Domenica Fortunata Rosa Mazzi (08. 05.1835.-08.10. 1913.), kćerka je jedinica Aurelie Nagy iz Graza (1816.-1868.) i Andrije Andree Lauricha. Njen otac Andrija Laurić (1799.-1862.), sin Mattea Laurich i Fortunate Gorizio bogati veleposjednik iz Mirca na Braču bio je predsjednikom Suda u Imotskom. Lijepu kamenu kuću na čijim ulaznim vratima je uklesan natpis A.D. 1847. Andrea Laurich sagradio je u dvije godine za Laurića otac slavnog hrvatskog kipara Ivana Rendića, Petar Rendić Anđelović zidar iz Supetra. Domenica Laurich udala se za dr. Antonia Mazzi (1825.-1892.), kotarskog liječnika koji je doselio u Imotski iz Verone. Nakon vjenčanja sa Domenicom dr Mazzi sagradio je sa zapadne strane kamenu kuću spojenu sa zatvorenim mostom sa kućom Laurich. U lijepoj, prostranoj i za tadašnje prilike luksuzno uređenoj kući Domenice i dr Antonia Mazzi za vrijeme boravka u Imotskom od 24. do 25. travnja 1875. godine prespavao je austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I. Gospođa Domenica Mazzi primila je 1908. godine u svoju kuću na privremeni smještaj tri časne sestre, franjevke iz Maribora koje su stigle u Imotski radi poučavanja crkvenom pjevanju i ženske mladeži ručnom radu. Domenica i dr Antonio Mazzi imali su 12 djece, 5 kćeri i 7 sinova kako slijedi: Maria Rosa Mazzi (1857.-1857.), mr Andrea Romano Mazzi (1859.-1880.), dr. Domenico-Luigi Giuseppe Mazzi (1861.-1938.), dr Luigi-Lujo Mazzi (1862.-1918.), Andrea Andrija Girolamo Mazzi (1864.-1872.), Elia Santina Benković (1866.-1932.), Giovanna Ivanka Salvi (1868.1949.), oecc. Aurelio Antonio Giuseppe Mazzi (1870.-1928.),Maria Francesca Mazzi (1872.-1873.), Lino Mazzi (1874.-1877.), Francesca Mazzi (1876.-1958.) i Mauro Mazzi (1879.-1879.). Svih 12 djece je rođeno u Imotskom, a devetoro je i umrlo u Imotskom od kojih nekoliko njih nije doživjelo punoljetnost. Od preživjelih Andrija je studirao farmaciju u Beču ali ubrzo je nakon završetka studija umro u Imotskom od upale pluća, Dominik je bio odvjetnik u Mostaru i narodni zastupnik. Aurelio je bio agronom i direktor duhanskog monopola Kraljevine Jugoslavije. Luigi Lujo jedan je od osnivača Slobodne organizacije liječnika Kraljevine Dalmacije kasnije integrirane u Hrvatski liječnički zbor, a dr Lujo Mazzi bio je prvi predsjednik Društva liječnika Kraljevine Dalmacije. Poznati narodnjak i borac protiv Austro-Ugarske monarhije 1910. godine bio je prisiljen skloniti se u kraljevinu Crnu Goru gdje je bio odlikovan od strane crnogorskog kralja Nikole I zbog zasluga u borbi protiv epidemije malarije. Malo je poznata jedna zanimljiva činjenica vezana za dr Mazzija koji je umro u Splitu od upale pluća, a vječni mir našao je u Imotskom. Kako je dr Lujo Mazzi završio medicinu u Padovi te je bio poznati liječnik u Dalmaciji, pretpostavlja se da ga je Miljenko Smoje iskoristio kao predložak u formiranju čuvenog lika dottura Luigija.
Domenica Mazzi umrla je 08. listopada 1913. godine i vječni mir našla je u Imotskom gdje je sahranjena u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela.

