Colombanijev zid

Zid radosti, mire strahopoštovanja, bedem nestašne mladosti.
Jedan, naoko sivi zid, a svako jezeransko dite će ga vidjet kao platno koje će koloritom grunuti, kad sjećanje siva stina dozove.
Obrisi nekadašnje branke, iza zida dvije dame i njihove špomilje. Riječ utjehe za krvava koljena, jer nogomet na betunu uzima danak. Lopta preko zida, sveti Ante pomozi.
S druge strane Marčina raštela, iznad teta Slavke čatrnja i škripio je lanac, jer se pod Colombanovim zidom znojilo, gorilo i serenadom slavilo, a vodom žeđ tažilo.
Tko li će od nas proći sivim kamenom, a da ne osjeti miris rascvala đirana koji je nekada ove mire resio….
Kad bi skale pričat znale, kao mati dijete u krilo bi nas dozvale…..

Tekst: Mercedes Ceda Marinković

Fotografiju snimila Ana Marušić, kolovoz 2022. godine