Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.) sa suprugom Ankom na plesu u plesnoj dvorani Općinskog doma u Imotskom 1953. godine.
“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav!”
Slavko Tonković
Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca u povijesti imotskog samostana rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda i ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine u svojstvu zadnjeg gvardijana na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715.g. Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu- piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču kraj Piska, a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g kao drugi gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj na kojoj dužnosti ga je i snašla smrt 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ona nije bila ničim označena. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga“omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom. Na prvom listu „Arkivalne knjige“ (fotografija u objavi) fra Stipan Vrljić piše:
IN DEI NOMINE AMEN 1716. U ovom libru biliže se sve stvari…ovoga manastira i njegovog početka i foundationa, i došastja familje manastira Imockoga iz Prološca s (v). o Franceška, titulara od manastira ovog i gornjega od Otoka u Prološcu. I u ovome libru naći će se, kako i po koji način iz Imote dođe familja imocka koje godine, za koga principa (dužda), za koga ministra (provincijala), za koga gvardijana, i koji su gvardijani bili u ovom manastiru, i što je koji učinio beneficije (dobročinstva) u svom gvardijanstvu.Neka se piše na poštenje Božje, sv. o. Franceška i majke provincije. Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam ( Ne nama, Gospodine, nego imenu svome daj slavu)
Izvor: Grad na gori 1982, broj 1, dr. fra Karlo Jurišić (Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina), preuzet dio teksta
Danas se obilježava 17. godišnjica smrti prvog predsjednika suverene i samostalne Republike Hrvatske i vrhovnika Hrvatske vojske dr. Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.), povjesničara, akademika HAZU, državnika. Predsjednik dr. Franjo Tuđman posjetio je 15. kolovoza 1993. godine imotski samostan pred kojim ga je pozdravio gvardijan fra Vinko Prlić.
…Za samostan sv. Frane u Imotskom, dan 15. kolovoza 1993. g. ostat će u samostanskoj kronici upisan zlatnim slovima. Naime tog dana predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, kod svojeg posjeta Imotskoj krajini, našao je vremena posjetiti i naš samostan i susresti se sa sa okupljenim Božjim narodom. Uz zvonjavu zvona, pljesak prisutnih predsjednika je pozdravio gvardijan fra Vinko Prlić….
Izvor: Grad na gori (1993, br. 2)
Evo jedne poštanski neupotrebljene razglednice Imotskoga iz 60-ih godina prošloga stoljeća na kojoj se vidi nekoliko starih imotskih kamenih zgrada. Prva s desna je trokatnica doseljenika iz Starog Grada obitelji Tadić (Tonija i Leona), sagrađena u 18. stoljeću, a danas u vrlo lošem stanju. U prizemlju se nalazila pekara gdje je kruh prodavala Draga Đukina, Krisova majka. Do nje je stara kuća Bauk. Ova obitelj dugo je tu živjela, a posljednji stanari bili su Frane i Ruža Bauk, sestra Bana Jukića sa dvoje djece te Franin brat Miće sa suprugom Marom i sinovima Žarkom i Zdenkom. Kuća je prodana pa više nije u vlasništvu obitelji Bauk. Interesantno je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj, a prvo krštenje nekoga iz ove obitelji zabilježeno je 1739. godine. Sljedeća je kuća Nikolić na kojoj se dobro vidi luminar kojeg danas više nema.Sada u kući žive novi vlasnici, obitelji Roso i Parlov. Do nje je kuća Vučemilović što se na ovoj razglednici jedva nazire, a niz se završava velikom kućom Jerković. Između ovih dviju zgrada vidljiv je dio zanimljive balature kuće Delić. U prednjem planu nepoznati mladić ponosno drži svoju biciklu na tek asfaltiranoj Pjaci.
Tekst i razglednica: Antonjeta Baškarad Jutronić
Razglednica Imotskog snimljena sa zapadne strane početkom 20. stoljeća, ali svakako prije 1910. godine jer se na fotografiji ne vidi zgrada Suda. Od postojećih zgrada uz crkvu sv. Frane u prvom planu je kuća Radovinović (Bitanga) sagrađena 1892. godine, zatim kuća Colombani te kuća Marče u kojoj je tada radio Sud. Desno se vidi duhovito postavljeni feral sa “petruljačom svićom” koji se redovito stavlja na kuće, ali kako ih nije bilo stavljen je na visoku gredu pa je još bolje osvjetlavao okolinu. Lijevo je dio oveće gomile kamenja na mjestu na kojem je poslije sagrađena Borića kuća. Na mjestu današnje zgrade Suda, tada je bio vrt-njiva, pa se i ulica na fotografiji u staro vrijeme zvala “Ispod njive”.
