Gianina de Nonveiller Carminati (1800.-1885.)

Stari Imotski

Gianina de Nonveiller Carminati (1800.-1885.), prabaka dr. Pave Radovinovića. Gianina de Nonveiller kći je posjednika Pietra Giuseppa de Nonveillera i Francesce Grego de Rossi koji su uz nju imali još 11 djece (među kojima su liječnik dr. Luigi, ing Marco i visoki crkveni dostojanstvenik Don Angielo, književnik i pjesnik). Dr. Pave Radovinović preko svoje prabake Gianine de Nonveiller rodbinski je povezan sa Vladimirom Nazorom, hrvatskim književnikom budući se sestra njegove prabake Gianine, Lucia de Nonveiller udala za Jurja Zorzija Nazora, a njihov jedini sin Pietro otac je Vladimira Nazora. Prema tome, Pietro, Nazorov otac i Antonia Carminati, baka dr Pave Radovinovića su 1. rođaci, a Nazor i Marietta Lusnik, majka dr Pave Radovinovića su 2. rođaci.

Fotograf: I. Lafranchini, Venezia

Fotografija u arhivi obitelji Radovinović

Crkvica Gospe od Ružarija na Opačcu

Stari Imotski

Crkvica Gospe od Ružarija na Opačcu. Oko crkvice se na Veliku Gospu obavlja zavjet, a u narodu se do danas sačuvao spomen da treba obaviti zavjet prije izlaska sunca ” da ne bi Turčin došao”.

“Ali žene od Turskih vremena
navikoše guliti koljena
oko stare crkve kod Izvora
Lizuć mole prije nego zora
ne odagna pomrčinu noći,
jerbo Turčin u zoru će doći.
Tako, rode i u naše doba
žene mile pred zoru ko sjene,
da bi mrakom zavjet izvršile
i nestale poput morske pjene.”

Fotografija u arhivi prof. Snježane Tonković

Crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju

Stari Imotski

Crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju gdje se zadnjih dvadesetak godina, svake godine 16. srpnja održava misa u posebnom ugođaju i uz blagi povjetarac koji redovito puše. Po oslobođenju Imotskog od Turaka 1717. godine Mlečani su dali fratrima zemljište za gradnju župske kuće i crkve, a gvardijan fra Stipan Grubišić 1742. godine kupio je ogradu ispod samostana. Kad se započela graditi nova crkva, odlučilo se groblje prenijeti iz Varoši u fratarsku ogradu na dio zemljišta koji je pripadao Ivaniševićima Đombama te je groblje prozvano „Đombuša”. Gvardijan fra Ante Perić započeo je 1859. godine uređivati novo groblje za imotsku župu te je najvjerojatnije 1866. godine dovršio gradnju groblja i svečano podigao crkvicu s mrtvačnicom ispod nje posvećenu Gospi Karmelskoj. Crkvica u kojoj je lijepa slika Gospe Karmelske nepoznatog autora otvara svoja vrata dva puta godišnje, na blagdan Gospe Karmelske i na Dušni dan 02. studenog.
Karmel je gora uz obalu Sredozemnog mora u Palestini, a ime u prijevodu znači voćnjak ili plodna vrtna zemlja. Pobožnost prema Gospi Karmelskoj uz pomoć fratara ostala je prisutna i u Imotskom, a Imoćani vjerni ovoj marijanskoj tradiciji baš kao i vjetar koji puše svake godine vjeruju da sudjelovanjem u misi na blagdan Gospe Karmelske mogu od Gospe izmoliti sebi Božji blagoslov, a vječni pokoj svima koji su preminuli u nadi uskrsnuća.

