U očekivanju kralja Aleksandra u Imotskom 09. srpnja 1929. godine. Kralja čekaju uglednici: biskup Kvirin Klement Bonefačić, predsjednik suda Marttin Benzon, načelnik Mate Bekavac i poglavara Ivo Kustić. Niže u špaliru prepoznaje se dr Koloman Jerković sa cilindrom na glavi.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotska glazba 1959. godine na skalinama, fotograf Jure Ivanović. S lijeva u prvom redu sjede: Jozo Težulat, Ante Tonko Vučemilović, Ante Toni Tadić, kapelnik Stjepan Spiegel, Stanislav Težulat, Frano Pancirov, Ivo Carić, Abram Rako, Ante Jeličić, Mladen Mostarčić. Na podu sjede: Veljko Ostojić i Slobodan Pancirov. S lijeva u drugom redu: Tonči Bekavac, Dominik Zen, Mile Vričko, Frane Marendić, Josip Baričić, Mirko Škeva, Davor Meštrović, Tonći Brekalo, Slobodan Kosanović, Anton Tonko Jokić. S lijeva u trećem redu; Nikica Vrdoljak, Siniša Dunda, Petar Tonković, Teo Carić, Ante Đuka, Mario Tonković, Ante Jadrešić, Ljubo Rebić, Nikola Vujević, Ante Vujević, Borivoj Ostojić. S lijeva u četvrtom redu: Milan Vodanović, Ante-Đulbo Meter, Kvirin Smoday, Ivan-Điđo Olujić, Vinko Vučemilović, Jozo Mršić, Jozo Katanušić i Branko Tomić. 

Ljubavna priča Roze Vučemilović (1861-1915) i Antonia Danila (1861-1915). do današnjih dana ostala je sačuvana u usmenoj predaji obitelji Vučemilović pa tako i u Imotskom. U kući Vučemilović na imotskom Pazaru živio je sa suprugom Edom, sinovima Lovrom, Markom i Ivanom-Zanom te kćerima Rozom i Marijom Blaž Vučemilović. Blaž je bio dugogodišnji tajnik općine Imotski, deklarirao se kao Talijan, stoga su ga podrugljivo zvali Florentinac, smijenjen l873. nakon pobjede narodnjaka (l870). Svoju je djecu slao u talijansku školu pa iako su u kući svi dobro znali hrvatski pisali su i razgovarali talijanskim jezikom. Iz Kaštel Staroga u Imotski je stigao za načelnika policije Antonio Danilo, vrlo lijep i naočit muškarac. Pri prvom susretu sa Rozom Vučemilović, dogodila se fatalna ljubav. Antonio je bio žestoki pravaš pa je odabranicu svoga srca zvao uvijek samo Ruža. Slao joj je ljubavna pisma i hodao u bon-jouru i kaneti, da je po cijele dane čekala na prozoru kad će on proći. Danilo je bio čudna ponašanja, tražio je od Roze da ga čeka na prozoru sa bijelim rukavicama. Roditelji kojima se ta veza nije sviđala branili su Rozi da se viđa s Danilom, predosjećajući da to neće dobro završiti. Rozin otac je na razne načine pokušavao razdvojiti dvoje mladih ljudi te se jednoga dana Roza zaključala u sobu i danima nije izlazila niti išta jela. Roditelji su je naizmjence molili i kumili da otvori i kad su se pobojali za njen život, otac je ipak popustio i rekao: “Otvori Roza, slobodna si, radi što hoćeš”. Postavio joj je uvjet, ili će ostaviti Danila, ili će poći s njim i dobiti svoj dio, ali više nikada neće prijeći prag roditeljske kuće. Roza je, kao što se moglo i očekivati, izabrala svog Antonija i nikada više nije vidjela oca. U imotskom Zavičajnome muzeju nalazi se dokument poput današnjeg predbračnog ugovora. Napisan je na talijanskome jeziku i potpisan 1886. godne, a u njemu Blaž Vučemilović i supruga mu Hedviga, rođena Novak, sa svojim budućim zetom dogovaraju popis stvari što će njihova kćer Roza dobiti kao miraz te u gotovini 4000 forinti. Ugovor je svojim pečatom i potpisom ovjerio tadašnji imotski bilježnik dr. Antonio Dudan. Roza se udala za Antonia, živjeli su u Kaštel Starome, imali su samo jednu kćerku Zorku (1887. -1967) koja se školovala u Freiburgu u Švicarskoj i Goriziji u Italiji.. Roza je umrla 1915. godine, iste godine kao i Antonio koji je završio u duševnoj bolnici u Zagrebu gdje je i umro. Njihova kci Zorka Danilo živjela je u Splitu gdje je radila kao profesorica u Građanskoj školi i bavila se slikarstvom. Umrla je i pokopana u Splitu.