U obiteljskoj kući Radovinovića u Imotskom, čuva se jedan kameni mortar-tarionik nekada u vlasništvu Marije Franceschi Radovinović koji je po svemu sudeći nađen i donesen s lokaliteta Opačac u Prološcu. (Riječ mortar, mortario u hrvatskom jeziku ima značenje mužar, stupa – radi se o nazivima za posude u kojima se ručno melju žitarice i slično, a tarionik je porculanska zdjelica s tučkom, dio laboratorijskog posuđa koje služi za drobljenje) Mjesto nalaza mortara čini ga vrijednim i značajnim, te relevantnim za utvrđivanje ranijih pretpostavki o životu male franjevačke zajednice koja je u svom misionarskom poslanju obitavala na ovom prostoru još na početku 14. st. Na tom mjestu sagradili su samostan, crkvu i utvrdu. Točne okolnosti nalaza danas nisu poznate, za pretpostaviti je da je mortar pronađen u ruševinama spomenute franjevačke crkve i samostana, a prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, koju je podigla u 18 st. (1719.) obitelj Franceschi. Mortar je veoma dobro sačuvan, napravljen iz jednog komada kamena i to po svemu sudeći domaćeg krečnjaka, što donekle sugerira i mjesto izrade. U gornjem dijelu posuda je četvrtasta s oblo izdubljenim središnjim dijelom, dok je donja trećina mortara konusnog oblika koji završava kružnom osnovom dna. Gornji vanjski plašt podijeljen je u četiri glatke plohe koje na svakom bridu imaju po jednu polukružno oblikovanu istaku ( polukružni stupić) namijenjenu pridržavanju i lakšem manipuliranju posudom, jer mortari su poprilično teški. Visina mu iznosi 17 cm, promjer vanjskog otvora 19 cm, a unutarnjeg 13,5cm, te promjer dna 12,5 cm. Kameni mortari iz srednjovjekovnog razdoblja vrlo su rijetki nalazi u Dalmaciji. Tri slična nađena su u Trogiru i to u ruševinama dviju srednjovjekovnih crkava ili u neposrednoj blizini njih, što automatski nameće i zaključak o njihovoj uporabi i namjeni u crkvi. Međutim jednako su se koristili i u domaćinstvima kao kuhinjsko pomagalo u usitnjavanju hrane i mirodija. Daleko veća primjena bila im je u ljekarništvu pri izradi lijekova, i kao takvi bili u uporabi dugo sve do pojave gotovih industrijskih lijekova, a i nakon toga do danas. Povijest tarionika veže se uz povijest ljekarništva a seže sve od antičkih vremena. Kao arheološki materijal pri istraživanjima, često se nalaze tarionici, čitavi ili samo ulomci, uglavnom napravljeni od keramike. U srednjem vijeku se spominju pod nazivom mortaretti, rađeni su od kamena ili kovine, a bilo je i drvenih. Nešto kasnije izrađivani su se i od mjedi. Težina i čvrstoća materijala bila je presudna u njihovoj izradi jer je bitna za stabilnost posude. Kada govorimo o stilskim karakteristikama mortara s Opačca, on je vrlo skladno oblikovan i jednostavan, bez reljefnih ukrasa kakve imaju na pr. mortari pronađeni u Trogiru. Iako su približno istih ili slični dimenzija, od sličnog kamena, te slično oblikovani (gornji dio četvrtast, donji konusan), kod trogirskih mortara uočljiva je bogata reljefna dekoracija biljnog i cvjetnog motiva, te bočnih polukružnih i klepsidrastih stupića  (stupići u obliku pješčanog sata). Zbog tih karakteristika datiraju se u razdoblje 16-tog i početka 17-tog st. odnosno u renesansno-barokno stilsko razdoblje. Mortar iz Radovinovića kuće nešto je stariji po svojoj oblikovnoj jednostavnosti i skladnoj proporcionalnosti te jedinim ukrasom od četiri profilacije u vidu polukružnih stupića postavljenih na svakoj strani četverokutnog dijela posude, može se datirati u razdoblje kasne gotike, odnosno u konac 14. i početak 15. st. Nema sumnje da je mortar nekada bio u vlasništvu franjevaca na Opačcu i dio inventara njihovog samostana i crkve. Služio im je u crkvi- za usitnjavanje tamjana – ali isto tako mogli su ga koristiti u svojoj samostanskoj ljekarni. Poznato je da su nositelji ljekarstva u srednjem vijeku bili upravo franjevci a njihovi samostani postaju sjedišta medicinske znanosti. U svojim samostanskim vrtovima uzgajali su brojno ljekovito bilje a bili su veliki poznavatelji njihove primjene. Uz svoju bolesnu samostansku braću prvi su liječili svjetovne ljude i tako utrli put prvim hospicijima. Zapisivali su svoja iskustva u liječenju kao i recepte lijekova te su na taj način nastale brojne, u narodu cijenjene ljekaruše. Mnoge od njih su se stoljećima prepisivale, dopunjavale i takve sačuvale do danas.

Prof. Snježana Tonković