Durmiševac 1967. godine

Na Veliku Gospu ispred crkve na Durmiševcu 1967. godine….. Veliku Gospu na Vrljici već stoljećima slavi čitava Imotska krajina i susjedni dio Hercegovine. Zato je to najmnogoljudnije okupljanje vjernika ovoga kraja. Tisuće njih izmijene se tijekom dana na tom mjestu pobožnosti na sv. misama, od najranije u 5 do večernje u 19 sati. Sv. mise redovito se slave na tri mjesta: kod stare zavjetne crkve uz Vrljikin izvor Opačac (koja je podignuta na temeljima starije crkve, iz doba benediktinske opatije, prema kojoj je vjerojatno i lokalitet dobio ime), u Gospinoj crkvi na Durmiševcu, iz druge polovice 19. st. i na prelijepom prostoru u hladovini, slikovito nazvanom Zelena katedrala na livadi Lučici koju obgrljuju tijekovi bistre hladne vode iz druga dva izvora Vrljike: Dva oka i Utopišća. Sve to na udaljenosti od nekoliko stotina metara na ovaj dan postaje Gospino svetište. U ranu zoru posebno hodočasničko ozračje vlada na misi u crkvici Gospe od Ružarija na Opačcu. Ona se neslužbeno smatra i misom za vjernike iz grada Imotskog, ali na njoj sudjeluju i mnogi drugi, osobito mladi, od kojih mnogi stižu bosonogi. Prema predaji slavljenje mise u dubokoj noći puno prije zore potječe još iz turskih vremena. Tada bi fratri iz Manastira na otočiću u Prološkom blatu s vjernim narodom na tim samotnim ruševinama ˗ gdje je nakon benediktinskoga u predtursko vrijeme možda bio i najraniji imotski franjevački samostan pod okriljem noći slavili Gospinu svetkovinu kako bi izbjegli nasilje turskih zulumćara. Taj se običaj nastavio i nakon oslobođenja Imotske krajine od Turaka 1718. godine, a tada su venecijanske vlasti zemljište i ruševine samostana i crkve darovali omiškoj obitelji de Franceschi za zasluge u ratu protiv Turaka. U narodu se do danas sačuvao spomen da treba obaviti zavjet prije izlaska sunca “da ne bi Turčin došao”.

“Ali žene od Turskih vremena
navikoše guliti koljena
oko stare crkve kod Izvora
Lizuć mole prije nego zora
ne odagna pomrčinu noći,
jerbo Turčin u zoru će doći.
Tako, rode i u naše doba
žene mile pred zoru ko sjene,
da bi mrakom zavjet izvršile
i nestale poput morske pjene.”

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, arhiva Mile Franceschi Hršak