Na fotografiji iz 1895. Roza Vučemilović sa suprugom Antoniom Danilo i kćerkom Zorkom

Podatci u tekstu i fotografija: Antonjeta Baškarad Jutronić

Društvo za poljepšavanje Imotskoga “Jezero” osnovano 1904. godine na inicijativu Šoltanina dr. Josipa Mladinova (1868.-1916.). Društvo “Jezero” širilo je ekološku kulturu i bavilo se pošumljavanjem krške goleti između Modrog i Crvenog jezera. Dr Mladinov financirao je 1907. godine i izgradnju 1100 m dugih serpentina u Modrom jezeruJosip Mladinov rodio se 1868. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti, u Splitu je završio Klasičnu gimnaziju, a u Grazu je na Medicinskom fakultetu Carskog Sveučilišta Franje Josipa I. 22. prosinca 1895. godine promoviran u liječnika kao i brat mu Ante. Nakon završenog fakulteta dolazi raditi na Šoltu, zatim u Vodice i spletom životnih okolnosti u Imotski koji mu se svojim lijepim krajolikom izuzetno svidio da se tamo trajno nastanio i organizirao zdravstvenu djelatnost. U neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio je u historicističkom stilu reprezentativnu kamenu kuću u ograđenom njegovanom perivoju na dvije razine koja je s južne strane ukrašena alegorijskim figurama četiri godišnja doba, a sredini je bila posebna zgrada za liječničku ambulantu. Preranom smrću dr. Josipa Mladinova od upale slijepog crijeva 1916. godine u Sarajevu pred vjenčanje sa Splićankom Karmelom Tocigl društvo “Jezero” se ugasilo.Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Josipu Mladinovu u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: ”Zapadni ga vjetar zadnjih godina devetnaestog stoljeća donio u Imotu sa otoka. Brzo urastao u duhovni krajolik Imotskoga. Hod mu pratimo na starinskim fotografijama: svečarskim (plesač, arbiter elegantiarum), stranačkim (jedan od pravaških vođa), društvenim (utemeljitelj društva za poljepšavanje Modrog jezera i gradnju njegovih legendarnih staza). Rano se obogatio. U tkivo Imotskoga, na njegov jezerski rub, inkrustirao svoj prelijepi dvorac-dom. Ogradio kovanim željezom, ukrasio alegorijama godišnjih doba. Odlagao ženidbu: da mladu uvede među zabate i stupove, ruže i alegorije. Nije mogao odložiti smrt. Bogatstvo i ljepotu ostavi Imotskomu”.Na fotografiji su osnivači društva “Jezero” na obali Modrog jezera ispod tvrđave snimljeni 1904. godine: prvi lijevo stoji dr. Mile Vuković, uz njega s lijeva sjede Alfonso Bitanga, Remigio Truccolo, dr. Josip Mladinov (inicijator osnivanja društva), Josip Tripalo i pop Špiro Margetić. Na zemlji desno sjedi Kamilo Benković. U zadnjem redu drugi lijevo stoji Josip Bepo Petyo, te drugi desno stoji Nikola Ligutić.

Tekst: Anamaria Marušić Tonkovič

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Jelavića dolac, prirodna vrtača uz istočne rubove Modrog jezera 1970. godine. Zanimljivo je da je veliki dio Doca bio u vlasništvu obitelji Jelavić iz koje je potekla majka legendarnog hrvatskog boksača Mate Parlova. Skupina imotskih mladića u dobi od od 14 do 16 godina ljeta 1925. godine utemeljili su nogometni klub pod imenom “NK IŠK” (Imotski športski klub). U toj skupini bili su Radoslav i Miroslav Nikolić, Slavo Mršić, Jozo Štambak i Pere Ćosić. Nešto kasnije su im se pridružili Branko Korbel, Ante Lovrić i Joško Sučić. Nogometaši su na bijeloj majici imali hrvatsku trobojnicu. NK IŠK kratko je djelovao, a 1932. godine osniva se ND (nogometno društvo) Zagorac koji je imao i svoju navijačku pjesmu te djeluje do II. svjetskog rata, kada se gasi. Nogomet se igrao po ledinama, na Konjevodima u Glavini Donjoj i Dilima. Dugo se prepričavao događaj iz Dila kada je na pola utakmice stigao vlasnik ledine i vilama rastjerao igrače. Jedan od najpoznatijih svjetskih nogometnih menadžera Fulgencije Fuđo Vučemilovič alias Aldo Valentini (1917.) godinama je pružao potporu imotskim nogometašima te je od njega 1952. godine potekla ideja za izgradnju stadiona u Jelavića docu. Do tada imotska mladost na dnu Doca igrala je nogomet, tu se se tražile biljke za školski herbarij, tu su se sastajali zaljubljeni parovi…. Godine 1974. godine, na inicijativu imotskih sportskih djelatnika, započele su pripreme za otkup zemljišta i izradu projektne dokumentacije te izgradnja stadiona započinje 1976. godine. Da bi se igralište izgradilo do pravilima predviđenih dimenzija, bilo je potrebno nasuti ogromne količine zemlje i kamenja, pa je danas vrh igrališta čak 43 metra viši od nekadašnje najniže točke vrtače. Izgradnja stadiona uglavnom je završena 1988. godine, a NK Imotski osnovan je 31.ožujka 1991. godine. Jelavića dolac je 1997. godine preimenovan u Gospin dolac po zavjetnoj crkvici Gospe od Anđela koja se nalazi unutar tvrđave Topana. Kako je stadion smješten u jedinstvenom ambijentu u podnožju srednjovjekovne tvrđave i neposrednoj blizini Modrog jezera, naročito iz zraka dobiva spektakularne kadrove te je redovno u izboru za najneobičnije stadione svijeta. Tako ga je BBC uvrstio 2017. godine među deset najljepših na svijetu, a nedavno španjolski AS među 31 najzanimljivija stadiona na svijetu.

Fotograf: Hrvoje Vojo Vučemilović

Tunel među nanosima snijega ispred kuće Lovre Vučemilovića na imotskom Pazaru u siječnju 1940. godine kada su sve kuće na sjevernoj strani Pazara osvanule zametene snijegom do krova. Stoje: Mira Vučemilović, dr Svetozar Pelicarić sa psom i u pozadini Đulio Vučemilović.
U nastavku pročitajte sjećanje dr Žarka Domljana (1932.-2020.) na tu imotsku zimu davne 1940. godine:

KAKO DANAS ZAMISLITI ONDAŠNJI IMOTSKI

Današnjoj mladoj generaciji gotovo je nemoguće zamisliti kako je u moje doba izgledao Imotski i kako se u njemu živjelo, jer neke stvari koje su bile naša svakodnevica nikada nisu i neće iskusiti. Na primjer, miris petroleja ili što je još gore karbida, koji je kod svakodnevnog čišćenja svjetiljki i istresanja izgorjelog praha ostajao na prstima i svuda se zavlačio. Ili pak danonoćno zavijanje bure koja je napadala prozore, hukala u dimnjacima, provlačila se uz pištanje kroz svaku pukotinu i po cijele noći bjesomučno vrtila limenog pijetla na krovu, koji je na naš užas proizvodio najčudnovatije metalne zvukove kao da neko čudovište nad kućom oštri noževe. A da i ne spominjem onaj dugo odgađani skok u ledeni krevet u kojemu bi se skvrčili ispod brda vunenih deka i pernatih pjumina i dugo u mraku puhali u ruke da otjeramo vlagu i tek postupno, protežući udove jedan za drugim osvajali ledeni teren između plahti… Imale su te imotske zime i svoju ljepšu stranu, osobito kada bi sjeverni vjetrovi potjerali noću snježne oblake s bosanskih planina prema jugu i kada bi jutro osvanulo bez zvukova i s nekom neobičnom bjelinom koja je prodirala kroz prozore. Odmah smo znali da je zapao snijeg, skakali smo uzbuđeni iz kreveta i trčali do prozora, pritiskujući noseve na hladno staklo da što bolje vidimo bijeli ogrtač u koji se zamotao Imotski i cijela Krajina. Snijeg bi obično zapao krajem siječnja ili početkom veljače i dugo bi trajao, jer je tada zemlja bila dovoljno ohlađena, a osim toga nije bilo današnjega prometa, koji snijeg učas pretvara u prljavu kaljužu. Danima smo hodali po djevičanski bijelome snijegu i to samo utrtim stazama, a na nekim mjestima uskim klancima usječenim u smetove, koji su često bili iznad naših dječjih glava. Tih dana smetovi i zameti su bili glavna tema razgovora među odraslima, a osobito smetovi na cesti prema Splitu, jer kad bi na prijevoju kod Kljenovca smet zatvorio cestu, Imotski bi po nekoliko dana bio odsječen od svijeta. Od smetova nije bilo zaštite, pa su oni znali neugodno iznenaditi i građane Imotskoga. Tako su jednoga jutra sve kuće na sjevernoj strani Pazara osvanule zametene snijegom do krova. Mi smo djeca tom neobičnom slikom Pazara bili ushićeni i žalili što se to nama nije dogodilo, pa da s prozora odmah možemo uzimati grude snijega, ali su se stariji odmah latili posla i do večeri su bili probijeni tuneli do svih zatrpanih kuća, a zatim i uzdužni tunel da se omogući pristup dućanima. Više se ne sjećam koliko se dugo snijeg održao, ali dobro pamtim da je taj labirint snježnih hodnika i tunela sljedećih dana bilo glavno poprište naših beskonačnih dječjih igara…..

