Dnevni dolazak i polazak Koloslanica Kod Poštanskog i Brzojavnog Ureda u Katunima 1910. godine. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbarda E. Petermanna navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Poštanska kočija u Zagvozdu, trećoj postaji za izmjenu konja na relaciji Imotski-Split 1905. godine. Snježana Tonković u katalogu “Diližansom po Imotskoj krajini” izdanom 2007. godine među ostalim piše: “….I u vrijeme druge austrijske uprave nastavljeno je s izgradnjom cesta, no s nešto manje intenziteta nego ranije. Međutim Austrija je bila svjesna da bez dobrih cesta i dobre regionalne povezanosti nema ni razvoja gospodarstva u njenoj carevini. Udaljenost od Imotskog do Zagvozda iznosi 21 km ili tri sata i deset minuta hoda. Od 1877. godine otpočelo je trasiranje ceste preko Škobaljuše prema Zagvozdu na Šestanovac, te se na taj način pokušalo Imotsku krajinu-davnu želju Imoćana povezati preko Zadvarja s obalom. Kočija iz Splita preko Sinja do Imotskog trebala je cijeli dan vožnje, a od 1882. godine tri put tjedno prometuje na ovoj relaciji prenoseći poštu i putnike. Načelnik Imotskog Josip Tripalo zalagao se za ovaj red vožnje jer se on uglavnom nije poštovao zbog loših cesta koje su uzrokovale česte kvarove na kočijama. Tripalo je stoga napravio projekt izgradnje cesta od važnost, a jedna od njih bila je preko Zagvozda…”

Razglednica Zagvosda sa prikazom Varoši u zbirci Igora Goleša

Poštanska kočija u Lovreću, postaji za izmjenu konja nakon polaska iz Imotskog na putu za Split 1902. godine. Snježana Tonković u katalogu “Diližansom po Imotskoj krajini” izdanom 2007. godine među ostalim piše: “….U vrijeme francuske uprave u Dalmaciji učinjeno je najviše u poboljšanju cestovnog prometa. Za nekoliko godina napravljeno je oko 300 km novih cesta. Maršal Marmont je uveo obvezu građana, prema kojoj je svaki muškarac stariji od 25 godina morao odraditi određeni broj dana na cesti ili pripremiti određenu količinu kamena tucanika i predati ga cestarskoj službi. Imoćani su bili posebno ogorčeni na teške i neljudske uvjete tog obvezatnog rada kad, se radilo na cesti preko Turije, a radilo se i po zimi i ljeti bez krova nad glavom, uz oskudnu prehranu. Marmont još 1806. godine piše da u cijeloj Dalmaciji nema ni jedne jedine gostionice za putnike uz koju bi bila staja ili, koliba za kola, kočije i konje. To je neprilika koja samo u Dalmaciji postoji. Nakon francuske propasti, car Franjo Josip I, putujući po Dalmaciji nije skrivao svoje zadovoljstvo iskazavši najveću pohvalu Francuzima, aludirajući na njihovu poduzetnost u gradnji cesta-svojom poznatom izrekom: šteta što ti Francuzi nisu ostali duže vremena u Dalmaciji…”Razglednicu Lovreća sa prikazom crkve i glavnog trga u obiteljskoj arhivi poslala je sa postaje Katinka Bitanga u Imoski sestri Dražesnoj Djevojčici Mileni Bitanga. Katinka piše: “Prispjeli smo oko 71/2, a odputovat ćemo na 9 sati. Mnogo pozdrava svima, a osobito Uči (učitelj Anđule Bitanga): tebi zagrljaj od tvoje Katinke

Nakladnik razglednice Weiss & Dreykurs, Wien

Poštanske kočije u Krivodolu, prvoj postaji za izmjenu konja nakon polaska iz Imotskog 1902. godine. Snježana Tonković, tada ravnateljica Zavičajnog muzeja u Imotskom postavila je 2007. godine izložbu “Diližansom po Imotskoj krajini” te je autorica istoimenog kataloga. U katalogu se među ostalim piše o jednom itineraru iz 1899. godine objavljenom i u Beču u kojem se opisuju mjesta po Dalmaciji koja se preporučuju posjetiti. Među tim mjestima je i Imotska krajina koja je detaljno opisana sa svim znamenitostima. Vodič navodi kako doći do tih mjesta, gdje se može koristiti poštanska kočija, koja je cijena prijevoza, gdje se može na putu jesti, gdje prespavati. Navodi se da za 72 km vožnje zapregom cijena iznosi 3,60 forinta. Kočija ili kolosalnica iz Splita preko Sinja do Imotskog trebala je cijeli dan vožnje, a od 1882. godine tri puta tjedno prometuje na ovoj relaciji prenoseći poštu i putnike. Dolazak poštanskih kočija bio je događaj. S njima su stizale vijesti, pisma, razne pošiljke, kao i dragi prijatelji i poznanici ali najčešće nije morao postojati niti jedan određeni razlog da se kočije sačeka ili isprati na svom dugačkom putu do odredišta.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Imotski 1909. godine, mještani dočekuju na Pazaru diliđencu što je prometovala sa Splitom putujući cijeli dan. Od prisutnih Imoćana desno kod stabla je Jure Vučemilović te malo naprijed njegove dvije kćeri Antonjeta i Darija, zatim u sredini fotografije je Filip Vučemilović sa majkom, suprugom i sinom Tonijem. Desno se vidi mramorno poprsje u naravnoj veličini cara Franje Josipa I. postavljenog na visoki kameni stup u podnožju kojeg su ležale dvije velike kamene kugle. Carev spomenik izmrčen patinom i oštećen bačen je 1918. godine u općinski zatvor, a nakon toga su ga mrzitelji prošlosti bacili u crnu jamu. Potkraj 19. stoljeća Imotski, gradić od oko 1500 stanovnika bio je na ‘kraju svita’, u prometno izoliranoj i gospodarski zaostaloj pokrajini Austro-Ugarske Monarhije. Putnike i poštu od 1870-ih iz Splita i Sinja preko Krivodola za Imotski dovozile su diliđence s tri brza konja. Na teškoj makadamskoj cesti izmjene konja obavljale su se u nekoliko mjesta, a sljedećih nekoliko dana prisjetit ćemo se tih postaja. Putnicima je to bilo gorko iskustvo jer je u diliđencama puhalo na sve strane, a po kiši bi se morao otvoriti kišobran. Kotači diliđenca često bi ispadali putem pa bi se putnici morali iskrcavati i na putu čekati dok se kotač zaveže i priveže. Nakon toga bi u strahu za vlastiti život jedva čekali doći do svojih odredišta. Diliđence iz Splita za Imotski i obratno prometovale su sve do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine međutim diliđencom se i dalje prometovalo sve do 1919. godine.

Nakladnik razglednice u obiteljskoj arhivi je Filip Vučemilović, Imotski.

Anamaria Marušić Tonković