Josip Tripalo

Stari Imotski

Josip Tripalo (10. ožujka 1862.-25. ožujka 1929.), Načelnik Imotskog sa prvom suprugom Milicom Jerković (1865.-1895.) i kćerkicom Marijom, 1892. godine. Josip je jedini sin doseljenika iz Sinja Andrije Tripalo i Annamarije Bitanga (1828.), kćeri Pavla. Marija Ana i Andrija imali su nekoliko djece koji su umrli u mladenačkoj dobi te im je ostao jedini sin i nasljednik Josip. Josip Tripalo rođen na današnji dan prije 157 godina izrastao je u pravoga gospodina, bio je član prve Imotske glazbe te se uspješno bavio trgovinom. Sa prvom suprugom Milicom Jerković imao je kćer Mariju (1891.) koja se  udala za odvjetnika iz Vrgorca dr Ivu Jelavića. Nakon Milicine smrti ostavši udovac sa malim djetetom oženio se za Splićanku Dobrilu Šegvić s kojom je imao četiri sina Andru (1899.), Ljubu (1902.), Antu Tonka (1903.) i Mira (1907.) te dvije kćeri Milicu (1898.) i Nevenku (1905.). .Josip Tripalo najuspješniji je načelnik Imotskog biran u razdobljima 1894.-1896.,1899.-1905. i 1905.-1911. Za njegova mandata Imotski je među prvim gradićima u Dalmaciji dobio novu školsku zgradu Pučke i Građanske škole koja je dobrim dijelom i njegovom velikom zaslugom izgrađena 1911. godine uz suradnju sa narodnim zastupnikom Josipom Vergilom Perićem. Osim za izgradnju školske zgrade, zaslužan je za provedeno prvo suvremenije osvjetljenje Imotskoga sa dvanaest visokih ferala te je izgradio vodovod uz Vrljiku kojim Imotski dobiva vodu. Zahvaljujući Josipu Tripalu osnovala se 21. prosinca, 1893. Općinska glazba te nešto kasnije Vatrogasno društvo. Kao crkovinar i Načelnik sudjelovao je novčanim doprinosima u uređenju unutrašnjosti imotske crkve. Ime Josipa Tripala ostalo je čvrsto vezano uz narod Imotske krajine. Josip Tripalo, umro je 25. ožujka 1929. godine i vječni mir našao je u Imotskom na Groblju Gospe od Anđela gdje počiva u obiteljskoj grobnici uz svoje dvije supruge, zeta i svu djecu osim Ljube i Tonka.

https://www.geni.com/peop…/Josip-Tripalo/6000000020930120008

Marija Franceschi (18.03.1898.- 07.09.1968.)

Stari Imotski

Marija Franceschi (18.03.1898.- 07.09.1968.), fotografija snimljena 1918. godine u atelieru Zita u Splitu. Marija Franceschi rođena je na Perinuši 18. ožujka 1898. godine od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. U Zadru je završila licej sv. Dimitrija za djevojke iz plemićkih obitelji, u kojem je nastava bila na talijanskom jeziku. Nakon povratka na Perinušu udala se za dr Pavu Radovinovića 15. 11. 1923. godine, a u braku je rođeno četvoro djece. Marija je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala, vezla i bila jako nadarena slikarica. Slike nezaboravne none Marije su tople i pune životne radosti, a u poslijeratnoj oskudici od ničega znala je uvijek napraviti nešto. Marija Franceschi Radovinović, nona koja je znatno utjecala na odgoj unuka umrla je u Splitu 07. rujna 1968. godine.

Izvor: Obiteljska arhiva

 

Je li Imotska torta – Makarana?

Stari Imotski

Je li Imotska torta – Makarana?