Fotografija snimljena u srpnju 2019. godine

Imotski, gradsko kupalište, razglednica Plavog jezera izdana krajem 1930-ih

Stari Imotski

Imotski, gradsko kupalište, razglednica Plavog jezera izdana krajem 1930-ih, Fotograf Ivo Penović, Nakladnik razglednice Papirnica Penović, Imotski.
U Imotskom je tradicija kupanja u bistroj vodi Plavog odnosno poslije Modrog jezera duga stotinjak godina.
…Naše jezero je sa svojim serpentinama postalo početkom ovog stoljeća i glavno šetalište zaljubljenih parova, a od oca sam čuo da je on s mojom majkom, tada još djevojkom, često odlazio sve do vode, razumije se po danu. Po onda još uščuvanim putovima to je bio zbilja užitak, a on se izgleda i tolerirao uz sav ondašnji konzervatizam, šio se može donekle objasniti time da su parovi u svakom ćasu bili kao na “pjatu” i mogli se vidjeti sa svakog mjesta na rubu jezera. Sad ću odmah prijeći na poratne godine, a to znači od mojih mladih dana, dakle od mojih sjećanja, ali i od tog je prošlo vec dobrih šezdesetak godina.
Tada se mnogo više hodalo tim istim jezerskim putovima, ali sada to nisu bili jedino zaljubljenici, nego znatno češće oni koji su u njega silazili radi kupanja. Nažalost nemam fotografija s tim kupačima, jer su to bili odrasliji dječaci koji još nisu imali “para” da se fotografiraju. Oni su se spuštali po izgradenim putovima, ali mnogo više poprijeko, a osim toga čak i sa sjeverne strane jezera niz njegov strmi šljunkoviti dio. Sve je to počelo odmah iza prvog rata, kad se i u našim primorskim krajevima tek počelo razmišljati o turizmu, ali vec od 1925. godine na jezeru je bila “kompletna” imotska mladost….

Dr. Veljko Vuković, Sjećanja na Modro jezero,Imotska krajina, br. 439. 1989.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Pisma dr Augustina Bitange i Mariette Lusnik

Stari Imotski

Dr Augustin Bitanga (1841.-1912.) i Marietta Lusnik (1853.-1905.) vjenčali su se u Splitu 11. srpnja 1879. godine prethodno se upoznavši u Veneciji na čuvenom karnevalu. Na fotografiji su pisma koje su zaručnici poslali jedno drugome u lipnju 1879. godine u Imotski i Split. Pisma su naslovljena sa “Alla Distinta Signorina Marietta Lusnik, Spalato” i “Distinto Signore Dot-e Agostino Bitanga, Imoski”.

Izvor: Obiteljska arhiva

Dalibor Rako (1927.-1996.)

Stari Imotski

Dalibor Rako (1927.-1996.) jedan od najboljih imotskih skakača svih vremena (u prvom planu) i nepoznati mladić skaču s litica Modrog jezera 1949. godine. Dalibor Rako izuzetan sportaš, nogometaš, rukometaš, gimnastičar nakon odlaska iz Imotskog i dalje je ljeti redovito dolazio u rodni gradić gdje bi uživao vježbajući u skokovima u Modro jezero s 30 i više metara, u čemu je zadugo bio nenadmašiv. Time je u najljepšem obliku dolazila do izražaja vještina, hrabrost i virtuoznost Dalibora Rake, stoji u njegovu životopisu.
Imotskim jezerskim pticama, neustrašivim nebeskim letačima posvećena je pjesma „Imotske jezerske tice“
“Visina, modrina, stine pune dice, jata imotske lipote, jezerske tice.
Veru se lito cilo, penju, puzu uz strminu, onda polete ko iz gnjizda u dubinu, u modrinu.
U nji nema nikad straja, jedan drugom puno sliči, junaci mali, Imotski sokolići”.

Fotografija u arhivi Gordane Rako Radić

Spomenar Zorke Bitanga 1902. godine

Stari Imotski

U spomenar Zorke Bitanga (1886.) u Imotskom 20. travnja 1902. godine zapisala prijateljica Ljubica Ljuba Bulić (1881.).

Spomen Zorki!
Kitilo Ti smilje i kovilje,
Ljubice Ti uviek mirisale,
I sanjale ponajljepše sanke,
A kod njih Ti ptice pripjevale!

