Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije i Albanije Alvise Sebastiano Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. Providur Mocenigo (Venecija, 1662. – Venecija, 1732.), pripadnik jedne od najčuvenijih mletačkih aristokratskih obitelji nakon oslobađanja Imotskog izabran je za Dužda (s ogromnih 40 glasova za i samo 1 protiv) kao 6 dužd iz venecijanske dinastije Mocenigo. Bio je 112 mletački dužd koji je vladao od 24. 08. 1722. do 24. 05. 1732.). Alvise Sebastiano Mocenigo bio je vrhunski obrazovani vojnik s ogromnim iskustvom ratovanja s Turcima od Grčke i Albanije do Dalmacije. Iako volimo istaknuti naše ljude, prvenstveno konjicu, Alvise Sebastiano Mocenigo jedan je od najvećih vojskovođa koji je ratovao na našem području. U nastavku se daje opis oslobođenja Imotskog generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Alvise Moceniga u izvještaju od 1. kolovoza 1717. godine. Pismo je uputio nadležnim vlastima u Veneciju, a prijepis izvještaja zadržao u Zadru.Presvijetli Vojvodo!Božja blagonaklonost umnožava blagoslove nad Vašom Presvjetlosti i mom odanom srcu pruža veliko zadovoljstvo što mogu državnoj (općoj) svojini predati novu zemlju (mjesto), nove podložnike i novu državu. Pošto je hrabrošću državne Armije utvrda Imotski u Hercegovini zbacila barbarsku otomansku vlast, sretnom sudbinom došla je pod Mletačku (Venecijansku) zaštitu, pridružujući se državnim slavnim zauzećima. Pošto mi je naređeno da pokušam pothvat u korist zadnjeg sretnog pothvata u Mostarskom Blatu, kao što sam prije spomenuo, čvrsto sam se prihvatio zadatka i, nadvladavši sve poteškoće koje su se urotile, posvetio sam ovih zadnjih dana sve sile da to svladam. Pustivši na časoviti odmor Krajišnike (Krajine), odabravši od njih broj koji sam smatrao dostatnim za zadatak, iz Trilja sam se prebacio u Radobilju pod Zadvarjem, gdje sam putem preko Omiša, slabim i teškim putovima s upotrebom mnogo volova i sa 160 gustardozi(?) (nosača?), najprije sam naprijed poslao top koji je povjeren Gov. Co. Paulo Caralipeo, koji je tu posvetio takvu pažnju, brigu i trud, s kim manevrirajući (postupajući) ozbiljno od početka mog dolaska u Provincije s novim podložnicima i s povjerenim propisima (odredbama) za pothvat, obavljao je s velikom svojom zaslugom do konca zauzeća. Ujutro 23. prošloga srpnja pođoh odavle i marširajući u potpunom redu, kako dolikuje, nađoh se navečer na 25., nakon dosadna i naporna puta s artiljerijom i sa svim trupama u Imotskom polju. Tu nađoh očekivane Konavljane i Krajišnike (Krajine) koji su pod vodstvom Gosp. Sarg-to Genere(?) Baron Spare, poslao sam naprijed Gosp. drugim putem ali povezano sa zadatkom koji sam ostavio, nakon što (je) Gov. Zuane Franceschi zauzme varošicu i pošto je počeo po koji sukob između naših i Turaka, koji su se zatvorili u tvrđavu….Imotska utvrda leži na vrhu jedne pećine koja se znatno uzdiže nad ravnicom, koja joj ostaje na jugu, i sa sve tri druge strane okružena je vrlo dubokom dolinom na dnu koje je voda jednog jezera…….Čitavi vrhunac samoga kamena (pećine), po svojoj naravi nepristupačan sa svih strana nema mjesta kuda bi se moglo popeti da se zauzme osim na jugu, koji je također zatvoren jakom (uzbrdicom – falsa braga?), iako vrlo uskom na svojoj površini….Pošto sam po noći doveo nasuprot utvrdi artiljeriju koja je pomagana pohvalnom pažnjom zapovjednika bataljuna Rizzoa, na zgodno su mjesto postavljene baterije, tako da su ujutro na 27. (srpnja) počele uznemirivati paljbom…..Branitelji su pokazali veliku hrabrost to pokazujući da ih ne brinu (štete?) koje su unutar tvrđave prouzrokovala taneta bomba, mužara i topova, te su neprestano odgovarali paljbom mušketira. Njihova se je postojanost i neustrašivost mnogo bolje vidjela kada su baterije dva puta u zrak digle skladišta streljiva i kada su Morlaci mogli s nepojmljivom hrabrošću, penjući se jedan na drugoga, preskočiti prvi bedem i zauzeti ga, provalivši vrata i odvodeći pet Konavljanskih plemića, zauzevši jednu zastavu i postavivši na zidove zastavu Vaše Presvjetlosti kao znak skorog sretnog zauzeća,…..pošto je prepreka uklonjena s pomoću Božjom i vještinom inženjera Carnozinia(?), koji je hrabrošću, trudom i znanjem odgovorio kako treba, bio je prikraju posao koji su kroz dva cijela dana i dvije cijele noći radili toliki radnici. Kada su neprijatelji vidjeli vrlo sigurnu opasnost da (će) morati pasti pod ruševinama tvrđave i iznenađeni smrću 27 njihovih, koji su ubijeni bombama, izvjesiše bijelu zastavu s namjerom da izađu na sastanak i da pregovaraju o predaji……Zaključeni su ugovori i ja sam izložio da se moraju predati zastave, oružno streljivo i živežne namirnice……Sve je točno izvršeno pošto su 103 Turčina izišli iz tvrđave, predavši meni pet zastava, primivši pod mudrom upravom Nadintendatna Nakića pratnju koja im je dodijeljena do Ljubuškoga kao najbližeg mjesta, i to jutro pred njihovim očima izvjesivši na te zidine slavne znakove časnoga zaštitnika, sv. Marka….
Razglednica iz 1900. godine u arhivi obitelji Radovinović Jagul
