Imotski, razglednica Pazara 1915. godine sa kulom Sulejman bega Ćosića i stoljetnim stablom kostele koju su posadili Ćosići koji su se po predaji povukli u Vrdol. Kostela se vidila i na fotografiji Catastica kojeg je izradio Pietro Corir 1774. godine. Uz nezapamćenu studen zime 1921. godine kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen od svijeta kostela se raspukla te je ju je dao posjeći načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predhodnom načelniku Ivanu Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod stare pošte. Kula koja je pripadala Sulejman begu Ćosiću pripala je Vučemilovićima doseljenim iz Duvna. Oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića (1776.-1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Prema fra Vjeki Vrčiću Marko je bio najkulturniji Imoćanin početka 19. stoljeća. Kao arheolog amater sakupljao je prapovijesne i antičke artefakte kojih je Imotska krajina bila puna pa je tijekom vremena u njegovoj kući nastao pravi privatni muzej starina. Dva rimska nadgrobna spomenika bila su uzidana u hodniku kuće, a danas se nalaze u imotskom crkvenom muzeju kao i komad platna pronađen u jednom rimskom grobu. Uz arheološke nalaze u kući je postojala i bogata knjižnica koju su nasljednici donirali u jedan splitski muzej. Marko Vučemilović bavio se i numizmatikom te je sakupio veliku zbirku, a nju su nastavili nadopunjavati i njegovi nasljednici. Ova zbirka, koja sadrži 1342 komada, danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Navodi se kako je Zemaljski muzej sa Vučemilovića zbirkom dobio i dva vrlo vrijedna srebrna novčića Athalaricha, ostrogotskog kralja iz 6. stoljeća koji po svoj prilici potječu iz Dalmacije. Marko Vučemilović oženjen za Mariju Colombani imao je pet sinova Juru Zorzija (1811.), Franu (1812.), Filipa (1815.), Blaža (1820.), Antu (1825.) te kćer Noru (1823.), a svima je nastojao osigurati kvalitetno školovanje. Najstariji sin Jure Zorzi Vučemilović (1811.-1878.) u Padovi je izučio za apotekara pa je u obiteljskoj kući na Pazaru otvorio prvu apoteku u Imotskome. Dio inventara prve imotske apoteke još uvijek se može naći po kućama nasljednika, dok je apotekarska vaga u imotskom crkvenom muzeju.

Razglednica u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić koja je dala podatke o obitelji Marka Vučemilovića

Imotska Pjaca snimljena krajem 19. stoljeća, razglednica izdana 1905. godine. Prva lijevo je kuća Vuković koju je 1870. godine sagradio Luka Vuković (1823.-1889.), Načelnik Imotskoga od 1875. do 1881. godine i od 1887.do 1889. godine te zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Dalje je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu kuće Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Po Katastru iz 1725. godine kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Kavana je sagrađena 1874. godine i prvi vlasnik je bio Talijan, a 1930. godine Bartol Ciciliani, Slava Sučić, Marko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto (Austrijanac, sreski načelnik Gradačca doselio u Imotski i oženio Virginiju Marče, tetku veterinara Mate Marče) kupili su kavanu od Talijana. Kako navodi Ante Ujević u Knjizi “Imotska krajina” (1954.) godine hrvatska kavana 1894. godine prelazi u prostorije bivšeg Casina zaslugom trgovca Marka Dunde i ostalih imotskih rodoljuba. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Nakon prvog vlasnika Talijana kavanu je vodio Šimun Rako Jurkan koji je poginuo u I. svjetskom ratu pa je njegova supruga Manda nastavila obiteljski posao. Boško Ćosić preuzima kavanu 1953. godine i vodi je do smrti 1965. godine, a supruga Anka nastavlja posao još dvije godine. Nakon smrti zadnjeg voditelja Ante Đuke Krisa kavana je zatvorila svoja vrata. Do nje je kuća obitelji Vrčić i Oznić koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Vukosavu Katani doseljeniku iz Mostarskog Blata, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. U sredini fotografije vidi se nekadašnja kuća obitelji Vučemilović koja je ženidbom prešla u vlasništvo obitelji Benzon. Krajem 19. stoljeća kuća Benzon je uređena secesijskim pročeljem kojeg još nema na fotografiji. Desno do kuće Benzon je kuća obitelji Tripalo koju je kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo. Do nje je kuća obitelji Ivanišević-Đomba te u sklopu turske kule visoka kamena kuća koja je dugo bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita. Trgovac Stipe Ligutić doseljenik iz Splita u Imotski, oženio je Mariju Gotovac. Imali su četiri sina i šest kćeriiju te su proširili staru kuću koja je bila turska kula na južnoj strani. Stara ljekarna sa početka 20-oga stoljeća bila je smještena u Ligutića kući , a u to doba preuzeo je Paškval Ferrari.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Lela Pavić je imala slastičarnicu u toj kući, odmah preko puta Gradske Kavane sa nezaboravnim krempitama i bobićima.

Razglednica u arhivi Franjevačkog samostana

Glavna ulica u Imotskom, Pjaca ograđena velikim kamenim kućama 1910. godine. S desna na lijevo u nizu su kuće: Ligutić, Ivanišević-Đomba, Tripalo i Benzon. Kuća Ligutić bila je sklop turske kule, a dugo je bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su se u 19. stoljeću doselili iz Splita. Zemljište južno od fratarske ograde koje je kupljeno za potrebe gradnje novog groblja pripadalo je obitelji Ivanišević Đomba te je groblje po nadimku obitelji prozvano „Đombuša”. Andrija Tripalo, doseljenik iz Sinja kupio je oko 1860. godine sa supruginim mirazom na dražbi kuću tada jednokatnicu koja je pripadala trgovcu Buliću. Tripalo je nakon ženidbe sa Marijom Anom Bitanga podigao još jedan kat. Nekadašnja kuća obitelji Vučemilović ženidbom je prešla u vlasništvo obitelji Benzon, a u drugoj polovini 19. stoljeća uređena je secesijskim pročeljem. S lijeve strane je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Ispred kuće je stup javne rasvjete tzv petromaks koji je davao jaču svjetlost od ferala, a palio se u noćima bez mjeseca.