Lovreć 1902. godine

Poštanska kočija u Lovreću, postaji za izmjenu konja nakon polaska iz Imotskog na putu za Split 1902. godine. Snježana Tonković u katalogu “Diližansom po Imotskoj krajini” izdanom 2007. godine među ostalim piše: “….U vrijeme francuske uprave u Dalmaciji učinjeno je najviše u poboljšanju cestovnog prometa. Za nekoliko godina napravljeno je oko 300 km novih cesta. Maršal Marmont je uveo obvezu građana, prema kojoj je svaki muškarac stariji od 25 godina morao odraditi određeni broj dana na cesti ili pripremiti određenu količinu kamena tucanika i predati ga cestarskoj službi. Imoćani su bili posebno ogorčeni na teške i neljudske uvjete tog obvezatnog rada kad, se radilo na cesti preko Turije, a radilo se i po zimi i ljeti bez krova nad glavom, uz oskudnu prehranu. Marmont još 1806. godine piše da u cijeloj Dalmaciji nema ni jedne jedine gostionice za putnike uz koju bi bila staja ili, koliba za kola, kočije i konje. To je neprilika koja samo u Dalmaciji postoji. Nakon francuske propasti, car Franjo Josip I, putujući po Dalmaciji nije skrivao svoje zadovoljstvo iskazavši najveću pohvalu Francuzima, aludirajući na njihovu poduzetnost u gradnji cesta-svojom poznatom izrekom: šteta što ti Francuzi nisu ostali duže vremena u Dalmaciji…”Razglednicu Lovreća sa prikazom crkve i glavnog trga u obiteljskoj arhivi poslala je sa postaje Katinka Bitanga u Imoski sestri Dražesnoj Djevojčici Mileni Bitanga. Katinka piše: “Prispjeli smo oko 71/2, a odputovat ćemo na 9 sati. Mnogo pozdrava svima, a osobito Uči (učitelj Anđule Bitanga): tebi zagrljaj od tvoje Katinke

Nakladnik razglednice Weiss & Dreykurs, Wien