicijative svaki dan može pružiti zadovoljstva. A kako u Imotskom imamo već i takvu tradiciju lakše je nastaviti gdje smo mi stali.

Dr. Veljko Vuković (1997.) Društvene život u Imotskome između dva rata.

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić