Najstariji imotski skalini ljeta 1966. godine…..Ukupno 92 skaline koje su sagradili Mlečani krajem 18. stoljeća spajaju najstariji dio grada Bazanu s novijim dijelovima grada. Zbog brojnih skalina Imotski često nazivaju Gradić na skalinama. Zanimljivo je da su đaci imotske osnovne škole brojali skaline 1998. godine te su izbrojali 1609 skalina što je objavljeno u knjižici dr. Veljka Vukovića “Imotski od nekad do danas”.
Fotografiju snimio dr Ivo Hršak
U Modrom jezeru u kolovozu 2023. godine….
Sjede: Ante Rako, sestre Antoniette i Delka Monti, Nino Ferrari i Luka Vuković. Stoje: Gigi Marocchino i NN.
Arhiv dr Veljka Vukovića
Dernek na Veliku Gospu na Vrljici 1967. godine….Sastavni dio slavlja blagdana Velike Gospe je i onaj svjetovni: još uvijek dobro sačuvani i suvremenijim sadržajima upotpunjavani tradicijski dernek.
“…Rano je jutro. Nitko ne doručkuje. Na tašte se Gospi ide. A misa će začas završiti, neće ni popi duljiti. I njima kruli, i njih mirisi mame. A i vruće je, eno se i ministar vanjskih poslova upotio, čini mot rukom popu da skrati, inače će se srušiti, Hitna će ga odvesti, neće dvojiti, niti će je trebati triput zvati. Proslava Velike Gospe u Prološcu ne može se mjeriti s proslavama Velike Gospe u Mariji Bistrici, Sinju ili Aljmašu. No, ni proslave Velike Gospe u Mariji Bistrici, Sinju ili Aljmašu ne mogu se mjeriti s proslavom Velike Gospe u Prološcu. Na Vrljici. U “zelenoj katedrali”. Pod nebom imotskim…..Nova stabla još nisu nikla pa narod bježi na stranu, u hlad. Kako se miče Sunce, miču se i oni. Sa svojim ručnicima, dekicama, sklopivim stolicama i kišobranima. Piiknik za Veliku Gospu u Imotskoj se krajini čeka cijelu godinu, a u Sinj idu samo neznalice…. Razglas je nov. Ne krči. Čuje se i preko mostića koji Vrljikino misno polje odvaja od doline utihlih jaganjaca. Satari to ne smeta. Udara u pravilnim razmacima. Breca. Janjčići odlaze u nebo. – Oko 60 ih je danas kod mene platilo glavon – govori Zoran iz Slivna, iz Žlibine. Iza njegovih leđa vrte se ražnjevi. Janjci čekaju na red. Oderani i posoljeni. Smaknuti su radi nas. Da možemo kazati kako smo se ugušili koliko smo se najeli. I da bismo ujutro jednako bili gladni. Djeca bi radije palačinke. Ili fritule. Ne smeta im vonj lanjskoga ulja. Djeca su naše blago, s razglasa dopire glas profesora Trogrlića. Propovijed još traje, a mesari čekaju u niskome startu. I ćevapi se okreću. Ima i ajvara. Kapule. Kajmaka.
– Ja bi…- Šta, sine, samo reci? – Ja bi pušku. Vrtuljak je prazan. Navečer će, kaže ovaj što ga vrti, biti gužva. Tako je svake godine. Vrtikola se vrtuljak ovde zove. Ali s puškom se na Balkanu ništa ne može mjeriti, teško ih je napripraviti. Na dalmatinskim dernecima protiv pušaka još nitko nije dobio bitku…Stolovi se polako pune. Misa još nije kraju, ali pametnije je mjesto na vrijeme uhvatiti. Još malo pa će blagoslov. Svjetina je sve nervoznija. Satara sve brže lupa. Kese se janjeće glave. I njih će se netko dočepati. Specijalitet je to…”
Vinko Vuković (Slobodna Dalmacija, 16.08.2022.)
Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, arhiva Mile Franceschi Hrša
Na Veliku Gospu ispred crkve na Durmiševcu 1967. godine….. Veliku Gospu na Vrljici već stoljećima slavi čitava Imotska krajina i susjedni dio Hercegovine. Zato je to najmnogoljudnije okupljanje vjernika ovoga kraja. Tisuće njih izmijene se tijekom dana na tom mjestu pobožnosti na sv. misama, od najranije u 5 do večernje u 19 sati. Sv. mise redovito se slave na tri mjesta: kod stare zavjetne crkve uz Vrljikin izvor Opačac (koja je podignuta na temeljima starije crkve, iz doba benediktinske opatije, prema kojoj je vjerojatno i lokalitet dobio ime), u Gospinoj crkvi na Durmiševcu, iz druge polovice 19. st. i na prelijepom prostoru u hladovini, slikovito nazvanom Zelena katedrala na livadi Lučici koju obgrljuju tijekovi bistre hladne vode iz druga dva izvora Vrljike: Dva oka i Utopišća. Sve to na udaljenosti od nekoliko stotina metara na ovaj dan postaje Gospino svetište. U ranu zoru posebno hodočasničko ozračje vlada na misi u crkvici Gospe od Ružarija na Opačcu. Ona se neslužbeno smatra i misom za vjernike iz grada Imotskog, ali na njoj sudjeluju i mnogi drugi, osobito mladi, od kojih mnogi stižu bosonogi. Prema predaji slavljenje mise u dubokoj noći puno prije zore potječe još iz turskih vremena. Tada bi fratri iz Manastira na otočiću u Prološkom blatu s vjernim narodom na tim samotnim ruševinama ˗ gdje je nakon benediktinskoga u predtursko vrijeme možda bio i najraniji imotski franjevački samostan pod okriljem noći slavili Gospinu svetkovinu kako bi izbjegli nasilje turskih zulumćara. Taj se običaj nastavio i nakon oslobođenja Imotske krajine od Turaka 1718. godine, a tada su venecijanske vlasti zemljište i ruševine samostana i crkve darovali omiškoj obitelji de Franceschi za zasluge u ratu protiv Turaka. U narodu se do danas sačuvao spomen da treba obaviti zavjet prije izlaska sunca “da ne bi Turčin došao”.
“Ali žene od Turskih vremena
navikoše guliti koljena
oko stare crkve kod Izvora
Lizuć mole prije nego zora
ne odagna pomrčinu noći,
jerbo Turčin u zoru će doći.
Tako, rode i u naše doba
žene mile pred zoru ko sjene,
da bi mrakom zavjet izvršile
i nestale poput morske pjene.”
Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, arhiva Mile Franceschi Hršak
Jagulovi vrtovi, 03. srpnja 1933. godine…..Student medicine Veljko Vukovič (1914-2010) drži u naručju malu rodicu Mariju Radovinović (1929-2009).
Imotski, Jezero 10. srpnja 1931. godine…. S lijeva: Ivo Penović, NN, Marija Vuković, brat i sestra Ante i Lidija Jerković, NN te u vodi sjedi Korina Nikolić.
U Imotskom je tradicija kupanja u bistroj vodi Modrog jezera, ne samo kupača već i kupačica duga stotinjak godina.
“…Naše jezero je sa svojim serpentinama postalo početkom ovog stoljeća i glavno šetalište zaljubljenih parova, a od oca sam čuo da je on s mojom majkom, tada još djevojkom, često odlazio sve do vode, razumije se po danu. Po onda još uščuvanim putovima to je bio zbilja užitak, a on se izgleda i tolerirao uz sav ondašnji konzervatizam, što se može donekle objasniti time da su parovi u svakom ćasu bili kao na “pjatu” i mogli se vidjeti sa svakog mjesta na rubu jezera. Sad ću odmah prijeći na poratne godine, a to znači od mojih mladih dana, dakle od mojih sjećanja, ali i od tog je prošlo vec dobrih šezdesetak godina.
Tada se mnogo više hodalo tim istim jezerskim putovima, ali sada to nisu bili jedino zaljubljenici, nego znatno češće oni koji su u njega silazili radi kupanja. Nažalost nemam fotografija s tim kupačima, jer su to bili odrasliji dječaci koji još nisu imali “para” da se fotografiraju. Oni su se spuštali po izgrađenim putovima, ali mnogo više poprijeko, a osim toga čak i sa sjeverne strane jezera niz njegov strmi šljunkoviti dio. Sve je to počelo odmah iza prvog rata, kad se i u našim primorskim krajevima tek počelo razmišljati o turizmu, ali već od 1925. godine na jezeru je bila “kompletna” imotska mladost….”
