Bikla u narodnom životu

Običaj miješanja crnoga vina i mlijeka u piće koje zovemo BIKLA bio je odavna poznat u Dalmatinskoj zagori, osobito u dvjema susjednim vinskim krajinama Imotskoj i Vrgorskoj. I dok se u Imotskoj krajini taj običaj uglavnom uzgubio, pa se biklu danas rijetko spominje, Vrgorčani su ovaj napitak otrgli zaboravu predstavljajući ga kao zanimljivu značajku narodnog života i vinske tradicije svoga kraja. Njoj su tako posvetili i poznatu manifestaciju „Dani bikle“ koja se održava u vrijeme berbe i privlači sve veći broj poklonika u turističkoj ponudi Vrgorca. Njima sam prije par godina i sama posvetila bajkovitu „Priču o bikli“, a red je da se o bikli kaže nešto „stvarno“ i to iz narodnog iskustva Imotske krajine kad je bikla doista bila “piće sirotinje“. Ispričat ću što mi je kazivao moj prijatelj Branko Ivkošić –Trupina, rodom Zmijavčanin, vezano za biklu i njegovo djetinjstvo poslije Drugoga svjetskog rata.
Imotsko polje je nakon berbe grožđa i kukuruza bilo mjesto puno živoga blaga; krava, konja, magaraca… čuvali ih pastiri, počesto djeca, i taj posao obavljali „zavazdan“. Pastiri bi „za cio dan“ ponijeli u svojoj torbici nešto za jelo i piće. Obično bi to bio grumen pure, šaka slanine, malo vina. A vino se je nosilo samo radi bikle. Kad bi došlo vrijeme „ručavanja“, pastiri bi pomuzli kravu, potom izvadili vino koje se, kako rekosmo, nije pilo samo, pomiješali ga s kravljim mlijekom i napravili biklu. Ponekad bi u biklu udrobili malo pure da im bude zasitnije, a na „praljku“ ispekli onu slaninu i tako se kripno osigurali „zavazdan“. Danas je drugo vrijeme, u imotskom polju nema blaga na ispašaju ni mladosti koja ga je čuvala, a kojoj je grumen pure udrobljen u biklu bio okrepa za cijeli dan. Vjerujmo da je taj gusti napitak nježne ciklama boje koji je danas oživljen u vrgorskoj vinskoj tradiciji kao raritet za kušanje, ujedno dokaz da tamo još ima dovoljno koza od čijeg se mlijeka i modrog trnaka dobiva narodno piće za okrepu tajanstveno nazvano „bikla“.

Gordana Radić