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

Prije nekoliko dana, 12. siječnja navršila se 61 godina od smrti Darinke Dare Jerković, lijepe, izuzetno zanimljive žene sa bogatom biografijom, a o kojoj se danas u Imotskom zna malo i nimalo. Darinka Hanuš rođena je 1888. godine u Zagrebu od oca Čeha, Josipa Hanuša i majke, Bečanke Auguste Bartol. Josip Hanuš rođ.1852. završio je Gimnaziju i Trgovačku školu u Pragu, a od 1883. u Zagrebu radi kao tajnik podružnice praške banke “Slavija” kojoj je ravnatelj od 1887. do umirovljenja 1919. Dolaskom u Zagreb 1883. postaje prednjakom u Hrvatskome Sokolu, obnašao je mnoge najviše društvene funkcije, od 1926. prvim je začasnim starješinom Hrvatskoga sokolskog saveza. Dugogodišnji je član odbora Braće hrv. Zmaja, uvršten u izdanje “Znameniti i zaslužni Hrvati od 925-1925”. Kći Darinka kreće se u odabranom društvu i dobiva najbolju naobrazbu, umjetnički jako talentirana završila je više privatnih tečajeva slikanja, među ostalim i kod Bele Čikoša Sesije (1864. – 1931.), jednog od osnivača Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu te pohađa satove pjevanja kod Ivana pl Zajca. Dara je na jednom putovanju 1906. godine u Beču upoznala imotskog studenta prava Kolomana Jerkovića (1882.-1945.). Ubrzo su se zaručili, a zaruke su trajale 6 godina dok Koloman koji je studirao u Beču, Parizu i Pragu nije završio fakultet. Sačuvana je anegdota kako je Koloman jednom za Darin rođendan dao podšišati sve tulipane na Zrinjevcu i poslao ih oduševljenoj zaručnici na kućnu adresu. Darinka Hanuš i dr Koloman Jerković vjenčali su se u tada dalekom Imotskom 1912. godine. Nakon vjenčanja Darinkinu majku Augustu koja je osim materinskog njemačkog govorila i jednom čudnom mješavinom od češkog, slovenskog i hrvatskoga jezika pratila je kočijom do Splita Kolomanova majka Jelena Bolis, Talijanka iz Imotskoga koja je govorila talijanski i loš hrvatski. Jelena je na putovanju koje je trajalo 4 dana pratila Augustu da bi je uvjerila kako će njenoj kćeri biti lijepo u novom okruženju, a bizarno je što su se očito teško mogle sporazumjeti. Darinka je donijela sa sobom namještaj, spavaću sobu iz Beča, a tinel iz Venecije. Do dolaska u Imotski, osim hrvatskoga, Darinka je govorila njemački i češki, ali došavši u Imotski, naučila je talijanski kako bi se mogla družiti sa svojim društvenim slojem. Njezin muž Koloman inzistirao je da se u kući njeguje hrvatski jezik do te mjere da je zabranjivao kćerki Lidiji da sa svojim bakama razgovara njihovim materinskim jezicima. Po doseljenju Darinka se družila sa obiteljima u kojima se govorilo talijanski, Colombani i Marocchini te se brzo snašla u Imotskom, stavila je ključeve oko pasa i postala gazdarica. Na I katu kuće Jerković na imotskoj Pjaci Koloman je naslijedio odvjetničku kancelariju od oca, dr Ike Jerkovića, a neke njegove parnice su bile antologijske. Darinka se sprijateljila sa lokalnim obiteljima, volila je kartanje, tako se često kod Colombanovih igrao maus i poker. Aktivno je sudjelovala u imotskim maškaravanjima, šivala je kostime zajedno sa svojim prijateljicama. Bila je dama par excellence, po kazivanju Nore Vučemilović Baškarad, Darinka bi cijelo popodne držala uvijače na glavi da bi sa uređenom frizurom prošetala po Pjaci, tada gotovo u mraku jer je jedva bila osvjetljena sa nekoliko ferala. Iako nitko od šetača nije mogao vidjeti Darinkinu lijepu frizuru niti najnoviju haljinu to njoj nije bilo važno, ona se i u zabitnom Imotskom ponašala kao da je usred Zagreba. Darinka, talentirana slikarica cijeli život bavila se slikarstvom, a u Imotskom još ima njezinih slika, barem desetak. Da se ne zaboravi Darinkin opus bilo bi lijepo organizirati i provesti u djelo izložbu s temom imotskih slikarica. Darinka i Koloman imali su troje djece i to: Lidiju (1912.-2006.), udanu za Milivoja Jojića, Antu (1914.-2002.) oženjenog za Katicu Bego (1919.) i Davora (1922.-1991.). Darinka Jerković umrla je 12. 01.1962. godine u Zagrebu, a posljednje počivalište joj je na Mirogoju u obiteljskoj grobnici njezina oca Josipa Hanuša (koju resi reljefni portret Josipa Hanuša okruženog sokolima koju je ‘svom starješini’ podigao Hrvatski sokolski savez). Koloman Jerković te njegovi sinovi Ante i Davor pokopani su u Imotskom u obiteljskoj grobnici, a kći Lidija u Zagrebu.

