Imotski, sjeverni dio Pazara zime 1956. godine….

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Žene Dalmatinske zagore s brimenom na leđima krajem 1920-ih godina…..
Žene Imotske krajine, zmijavačke, runovićke, prološke, vinjanske … grmarice, drvarice dolazile su sve do kraja 1970-ih godina u Varuš s brimenom drva za prodaju i u njemu nosile brime svoga teškoga života… Četiri žene, četiri zida, četiri ćoše kuće plemenite. Razgovaraju kako će razmijeniti četiri naramka drva za četiri ruke kruha. Ne smetaju im zakrpe na četirima kotulama i oplećcima. Bijele im se bljuze na prsima. Na nogama im prašinom svetom posuti opanci, a lica okrunjena crnim maramama. Bože, koje li su i lijepe li su. Je li ih vidio Ivan Meštrović ili zaboravio na njih četiri kad je klesao kipove kraljica iz naše kamenite Zagore? Sretna je memorija onih nas koji smo ih zapamtili i prepoznali. Hvala čuvarima slika koje ih prikazuju…..

Fotografija u arhivi Igora Goleša snimljena u Imotskom, uz vanjski zid kuće dr. Josipa Mladinova (?)

Bog nek’ ti pozlati ruke

Ponovo stojiš na pragu, gledaš podivljali vrt,
tko ti je podao snagu, mašklin da otjeraš smrt,
marama crna leprša, tijelo se prigiba tlu,
ženo dalmatinskog krša, tko ti je ostao tu…

Bog nek’ ti pozlati ruke, raštiku, suzu i bol,
sve što se rodi iz muke, tebi je dota i kob…
Bog nek’ ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi,
Bog će zacijeliti rane, sve drugo mora’ćeš ti…

Srce još u tebi plače, a već si zasadila krin,
već si oplijevila drače, tamo gdje leži tvoj sin…
mašklin k’o drvo od križa, s tobom u nebo će poć,
Zemlji i Bogu sve bliža, lumin i svića za noć…

Bog nek’ ti pozlati ruke, raštiku, suzu i bol,
sve što se rodi iz muke, tebi je dota i kob…
Bog nek’ ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi,
Bog će zacijeliti rane, sve drugo mora’ćeš ti…

Tekst: Drago Britvić, Vice Vukov, Splitski festival 1993.

Domenico Truccolo sa petoro odrasle djece 1885. godine snimljeni u Imotskom nakon smrti supruge i majke Venanzie Vancije. S lijeva stoji Rafaella (1865.); sjede Lucijan (1867.) i otac Domenico (1828.), stoje Remigio (1869.), Fabijan (1874.-02.03.1944.) koji je umro na današnji dan 1944. godine i Eusebija Uža (1872.). Talijanski oružnik Domenico Truccolo doselio je u Imotski iz gradića Marrone gdje se oženio za Imoćanku Vanciju Bitanga (1833.-1885.), jednu od pet kćeri Pavla Bitange i sestru dr Augustina te je ostao u mjestu. Spretan i snalažljiv sa supruginim mirazom otvorio je trafiku u kojoj je prodavao šibice te ubrzo trgovinu. Uz službu, trgovinu i još neke druge poslove Domenico se ubrzo obogatio i sagradio lijepu kuću od klesanog kamena. Vancija i Domenico Truccolo imali su sinove:Lucijana, Remigia oženjenog za Danicu pl. Mrkušić (1885.) i Fabijana te kćeri: Rafaellu udanu za Juru Zuka Vučemilovića i Eusebiju Užu (1872) koja se nije udavala. Braća Remigio i Fabijan Truccolo su bili prvi industrijalci u Imotskom koji su početkom 20. stoljeća oko 300 metara od stojne kuće imali mlinicu, tzv. Trokulovu mlinicu za izradu kupa za krovove. Kako su Imoćani iskrivili prezime Truccolo u Trokulo kupe koje su proizvodili imotski puk prozvao je trokulače. Dvorište ispred mlinova uvijek je bilo puno konja i magaradi. Osim mlinice za izradu kupa imali su kamione, prvi osobni automobil koji je korišten kao taxi te prvi privatni telefon u Imotskom. Kako su Truccolovi radnici bili uglavnom iz Vinjana braća Truccolo su Lončarima i Jurošima iz zahvalnosti za pošten rad darovali trokulaču za školsku zgradu u Vinjanima Gornjim. Braća Fabijan i Remigio Truccolo imali su u Imotskom i prvu vinariju, jedini su otkupljjivali grožđe od vinogradara kojima su na taj način pomagali da prodaju grožđe i odmah dobiju novac. Nakon 1945. godine cjelokupna imovina obitelji Truccolo koja je postavila temelje industrije i otvorila Imoćanima radna mjesta nacionalizirana je i poslije na razne cudne načine otuđivana. Mnoge vrijedne stvari u vlasništvu obitelji kao kolekcija umjetničkih slika među kojima i 6 slika Emanuela Vidovića nestale su, a obitelj Truccolo u vlastitoj je kući smještena u mali neuvjetni stančić. Stoga je zbog takvih okolnosti zadnji muški potomak obitelji Dinko Truccolo ((1921.-1983.), sin Danice i Remigia, diplomirani ekonomist oženjen za Veru Čičić (1927.) s kojom ima dvije kćeri Danicu i Miju bio prisiljen zauvijek odseliti se iz Imotskog u Zagreb gdje je i umro. Tako je još jedna stara imotska obitelj izuzetno zaslužna za razvoj grada Imotskoga nestala. U kući Truccolo u Imotskom su danas drugi stanari, jedino je samo njihov ostao osamljeni grob na groblju Gospe od Anđela.