Nakladnik je Josip Tripalo
Kapetan Zane Franceschi (1895.-1952.) rođen na Perinuši prvi je školovani pomorac iz Imotskog i Krajine čiji se zaštnik sv. Nikola slavi na današnji dan 6. prosinca. Kako se na blagdan sv. Nikole dodjeljuje Plava vrpca, nagrada za poduhvate spašavanja ljudi i imovine na moru u nastavku se daje istinita i potresna priča o spašavanju mladog čovjeka na Jadranu 1946. godine od strane pomoraca sa broda “Hercegovina” na kojem je kapetan bio Zane Franceschi. Brod “Hercegovina” je bio dosta maleni brod na paru koji je plovio na liniji Grčka, Turska, Cipar i Izrael. Brod kapetana Franceschija u ljeto 1946. godine naišao je na sred južnog Jadrana na malu barku koja je na prvi pogled izgledala prazna. Kad se brod približio pomorci su u barki vidjeli mrtvu ženu i polumrtvoga mladog čovjeka, potpuno iscrpljenog. Nakon što su barku digli na brod čovjek im je ispričao što se dogodilo. On i žena bili su Slovenci, a imali su malu bebu koja je još dojila majku. Doputovali su u Dubrovnik, gdje je Jadran skoro najširi !!!!! te kupili ili ukrali tu malu barku i odlučili pobjeći veslanjem do Italije!!!! Nakon nekoliko dana ostali su bez hrane i vode te je beba umrla. Muškarac je nastavio sisati ženu ali to nije bilo od nikakve koristi za prehraniti ga. Zatim je umrla i žena, a on nije imao snage niti da je pomakne. Kada su ga pomorci na “Hercegovini” nahranili tek je tada oživio. Kapetan Zane Franceschi je poslao telegram njegovim roditeljima u Sloveniju da čekaju sina u Rijeci, što su učinili zahvaljivavši kapetanu nebrojeno puta. Zahvalni roditelji spašenog nesretnika godinama poslije dolazili su iz Slovenije kad je brod bio u Rijeci viditi kapetana kojeg je to nerviralo jer je smatrao da je spašavanje čovjeka bila njegova ljudska i zapovijednička dužnost, a osim toga u Rijeci je zapovjednik bio najzaposleniji. Nakon što se iskrcao sa broda “Hercegovina” kapetan Zane Franceschi zamolio je upravu tvrtke da Slovencima više ne daju informaciju na kojem je brodu.
Arhiva i tekst: Kapetan Vjeko Franceschi
Prema nekim izvorima sveti Nikola je rođen u trećem stoljeću u maloazijskome gradu Patari. Ime je dobio po stricu biskupu u Miri, čiji put je slijedio pa je i on postao biskup. Navodno je bio pokopan u Miri, ali mu je zbog turskih osvajanja tijelo preneseno u Bari, gdje se i danas nalaze njegove relikvije. Činjenica je da o ovome svecu ne postoje sigurni povijesni podaci pa se uz njega vežu razni mitovi.Najpoznatiji mit govori o njegovome putovanju u Svetu zemlju kada je brod zapao u veliku oluju pa je naredio valovima da se smire, a oni ga poslušaše. Stoga je sveti Nikola naročito štovan kao zaštitnik pomoraca pa se crkvice posvećene ovome svecu često nalaze duž obale, vidljive s mora. Drugi poznati mit govori o njegovome dobročinstvu kada je darovao tri vrećice zlatnika trima siromašnim djevojkama da bi se mogle udati. Odatle i običaj darivanja djece na njcgov blagdan 6. prosinca. Pa i u našem komercijaliziranome svijetu popularni Santa Claus baštini mnoge karakteristike upravo kršćanskog svetog Nikole. Neizbježni pratitelj ovoga sveca je Krampus koji umjesto darova nosi šibe za zločestu djecu. Međutim, zločeste djece nema! Djeca ne mogu biti zločesta! Morali bismo poslušati B. Ferrera te im uz poklon darovati zagrljaj i reći im ono što često zaboravljamo: „Volim te, drago mi je što te imam, kako se osjećaš, možeš i plakati ako hoćeš, tko te naljutio, možeš mi reći sve što želiš, imam povjerenja u tebe, drago mi je biti s tobom, reci mi ako sam pogriješio…“
Rekosmo da zločeste djece nema. Zato ćemo ovoga Krampusa vratiti u onu kutiju za cipele u kojoj je i do sada desetljećima spavao. Nama nije potreban!
