Od dana kada su internet i mobilni telefoni ušli u naše živote, stari dobri običaj slanja novogodišnjih čestitki gotovo je nestao. Većina nas teško će se sjetiti kada je zadnji put čestitku poslala ili primila, no s radošću evociramo osjećaj ugode koji bi nas nekoć preplavio kada bismo u poštanskom sandučiću pronašli čestitku, a na njezinoj je poleđini pisani trag lijepih želja nekoga kome smo dragi.
Stoga evo poleđine razglednice koju je iz Mostara na današnji dan prije 108 godina, 29. prosinca 1911. godine Korčulanin, dr Lavoslav Ivančević poslao u Imotski zaručnici Gospođici Mileni Bitanga. Lavoslav osim što Mileni čestita Novu godinu, piše da mu je prijatelj obitelji Bitanga, dr Mazzi (dr. Domenico-Luigi Giuseppe Mazzi, sin dr Antonija rođ. u Imotskom 1861., a umro 1938., odvjetnik u Mostaru i narodni zastupnik) izručio njene pozdrave.Tekst razglednice zbog načina kojim Lavoslav oslovljava Milenu pišući osobne zamjenice velikim slovom kao znakom poštovanja, a koji u najvećem dijelu danas više nije u uporabi izdvaja se kao zanimljivost prošlog vremena i kulturoloških navika.
Mostar 29 XII 911.

Mila i draga Mileno!

Danas mi je Dr Mazzi izručio mile Tvoje pozdrave kao također i sa strane Tvog pape (dr Augustin Bitanga) te svih Tvojih. Javit ću Ti se uskoro opširnije, a sad Ti želim sretnu novu godinu, tako isto i svim Tvojim. Javi se odmah! Ljubi Te Tvoj Lavoslav

Betlehem koji je ručno izradio od drveta Vojo Vučemilović 1956. godine. Vojin Betlehem je bio izložen na Božićnoj izložbi u Zavičajnom muzeju u Imotskom koju je postavila Snježana Tonković, a održanoj 2004. godine. U Imotskom je bilo nekoliko obitelji koje su se isticale u izradi božičnih jaslica, ali Vojo Vučemilović bio je najbolji i nitko ga do danas nije nadmašio.. Vojo je izrađivao razne umjetnine ali posebnu je pažnju posvećivao Božiću te su njegove jaslice bile najljepše u Imotskom. Prilikom izrade jaslica u dvorištu kuće Voje Vučemilovića skupila bi se zadivljena djeca iz susjedstva i gledala kako se stvara Betlehem sa malim isusom, potokom, jezerima, vatrama itd. Odvjetnik dr Ante Jerković umjetnički talentiran bio je majstor u izradi božičnih jaslica, sam je izrađivao kipove od pečene gline koji su sačuvani u njegovoj kući punoj umjetničkih slika kojima je darivao prijatelje. Poznati imotski brico Toni Tadić dugo se pripremao za Božić, njegove jaslice bile su remek djelo, tako je dolaskom struje izradio za jaslice mlinicu u kojoj se vrtio mlin. Kako je Toni bio glazbeno nadaren znao je glazbu i pjesmu inkorporirati u svoju umjetnine. Stanko Vrčić i nekoliko drugih Imoćana pokušali su izrađivati jaslice popun gore navedenih ali nitko tako majstorski. Svi oni sada slave Božić na nebesima.

Vojin Betlehem u vlasništvu njegovog sina dr Ante Vučemilovića

Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda te ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine kao zadnji gvardijan na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715. godine……Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu-piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane de Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču (danas Pisak), a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g. kao gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj. Na dužnosti gvardijana imotskog samostana umro je 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ničim nije bio označen. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga” omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom…..

Izvor: dr. fra Karlo Jurišić “Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina”, preuzet dio teksta
Na fotografiji je Vrljićev misal okovan u srebro koji se čuva u omiškom samostanu