Teško bi bilo danas zamisliti neku svetkovinu, rođendan, imendan, krštenje, vjenčanje, a da se na svečarskom stolu ne nađe i Imotska torta. Ne znamo tko ju je i kada prvi napravio, niti tko je prvi zapisao recept, ali svi znamo da je to jako stara tradicionalna imotska slastica. Mnogi je danas rade, međutim svaka domaćica ima i neku svoju malu tajnu koja se prenosi unutar obitelji s koljena na koljeno.
Makarani imaju svoju tortu, Makaranu, vrlo sličnu našoj, ali su je, za razliku od nas, uspjeli bolje promovirati i napraviti od nje makarski brend.
Makarska i imotska torta razlikuju se tek u nijansama. Imotska se torta reže na fete, Makarana na romboide. Mi tortu ukrašavamo oguljenim bajamima na sjecištima traka, Makarani bajame zabadaju u kremu na površini. U nadjevu imotske torte naći će se bajam gorkić. Kod Makarane čokolada i džem.
Međutim, ove dvije torte imaju i jednu carsko-kraljevsku poveznicu. Naime, priča se da je makarska torta bila servirana saksonskome kralju, koji je izuzetno zadovoljan tortu krstio Makarana. Imoćani su prilikom posjete cara Franje Josipa Imotskome 1875. godine počastili cara svojom tortom, koja je za tu prigodu napravila gospođa Katina Gjamonja. Car je bio oduševljen pa su mu Imotsku tortu i kasnije slali u Beč povodom careva rođendana. Zato Imotska torta, za razliku od Makarane, na rubovima ima roščiće koji simboliziraju krunu.
Spomenimo i jednu anegdotu koja povezuje ove dvije torte na specifičan način. Šjoru Ređinetu pl. Ivanišević (1880.-1963.), udovu dr. Bartula Vrankovića, zamolila je njezina sluškinja da joj pomoću svojih veza pomogne spasiti nećaka iz talijanskog zatvora. Šjora Ređineta je u svome naumu uspjela, a kao znak zahvalnosti željela je odgovornome policijskom službeniku poslati makarsku tortu. Ali u to ratno doba, vrijeme gladi i opće oskudice, improvizirala je kako je u takvoj situaciji mogla: malo bruštulanih bajama, poprženo kukuruzno brašno, mast, Kneipp, rakija…
Nećak je oslobođen zatvora pa je donio gospođi sljedeću poruku:
Egr. Contesa Reginetta!
Pašticerka Vam dobra nije, al ribella sunce grije
Makarana palentu ne jubi – otrnuše moji zubi,
Rakija je za impašt činit, a maraškino za tortu začinit,
Čikolatu volim čuti, od Kneippa me proliv muti,
Mast i maslo nije u isto, u štumku mi gadno vrije.
Pitate me kako ricetu znam, draga šjora Ređe, od Polaccovih sam ja!
U none se torta ila, uvik kad je fešta bila. Živili mi!

Ređineta mu je odgovorila: Da sam znala da ste Makaranin poslala bi Vam “Imotsku tortu”

Poštovana šjora Ređineta, ne sviđa mi se što ste na ovaj način omalovažili Imotsku tortu, jer ona to ne zaslužuje. Ne znam gdje Vam je sada duša, ali sam Vam beskrajno zahvalna, ako ste Vašom tortom, bez obzira kako je nazvali, spasili jedan mladi život!

Na fotografiji su rodela i nožice iz 19. stoljeća koji su pripadali Hedvigi Edi Vučemilović (1847.-1914.). Rodela kojom su se rezale trake za imotsku tortu i nožice u formi guske čijim su se vrhom pravile rupice u koje bi se uboli oguljeni bajami posuđivale su se po cijelom Imotskom.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Pjaca u Imotskom 1925. godine