Tekst: Antonjeta Baškarad Jutronić
Imotski na obodu Modrog jezera i pogledom na polje, fotografija iz 1939. godine.
Nekad je Imotsko polje dio godine bilo poplavljeno, te su u XVIII. stoljeću bili organizirani radovi na kopanju odvodnih kanala i čišćenju jaraka da bi se dobilo što više obrađenog zemljišta. Stoga je između 1939. i 1946. godine prokopan odvodni tunel Petnjik dug 1650 metara završen 1951. godine kojim je spriječeno plavljenje Donjeg polja, međutim veliki dio Gornjeg polja odnosno Blato još uvijek je dio godine pod vodom.
Izvor: Obiteljska arhiva
Neki propisi o prodaji morske i slatkovodne ribe, žaba i raka navedeni u Redarstvenom Pravilniku Obćine Imotske potpisanom od Načelnika Alfonsa Bitange 01. svibnja 1899. godine. U Pravilniku se kao prodajno mjesto navodi čuvena imotska kostela zasađena u doba Turaka. Žablji i riblji pazar odžavao se petkom ujutro, a žabe pohvatane noću oko Vrljike, po barama i krenicama su bile nanizane na rakitne štapice.
Prodaja ribe
Prodaja svakovrsne ribe u Imotskomu, morske, slatkovodne, žaba, raka i.t.d. mora da se obavlja do nove odredbe na javnom pazaru pod Kostelom. Suhi bakalar ovdje se ne broji, a stopljeni za prodaju takogjer ide pod kostelu, kome se barem dvaput na dan mora mijenjati vodu.
Trgovanje ribom je javno te se ju ne smije sakrivati po kućama, konobama i drugim mjestima.
Strogo je zabranjemo prodavati nezdravu ili pokvarenu ribu bilo nepripravljenu, pripravljenu ili posoljenu.
……………………………………………………
Daje se dio zanimljivog teksta o prodaji žaba na Pazaru književnika Dinka Štambaka iz zbirke pripovijetki “Djetinjstvo”, Imotski Pazar srijedom:
…”Posni dan, jedi žabe frigane ili na brujet, pa ono umakati kruh ništa slađe!. Jednog jutra otac porani da kupi koju duzinu žaba. Taman posla. Brzo se vratio “Bilo ih je da ih je bilo milina gledati”, rekao nam je, “ali skupe”! Pokupovali su ih kuhari i kuharice boljih kuća, a što je bolje od žabljeg brudeta i od žablje čorbe!” nastavak priči bio je ovakav: zbog krupnoće žabe su nestale u kuhinjama “boljih kuća”. konac priči.Koji su tog dana mastili brk žabljim krupnim butićima, obolješe na mjehuru te nisu mogli puštati vodu jedan,dva dana, a treći dan otpremiše bolesnike u splitsku bolnicu gdje ih je liječnička znanost vratila zdravlju. zaključak: tog petka pripoljski žabari namargačili građane (stara opreka. selo-grad) podmetnuvši im žabe zapuvače”….
Izvor: Obiteljska arhiva
Katinka Vuković (1884.-1962.) sa kćeri Marijom 1911. godine u kući Vuković na imotskoj Pjaci. Katinka je najstarija kći dr. Augustina Bitange, a njeno puno ime je Kata Frana Anta Mata. Imena je dobila po baki s očeve i djedu s majčine strane te ujaku, a rođena je na blagdan svetog Frane. Katinka se udala 1907. godine za dr. Milu Vukovića te su imali troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.), sinove ing. Luku (1909.-1990.) i dr. Veljka (1914.-2010.). Katinkin sin dr. Veljko Vuković u svojim memoarima piše o majci: „Za nju mogu reći da je bila prava žena kad se ticalo njenog muža i djece. Tako je poznata i pričica da je svaki dan na štednjaku imala onoliko tečica koliko je i nas bilo, jer je svakome posebno pripremala ono što mu je bilo najdraže, a tako je postupala i inače u svemu i za sve nas“. Zanimljivo je da se Katinkina kći Marija udala u Imotskom na svetu Katu i majčin imendan 25. studenog 1938. godine za ing. Antu Jelavića s kojim je bila u predsjedništvu ekološkog društva Lipa osnovanog 1931. godine.
Izvor: Obiteljska arhiva