Anamaria Marušić Tonković 

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je na današnji dan prije 75 godine, 04. siječnja 1949. godine. Uz zgradu Kotarskog suda i autobusne stanice nalazila se gostionica Frane Marendića zvanog „Gondola“, rođenog u Sinju 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, bili su neobičan par, ona visoka, debela, a on mršavi šaljivđija. Imali su sina jedinca Antuku oženjenog za Bosu Matošić iz stare splitske težačke obitelji. Antuka je došao u Split na provod i tom prigodom upoznao je Bosu kao miss Pomorske večeri. Par je imao troje djece: Vanju, Sanju i Franu (sve troje djece je još živo, a najstarija Vanja Podgorelec ušla je u devedesetu godinu života). Puno je anegdota vezanih za Gondolu i Peru koje se godinama prepričavaju te se daju neke, gotovo legendarne.
Jedan lokalni pijanac dolazio je redovito na rakiju kod Marendića. Jedno jutro na zaprepaštenje svih došao je tražiti obične vode. Gondola mu je odgovorio da nema vode. A pijanac uzdahne i reče: “Ah Bože moj šta se more, onda daj rakiju”. Jednom je fra Ćiro Ujević došao u gostionicu i kaže Gondoli: “Dobar si čovjek, ti i Pera hranite sirotinju, sigurno ideš u raj”, na što mu Gondola odgovori:” Ja ti neću ići gori u raj jer tamo su samo dica i stare žene, idem doli di su plesačice i pjevačice”. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Poznat je i slučaj kada je žandar na službi u Imotskom iznenada napustio gradić i ostavio pred oltar Cokanovu sestru, Gondolinu rodicu. Kratko nakon toga Pera je u narodnoj nošnji sudjelovala na sokolskom sletu u Beogradu i među žandarima koji su čuvali red ugleda odbjeglog mladoženju. Pera onako krupna razmakne svjetinu i uhvati žandara za vrat i kaže mu: “Di si kurvo, proparat ću te nožem, da si se smjesta spakirao i put za Imotski, nečeš ti siromašnu curu osramotiti”. Uglavnom vjenčanje je održano i zabilježeno fotografijom na kojoj je Pera u prvom planu.
Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Za pazarnog dana u popodnevnim satima u Perinoj gostionici dijelila se hrana siriotinji, a po Imotskom se u šali govorilo da Pera kuha u tako velikim loncima da bi u njih mogla stati sva jezerska dica. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a ostao je zapamćen događaj iz rata kada su se Nijemci spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je Nijemce molila za milost i uspjela u naumu te zahvaljujući njoj danas u Imotskom i dalje stoje te zgrade. Danas ljudi prolaze ispred Perinih i Gondolinih kuća ali se malo tko sjeća neobičnog para. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama kada su i dobrostojeće obitelji bile potrebite komadića kruha. Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Perina kuja Lili uginula je od tuge tri dana nakon svoje gazdarice.
Zahvaljujem mojim starim Imoćanima za dane podatke o događajima iz Perinog i Gondolinog života

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji Pera u narodnoj nošnji snimljena u svojoj gostionici

Imotski, 1933. godine…Supružnici Mica i Milan Kujundžić sa kćerkicom Ančicom u izvornoj svečanoj imotskoj narodnoj nošnji.
Ana Vuković (1883.), Bariše, najmlađa sestra dr Mile Vukovića udala se u Imotskome 1902. godine za Antu Bilića-Ostojića (1875.), došljaka iz Trogira koji je završio Fratarsku gimnaziju ali se nije htio zarediti, pa je morao otići iz svog mjesta u Imotski. U Imotskom se Ante kao maturant lako zaposlio i postao činovnikom na sudu, a onda se zaljubio i oženio. Ana i Ante Bilić-Ostojić imali su troje djece: Micu (1903.), Dinku (1905.) i Božu (1907.). Mica se udala za Milana Milu Kujundžića s kojim je imala dvoje djece: Ančicu (1928.) i Milu (1938.); Dinka se udala za Julija Vučemilovića s kojim je imala troje djece: Juru (1934.), Vedrana (1936.) i Đuliju (1944.), a Božo se oženio za Vjeru Krivić te nisu imali djece. Plemeniti i dobri supružnici Ana i Ante Bilić-Ostojić umrli su vrlo mladi te su njihovu malodobnu djecu udomili u svojoj obitelji Katinka i dr Mile Vuković koji su ih odgojili i školovali kao i svoje troje djece te su im cijeli život bili poput roditelja.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Djeca Marice i kapetana Zane Franceschi u Jagulovim vrtovima (Barakovac) u Imotskom 1947. godine. S lijeva stoje: Anamaria Anisja (1938.-2018.), Vjeko Josip (1941.-2017.), Marija Maja (1941.-1972.), Tonći (1942.-1978.) i Ivica (1945.-1964.). Najmlađa Zlatka rodila se 1951. godine.

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi Nožina Sažmi

Dr Veljko Vuković sa sinovima Milom i Slobodanom Bracom na teraci kuće Vuković na imotskoj Pjaci ljeta 1942. godine. Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-23.01.2010.), sin Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića rođen je 25. siječnja 1914. godine u Imotskom. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1933. godine, a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1940. godine. Dolazi u Imotski gdje započinje raditi sa ocem dr Milom, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. U Splitu radi od 1946. godine kao pročelnik zdravstva Dalmacije. Specijalizirao je pedijatriju te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece. Nakon specijalizacije, organizirao je i postao voditelj Dječjeg dispanzera Bačvice te je godinama kasnije osnovao i vodio Centralni dječji dispanzer kao i organizirao izvanbolničku pedijatrijsku službu. Osnovao je 1949. godine Zdravstvenu školu u Splitu u kojoj je bio dugogodišnji predavač, objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Dobio je Nagradu grada Splita za životno djelo, a kao jedan od najzaslužnijih Imoćana bio je izabran za doživotnog predsjednika društva ”Imotska krajina” u Splitu. U razdoblju od 1989. do 2004. godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Prvi je pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to “Stari Imotski” (1995), “Fotografije starih Imoćana” (1996), “Ljepote krša uz Imotsko polje” (1996), “Društveni život u Imotskom” (1997) te “Imotski od nekad i sad” (1998). Dr. Veljko Vuković oženio se 1940. godine za Imoćanku Đemu Ivanović s kojom je imao sinove Milu (1940.-2022.) i Slobodana Bracu (1941.-2019.). Umro je u Splitu 23. siječnja 2010. godine, a sahranjen je 25 . siječnja na dan kad bi proslavio svoj 96. rođendan u voljenom Imotskom uz roditelje i suprugu Đemu.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića

Imotski, dvije najstarije kuće Vučemilovića na imotskom Pazaru 1953. godine. Uz prozor na 3. katu kuće, nekadašnje Ćosića kule, stoji Julija Seka Vučemilović (1944) poslije Rudež, kći Julija i Dinke Bilić Ostojić.
Po Mletačkom zemljišniku iz 1725. godine, Marko Vučemilović došljak iz Duvna u obitelji s troje čeljadi dobio je samo vrt bez kuće (kule), a kulu koja je pripadala Sulejman begu Ćosiću tek desetljecima poslije zaposjeli su Vučemilovići. Naime oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića (1776.-1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Uz kulu kuću je sagradio Biaggio Blaž Vučemilović (1820), Markov sin i to je prva sagrađena kuća Vučemilovića u Imotskome. Dalje su kamene kuće sagradili Blaževi sinovi Lovre (1863) i Ivan Zane (1876). Vučemilovići jedna od 4 najstarije obitelji u Imotskome uz Bauke, Colombane i Jerkoviće postaju sredinom 19. stoljeća najbrojnije pleme u mjestu. Marko je bio najkulturniji Imoćanin početka 19. stoljeća, kao arheolog amater sakupljao je prapovijesne i antičke artefakte kojih je Imotska krajina bila puna pa je tijekom vremena u njegovoj kući nastao pravi privatni muzej starina. Dva rimska nadgrobna spomenika bila su uzidana u hodniku kuće, a danas se nalaze u imotskom crkvenom muzeju kao i komad platna pronađen u jednom rimskom grobu. Uz arheološke nalaze u kući je postojala i bogata knjižnica koju su nasljednici donirali u jedan splitski muzej. Marko Vučemilović bavio se i numizmatikom te je sakupio veliku zbirku, a nju su nastavili nadopunjavati i njegovi nasljednici. Ova zbirka, koja sadrži 1342 komada, danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Navodi se kako je Zemaljski muzej sa Vučemilovića zbirkom dobio i dva vrlo vrijedna srebrna novčića Athalaricha, ostrogotskog kralja iz 6. stoljeća koji po svoj prilici potječu iz Dalmacije. Nadalje se navodi dio teksta znanstvenog rada Ive Dragičevića “Nalazi rimskih republikanskih denaras planine Lib na Duvanjskom polju” (2017):
“Sukladno tome, bosanskohercegovačka Zemaljska vlada obratila se 1. lipnja 1891. Zajedničkom ministarstvu financija u Beču, gdje je dostavljenana uvid numizmatička zbirka Marka Vuemilovića. Među 1332 komada antičkog novca rimski republikanski denari zastupljeni sus 362 primjerka, od čega 112 denara pripada starijim emisijama,a ostatak mlađim emisijama iskovanim tijekom 1. st. pr. Kr., začkljuno s nekoliko primjeraka legijskih denara Marka Antonija. Nakon obavljene procjene, numizmatika zbirka Vucemilovicevih otkupljena je za fundus Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Procjenu vrijednosti numizmatičke zbirke Vučemilovićevih po nalogu Zajedničkog ministarstva financija u Beču obavio je arheologi numizmatičar Friedrich von Kenner. Pored republikanskih denaravon Kenner navodi 297 rimskih carskih denara, 651 primjerak rim-skog brončanog novca, 14 zlatnika, 8 ilirskih drahmi i 100 primje-raka srednjovjekovnog i novovjekovnog novca. U procjeni se spominje republikanski brončani as međutim nisu navedeni detaljniji podatci o ukupnom broju brončanog republikanskog novca u zbirci. Državni arhiv BiH, arhivska signatura 171, originalni rukopis na njemačkom, Friedrich von Kenner, 25.lipnja 1891., Beč.16 Hörmann 1893, 338–340. Dopisom od 02. srpnja 1891. Ured za bosanskohercegovačke poslove u Beču odobrio je Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu sredstva za kupovinu zbirke Vučemilović u visini od 800 forinti. Zbirka se čuva u depou Zemaljskog muzeja i do danas nije objavljena”.
Marko Vučemilović oženio se za Mariju Colombani te je imao pet sinova Juru Zorzija (1811.), Franu (1812.), Filipa (1815.), Blaža (1820.), Antu (1825.) te kćer Noru (1823.), a svima je nastojao osigurati kvalitetno školovanje. Najstariji sin Jure Zorzi Vučemilović (1811.-1878.) u Padovi izučio je za apotekara pa je u obiteljskoj kući na Pazaru otvorio prvu apoteku u Imotskome. Dio inventara prve imotske apoteke još uvijek se može naći po kućama nasljednika, dok je apotekarska vaga u imotskom crkvenom muzeju.

Arhiv dr Veljko Vuković

Podatci o Marku Vučemiloviću. Antonjeta Baškarad Jutroni