Stari Imotski

Pjaca u Imotskom snimljena sa istočne strane 1925. godine, razglednicu je iz Imotskog poslala Valerija Marče u Jelsu Jurju Dubokoviću (1877.-1953.), jelšanskom načelniku od 1912-1936., narodnom zastupniku i predsjedniku Trgovačke-obrtničke komore u Splitu. Razglednica je donedavno bila u arhivu poznate jelšanske obitelji. S lijeva su u nizu kuće: Tripalo,.Ivanišević-Đomba i Ligutić, a s desna su kuće: Oznić i Vrčić, Gradska kavana, Vuković, Tadić, Bauk i na dnu kuća Jerković. Andrija Tripalo, doseljenik iz Sinja kupio je oko 1860. godine sa supruginim mirazom na dražbi kuću tada jednokatnicu koja je pripadala trgovcu Buliću. Tripalo je nakon ženidbe sa Marijom Anom Bitanga, kćeri Pavla podigao još jedan kat. Kuća Ligutić bila je sklop turske kule, a dugo je bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su se u 19. stoljeću doselili iz Splita. Kuća Vrčić Oznić po mletačkom katastru iz 1725. godine pripadala je Vukosavu Katani, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. Kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu Hrvatska čitaonica otvorena 1875. godine pripadala je Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obitelji Ciciliani. Kuću Vuković sagradili su 1870. godine braća Luka i Bariša Vuković iz Grubina i u njoj se rodio Barišin sin dr Mile Vuković. U kući Vuković otvorena je prva državna škola za dječake 1871. godine, a za djevojčice 1874. godine te je tu bila smještena do 1897. godine. Kuća Tadić sagrađena je u 18. stoljeću, a obitelj Tadić se doselila iz Starog Grada na Hvaru. Kuća Bauk pripadala je najstarijoj obitelji u Imotskom. Ova obitelj dugo je tu živjela, a posljednji stanari bili su Frane i Ruža Bauk. Kuća je prodana pa više nije u vlasništvu obitelji Bauk. Zanimljivo je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj, a prvo krštenje nekoga iz ove obitelji zabilježeno je 1739. godine. Kuću Jerković sagradio je oko 1860. godine veleposjednik Josip Bolis koji je doselio iz Trogira i oženio se u Imotskom za Ružu Bitanga. Njihova kći Jela udala se za dr Iku Jerkovića koji je podigao treći kat.

Hedviga Eda Novak i Blaž Bjađo Vučemilović

Stari Imotski
Najstarija poznata imotska fotografija vjenčanja iz 1863. godine Hedvige Ede Novak (1847.-1914.) i Blaža Bjađa Vučemilovića (1820.-1890.). Vucemilovići su bili plemenita roda, a u Imotski su se doselili iz Bosne nakon oslobođenja od Turaka i tu su dobili velike površine zemlje. Blaž Vučemilović sin je Marka (1776.-1855).) i Mare Colombani. Marko Vučemilović (Serdar Markić), bio je imenovani načelnik Imotskog i veoma kulturan čovjek, bavio se numizmatikom i arheologijom i imao veliku biblioteku. Marko i Mara Imali su 6 djece: Juru, Franu, Filipa, Antu, Rozu i Blaža (Bjađa). Blaž je bio dugogodišnji tajnik općine Imotski, deklarirao se kao Talijan, stoga su ga podrugljivo zvali Florentinac, smijenjen l873. nakon pobjede narodnjaka (l870). Svoju je djecu slao u talijansku školu pa iako su sva djeca dobro govorila hrvatski pisalii su i čitali uglavnom na talijanskom jeziku. Općina je slala službene dopise na talijanskom jeziku, iako nitko od 26.000 stanovnika Imotske krajine nije poznavao taj jezik, osim nekolicine autonomaških činovnika. Blaž je sa prvom suprugom Filomenom Pavišić (1838.-1861.) imao sinove: Pavla (1856.), Giorga (1858.) i Marka (1859.) te kćer Leonoru Rozu (1861.-1915.) udanu za Antonia Danilo (1861.-1915.). Filomena je umrla nakon rođenja kćeri Leonore te se Blaž nakon dvije godine oženio za Mostarku Hedvigu Edu Novak, inače rodicu književnika Vjenceslava Novaka, kad je njemu bilo 43, a njoj svega l6 godinai! Imali su sinove: Lovru (1863.) oženjenog za Antonjetu Pelicarić (l884.-1943.), Marka (1870.-1945.) oženjenog za Ginu Poletti (1884.-1945.), Ivana Zanu (1876.-1964.) oženjenog za Darinku Mrkušić (1891.) te kćer Mariju (1881.-1961.) udanu za Anrdriju Pavišića (1881.-1961.). Eda i Blaž od 6 sinova i dviju kćeri imali su l7 unuka, od kojih su l6 bila ženska djeca. Posljednji Vucemilović iz Blaževa roda bio je Bjađo (l922.- l984.), sin Marka i njegovom je smrću ugasnula ova linija Vucemilovića.
Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

Radio

Stari Imotski

Danas se obilježava Svjetski dan radija. Spomen je to na početak emitiranja UN-ova radija, koji je porukom “Ovo su Ujedinjeni narodi. Obraćamo se ljudima svijeta”, počeo emitiranje 13. veljače 1946.godine. Radio (u starijoj literaturi krugoval) izumljen je 1913. godine, a redovito je prenošenje počelo u SAD-u 1920.godine. Signal Radio Zagreba, prve radio stanice na području ex YU krenuo je 15.5.1926.godine sa zgrade na Markovom trgu Radio stanica Zagreb je od svog početka do danas pod različitim nazivima djelovala čak u 5 država., a kada je započela sa emitiranjem na području tadašnje države bilo je svega 290 pretplatnika.

 

Na fotografiji radio u kući Radovinović u Imotskom

Osmrtnica dr Augustina Bitange napisana 1912. godine

Stari Imotski

Obavijest o smrti, osmrtnica dr Augustina Bitange čiji je sprovod bio 06. veljače 1912. godine u Imotskom, a napisana 05. veljače 1912. godine:
Ucviljena srca javljamo svojti, prijateljima i znancima da je noćas u 3 sata, u 71 godini života, potkrijepljen svetotajstvima umirućih preminuo naš mili otac, odnosno brat i tast

Augustin Dr Bitanga
općinski liječnik u miru

Mrtvi ostanci milog nam pokojnika bit će prenešeni sutra u 10 sati pr.p. iz kuće žalosti u župsku crkvu, a odatle na vječno počivalište

Imotski, 5 veljače 1912
Ožalošćeni:

Sin: Pavao, kćeri: Katinka, Antica, Zorka, Milena, Slavka, Sestra: Anđa, zetovi: Dr M. Vuković, Dr A. Mladinov, kap N. Cerezin, Dr L. Ivančević

Moli se, da budu oprošteni od posjeta žalovanja

Marietta Lusnik Bitanga

Stari Imotski

Marietta Lusnik Bitanga supruga dr Augustina Bitange rođena je 10. rujna 1853. godine u Splitu, a umrla je prije 114 godina, 03. veljače 1905. godine u Imotskom. Marietta Lusnik, splitska veleposjednica školovana u Veneciji jedina kći Antonie Carminatti i Mathiasa Lusnika govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, vezla, bavila se humanitarnim radom, a preko splitskog društva Javne dobrotvornosti financijski je pomagala u školovanju najsiromašnije djece. Dr Augustin i Marietta upoznali su se u Veneciji na čuvenom karnevalu, vjenčali se u Splitu 11. srpnja 1879. godine te došli živjeti u Imotski iako su se tome protivili Mariettina majka i otac te autorativna nona Gianina de Nonvieller. Naime Marietitnoj majci Antoniji i noni Gianini Imotski je bio nepoznati gradić na kraju svijeta i bile su jako tužne jer su mislile da nježna Marietta naviknuta na gradski način života odlazi živjeti kako su govorile “među hajduke”, “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”. Marietta je bez obzira što je jedva govorila hrvatski prihvatila i zavoljela za nju nepoznati Imotski u koji je donijela svoj način života te je sa dr Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao. Po kazivanju Mariettinog sina dr. Pave unucima jednom prilikom su u Imotski došli dva putopisca Francuza koji su žandarima izgledali sumnjivo te su uhićeni i uz pratnju privedeni na sud koji je bio u kući Marče. Kako sudac nije razumio Francuze zamolio je Mariettu koja je savršeno govorila francuski da bude tumač te su nakon tragikomične rasprave spašeni i zahvalni Francuzi umjesto noći u pržunu pozvani na večeru i konak kod dr. Augustina i supruge Mariette. Marietta je doživila vjenčanje samo kćeri Antonie Tonće 1903. godine za dr. Antu Mladinova (Josipovog brata) u Imotskom kada je i organizirala raskošno vjenčanje na kojem su bili angažirani kuhari iz Beča. Mariettina majka Antonia Carminati Lusnik nadživila je kćer te su djeca dr. Augustina postali baštinici njenih zemalja i kuća u Splitu i okolici. Marietta je umrla u 52. godini svoga života ostavivši šestoro djece od kojih je najmlađi Pavao imao samo 12 godina, a njeno vječno počivalište je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Iza Mariette je kako je napisano krasopisom u osmrtnici u Imotskom 3. II 05. ostao ojađeni suprug dr Augustin Bitanga za se i obitelj, a svojta i znanci zamoljeni su da izvole izostati od kućnog žalovanja. Dr Augustin je teško podnio smrt voljene supruge Mariette te danima poslije nije izlazio iz svoje sobe.

Fotograf M. Manenizza, Spalato, fotografija snimljena 1879. godine u obiteljskoj arhivi

Vjeko, Tonći i Ivica Franceschi 1964. godine

Stari Imotski

Druga je godišnjica smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11. srpnja 1941.- SAD, 30. siječnja 2017.), najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca.
“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”
I u avliji kuće Radovinović Jagul u Imotskom. Stoje s lijeva: Ivica (1945.-1964.), Vjeko i Tonći (1942.-1978.).

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupaćić

Izvor. Obiteljska arhiva

U avliji kuće Radovinović u Imotskom 1932. godine

Stari Imotski

Na fotografiji simljenoj u avliji kuće Radovinović u Imotskom 1932. godine s desna stoje dr Rudolf Rudi Legradić (1901.-1989.), njegova supruga Estera Trautman Legradić, Marija Franceschi Radovinović, Rudijeva majka Franciska Legradić i dr Pave Radovinović. Ispred su djeca dr Pave Jago i Anka. Rudolf Legradić čiji je otac promijenio prezime iz Lowy u Legradić rođen je 1901. godine u židovskoj obitelji u Sarajevu. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beču 1926. godine potom je od 1930. godine bio sudac na Kotarskom sudu u Imotskom u kojem je sa obitelji živio u kući dr Pave Radovinovića. Poslije je bio sudac u Splitu i Dubrovniku. Nakon 1945. godine dr Rudolf Legradić bio je zamjenik saveznog državnog tužitelja do 1955. godine, a poslije profesor na Pravnome fakultetu u Skopju, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu kojem je bio i dekan te Pravnim fakultetima u Beogradu i Osijeku. Objavljivao je djela s područja građanskoga prava, pravne teorije, sociologije prava i povijesti ekonomske teorije. Dr Rudolf Legradić u vihoru II svjetskog rata vratio se sa suprugom Esterom i kćerima Franciskom Njusikom (1934. -2000.) i Branislavom (1938.) iz Splita u Imotski u kuću dr Pave Radovinovića gdje se skrivao od 1942. do 1944. godine. Dr Pave Radovinović ga je primio u svoju kuću sa obitelji iako je na taj način i sebe i svoju obitelj izložio smrtnoj pogibelji u slučaju da se otkrilo da skriva Židove. Tijekom 1944. godine u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića neko vrijeme skrivala se i svjetski poznata židovska slikarica Ilana Shafir (1924.-2014.), prijateljica dr Pavine kćeri Anke. U Imotskom su za II. svjetskog rata još neke obitelji skrivale Židove te su se tako u potkrovlju hotela Dunda skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje je skrivala Ljeposava Dunda Rako uz veliki rizik.

Izvor: Obiteljska arhiva