Bila Ti mila uspomena na
Tvoju ljubeću Ti prijateljicu
Ljubicu Bulić

Imotski 20. 4. 1902. godine

 

Imotski, tvrdjava 1940. godine

Stari Imotski

Imotski, tvrdjava 1940. godine. Fotograf je Ivo Penović, Naklada: Ivo Penović, papirnica Imotski. Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije Alvise Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. U nastavku se daje dio teksta Radoslava Zaradića objavljen u časopisu “Hrvatska revija” br. 2 2015. u izdanju Matice Hrvatske….Na molbu imotskih fratara i trgovaca braće Šoića iz Mostara, Mocenigo je 1717. odlučio Osmanlijama preoteti imotsku tvrđavu. Kako bi spriječio osmanske snage iz susjednih krajeva da pruže pomoć onima u Imotskom, jedan je dio trupa poslao prema Neretvi, Trebinju i Stonu, dok su vrgorački krajišnici imali obvezu spriječiti dolazak osmanske vojske iz Livna i Glamoča.
Providur se s glavninom vojske uputio iz Omiša 23. srpnja 1717., te su mu trebala gotovo dva dana da stigne u Imotsko polje. Podigavši logor kod Trilja približio se području Radobilje, a odatle 25. srpnja ravnici Imotskoga. Tu nađe generala Spara s konjaništvom i pučanima (“morlaki”) iz sinjske krajine i to nakon što je varoš Imotski već prethodno iz opreza zaposjeo guvernator Omiša Ivan Zuane de Franceschi što mu presidij nije odobravao! Providur je osobno zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik top­ništva Rizzo. Napad je najavila topovska kanonada ujutro 27. srpnja. Mletačka je vojska brzo zauzela samu varoš i prisilila Osmanlije na povlačenje u Topanu. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije su se odbijali predati. Njihova je posada prema jednoj procjeni brojila ukupno 111 ljudi, među kojima je bilo sedam aga te jedan dizdar. Potpomognut paljbom mušketira smještenih po okolnim kućama i varoškim tornjevima, jedan dio napadača, penjući se jedan na drugoga, preskače prvi bedem te ga osvajaju. Na to se Osmanlije povlače iza drugog bedema, blokirajući vrata kamenjem. Sinjanin Ante Vrdoljak prvi se popeo na bedem i na njega objesio zastavu Sv. Marka, te je za svoju požrtvovnost nagrađen doživotnom mirovinom u mjesečnom iznosu od 2 dukata. Uvidjevši da je gotovo nemoguće osvojiti drugi red bedema, Mocenigo je Osmanlijama ponovio poziv na predaju. U međuvremenu dio mletačkih trupa uspješno presreće osmanlijsko pojačanje iz Duvanjskog polja. Napadači su odlučili upotrijebiti minere, koje su nadzirali inženjeri. Nakon što su Mlečani uništili osmansko pojačanje a mineri nanijeli dovoljno štete fortifikaciji, Osmanlije su se 1. kolovoza 1717. odlučili predati, da bi dan potom, na blagdan Gospe od Anđela, koju su stanovnici grada prihvatili za svoju zaštitnicu, Imotski bio konačno oslobođen…

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Ante Tonći Franceschi 1964. godine

Stari Imotski

Ante Tonći Franceschi (1942.-15.08.1978.) na skalinama kuće Radovinović Jagul 1964. godine. Tonći Franceschi oženjen za Olgu Divić otac je trojice sinova: Ivice, Marija i Vjeke koje je nažalost prerano napustio. Uz Tonća djeca Marice i kapetana Zane Franceschi su: Anamaria Anisja (1938.-2018.), Vjeko Josip (1941.-2017.), Marija Maja (1941.-1972.), Ivica (1945.-1964.) i Zlatka (1951.).

Vjenčanje u Lokvičićima 1932. godine

Stari Imotski

Imotsko vjenčanje u Lokvičićima 1932. godine. Fotografiju je snimio Rus Mihail Aleksandrov autor brojnih portreta i kroničar života u Imotskom između dva svjetska rata. Ovu fotografiju kao i mnoge druge sa čudom sačuvanih staklenih negativa skenirao je Denis Kujundžić i na taj način spasio važan dio imotske baštine. Na fotografiji snimljenoj ispred crkve u Lokvičićima su netom vjenčani Tona Kokić i Ante Bušić. Krajnje lijevo je kum Frane Marendić Gondola, suprug čuvene gostionačarke Pere. Do Gondole je Maša Kokić, a iza nje je svečenik Pavlinović te Ljubica Težulat. Desno od mladoženje je drugi kum Nikola Vlajčić, a iza je vozač Paško Anić.

Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžića