Imotski, tvrdjava 1940. godine. Fotograf je Ivo Penović, Naklada: Ivo Penović, papirnica Imotski. Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije Alvise Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. U nastavku se daje dio teksta Radoslava Zaradića objavljen u časopisu “Hrvatska revija” br. 2 2015. u izdanju Matice Hrvatske….Na molbu imotskih fratara i trgovaca braće Šoića iz Mostara, Mocenigo je 1717. odlučio Osmanlijama preoteti imotsku tvrđavu. Kako bi spriječio osmanske snage iz susjednih krajeva da pruže pomoć onima u Imotskom, jedan je dio trupa poslao prema Neretvi, Trebinju i Stonu, dok su vrgorački krajišnici imali obvezu spriječiti dolazak osmanske vojske iz Livna i Glamoča.
Providur se s glavninom vojske uputio iz Omiša 23. srpnja 1717., te su mu trebala gotovo dva dana da stigne u Imotsko polje. Podigavši logor kod Trilja približio se području Radobilje, a odatle 25. srpnja ravnici Imotskoga. Tu nađe generala Spara s konjaništvom i pučanima (“morlaki”) iz sinjske krajine i to nakon što je varoš Imotski već prethodno iz opreza zaposjeo guvernator Omiša Ivan Zuane de Franceschi što mu presidij nije odobravao! Providur je osobno zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik top­ništva Rizzo. Napad je najavila topovska kanonada ujutro 27. srpnja. Mletačka je vojska brzo zauzela samu varoš i prisilila Osmanlije na povlačenje u Topanu. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije su se odbijali predati. Njihova je posada prema jednoj procjeni brojila ukupno 111 ljudi, među kojima je bilo sedam aga te jedan dizdar. Potpomognut paljbom mušketira smještenih po okolnim kućama i varoškim tornjevima, jedan dio napadača, penjući se jedan na drugoga, preskače prvi bedem te ga osvajaju. Na to se Osmanlije povlače iza drugog bedema, blokirajući vrata kamenjem. Sinjanin Ante Vrdoljak prvi se popeo na bedem i na njega objesio zastavu Sv. Marka, te je za svoju požrtvovnost nagrađen doživotnom mirovinom u mjesečnom iznosu od 2 dukata. Uvidjevši da je gotovo nemoguće osvojiti drugi red bedema, Mocenigo je Osmanlijama ponovio poziv na predaju. U međuvremenu dio mletačkih trupa uspješno presreće osmanlijsko pojačanje iz Duvanjskog polja. Napadači su odlučili upotrijebiti minere, koje su nadzirali inženjeri. Nakon što su Mlečani uništili osmansko pojačanje a mineri nanijeli dovoljno štete fortifikaciji, Osmanlije su se 1. kolovoza 1717. odlučili predati, da bi dan potom, na blagdan Gospe od Anđela, koju su stanovnici grada prihvatili za svoju zaštitnicu, Imotski bio konačno oslobođen…