Tekst: Anamaria Marušić Tonković

Podatci u tekstu: Darinkina unuka mr.sc. Ljiljana Jojić

Pazar u Imotskom ljeta 1966. godine…. U dnu slike vidi se kuća koja je nekad pripadala obitelji Milinović, danas je u prizemlju poslovnica P.B.Z. Do nje je kuća koja je pripadala Marku Đamonji, a poslije obitelji Mostarčić. Poslovni prostor u prizemlju sada je vlasništvo obitelji Roso. Kula koja je bila vlasništvo Sulejman bega Ćosića pripala je Vučemilovićima doseljenim iz Duvna. Oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića (1776.-1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Od Ćosića kule slijedi niz kuća i vrtova do kraja ulice, sve u vlasništvu Vučemilovića. Uz veliku financijsku pomoć veleposjednika, trgovca i Načelnika Imotskog pred II svjetski rat, Ljube Tripala (1902.-1945.) zasađen je drvored lipa 1925. godine sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine i sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i danas krase nekadašnji Pazar. Upravo na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika.

Fotografija koju je snimio dr Ivo Hršak u vlasništvu Mile Franceschi Hršak 

Imotska Pjaca ljeta 1966. godine….. Na središnjem dijelu vidi se kuća Jerković koju je 1850. godine sagradio Josip Bolis (1825.) čija je obitelj doselila iz Venecije. Oženio je Imoćanku Ružu Bitanga, a njihova kći Jelena Bolis udala se 1878. godine za dr Iku Jerkovića koji je kuću modernizirao i podigao treći kat . Dr Iko Jerković rođen je 1849. godine u Imotskom i prvi je Imoćanin koji je završio pravni fakultet u Beču. Jelena i dr Iko imali su sina Kolomana, također pravnika te kćeri Luciju i Mariju, U Sa Lijevo je lijepa kamena kuća koju je sagradio između 2 svjetska rata ljekarnik Paškal Ferrari, doseljenik sa Paga. U prizemlju kuće Ferrari do nedavno bila je smještena apoteka koja je prethodno bila u prizemlju kuće Jerković. Paškal je oženio Imoćanku Klotildu Ligutić s kojom je imao sina Stjepana Nina i kći Rozinu. Mr.ph. Nino Ferrari koji je dugi niz godina nastavio očev ljekarnički posao oženio se sa Zlatu Franceschi. U braku je rođena kći jedinica Renata Renica, a njenom smrću 2017. godine izumrla je obitelj Ferrari u Imotskom.

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, a u vlasništvu je Mile Franceschi Hršak