Dr. Veljko Vuković, Sjećanja na Modro jezero, Imotska krajina, br. 439. 1989.
Imotska Topana snimljena 1908. godine. Na fotografiji se dobro vidi lagum (potkop napunjen eksplozivom radi rušenja dijelova građevina) kojeg su kopali osvajači prije nego što je pala 02. kolovoza 1717. godine.
Fotografiju snimio dr Mile Vuković
U Splitu je u 93. godini života, 24. srpnja 2023. godine otišla u zagrljaj Nebeskom zaručniku za kojeg je živjela, stvarala, pjevala i molila čudesna i ponizna klarisa Anka Petričević, S. Marija od Presvetog Srca (1930-2023). Rođena 2. siječnja 1930. u Lovreću, diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1955. godine te 1975. godine na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Za vrijeme studiranja na Filozofskom fakultetu, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, družila se sa zagrebačkim književnim krugom, među kojima ju je posebno cijenio Tin Ujević. Nakon studija odlučila je postati časnom sestrom, zaredila se na Svijecnicu, 02. veljace 1956 godine u najstroži red klauzure te je u Samostanu svete Klare u Splitu provela 67 godina. Bila je perspektivna mlada profesorica francuskoga jezika s ponudom nastavka poslijediplomskih studija u Parizu, ali i s napisanom knjigom pjesama pa je njena odluka, da se zaredi bila veliko iznenađenje. S. Marija od Presvetog Srca, Anka Petričević jedna od najuglednijih pjesnikinja duhovne poezije, autorica je osamdesetak knjiga poezije, eseja, proze mistične tematike, a urednica je oko 140 naslova. Godine 1975. utemeljila je biblioteku asketsko-mističnih djela Symposion, čija je bila i urednica. Dobitnica je nagrade A. B. Šimić za poeziju i nagrade Grada Splita za životno djelo. Zadnju knjigu, poemu “Dolazak Hrvata u novu postojbinu” izdala je samo tjedan dana prije smrti, na Gospu od Karmela. Nagrađivana je i zastupljena u mnogobrojnim antologijama hrvatskog pjesništva.
S. Marija od Presvetog Srca neka ti je Nebo lako i puno krasote Svjetlosti!
SERAFE LJUBAVI SVETE….
Serafe ljubavi svete,
što plamom vječitim goriš,
i svojom milinom duše
osvajaš čitavi svijet;
.
Sve sile zatiri klete,
s kojima snažno se boriš,
da može duša nam živjetii
i srca mirisat cvijet.
Zemljom si prošao ovom
ko sunce u pustom sjaju,
liječio, tješio ljude,
Kristov im nosio spas;
Zvao ih životu novom,
poglede dizao raju,
ljubio sva si stvorenja….
I Tvoj su slušala glas.
Kristove rane si krio,
u tijelu nosio svome,
i svojom ljubavlju, žrtvom
Božji si dizao hram….
I Otac mnoštva si bio:
po tragu stupamo Tvome,
i s Tvojom i naša duša
žrtveni postaje plam.
O čuvaj nam Grad na gori,
Na stijenju ko orao bdije,
od zla ga svakog brani,
daruj mu blagoslov svoj;
Za njegov život se bori,
nek Sunce Tvoje ga grije
isprosi svetu mu ljubav,
i bit će Božji i Tvoj!
S. Marija od Presvetog Srca, Anka Petričević (1982), himna sv. Ocu Frani u povodu 800. obljetnice rođenja
Fotografiju snimila i dizajnirala s obrubom od ljiljana, ruža i srca po odabiru i želji S. Marije slikarica Darija Karmela Kovačević, Adoro dizajn. Fotografija je dizajnirana na Svijećnicu 2016. kada je slavila 60 obljetnicu ulaska u Samostan klarisa u Splitu. Darija Karmela je dugogodišnja suradnica S. Marije, dizajnerica mnogih naslovnica i ilustratorica njenih knjiga.
Kupanje grupe Imoćana u Vrljici ljeta 1929. godine…..U rijeci u sredini je Darinka Dara Jerković rođ.Hanuš (1888.-1962,), a lijevo do nje sin Ante (1914.-2002.), poslije poznati imotski odvjetnik.
Fotografija u obiteljskoj arhivi
