U očekivanju kralja Aleksandra u Imotskom 09. srpnja 1929. godine. Kralja čekaju uglednici: biskup Kvirin Klement Bonefačić, predsjednik suda Marttin Benzon, načelnik Mate Bekavac i poglavara Ivo Kustić. Niže u špaliru prepoznaje se dr Koloman Jerković sa cilindrom na glavi.
Izvor: Obiteljska arhiva
Imotski, Bakova povorka na Pjaci 2003. godine.
…Po kazivanju učitelja Tonka Malića Baka je činilo društvo momaka i oženjenih. Bako je živi čovjek, ukrabuljen, s velikim crvenim nosom, dugom bradom i brkovima, debeo, dobar pivač……On sidi na kolima koja potežu dva, tri ukrabuljena čovika….U Bakovoj povorci nema ženskih osoba… Oko Bakovih kola su same mačkare. Putem dok idu ne pivaju ništa. Od Bazane krenu prema Riščanskom selu, pa idu preko Pazara, pa na Stradun, na zgradu pošte, na Điradu, a zatim oko Jezera, preko Pjace na Pazar i od tuda opet na Bazanu. Kako dođu do kojeg komšiluka, kola stanu, sve se mačkare okupe okolo, a Bako počinje pjevati:
Evo dođe Bako k vami
Da ne biste bili sami
Ja učini duga puta
Od krajeva Kalikuta.
Mačkare i ostali puk složno odgovaraju:
Dobro doša’ stari Bako
Iće, piće, za te svako
Obilno je pripravljeno
I pečeno i vareno
Evo tuka i gusaka,
Evo s maslon ušćipaka
Evo s meson paveruna
Evo s maslon makaruna
Evo srne razvarene
Siron, maslon začinjene
I debeli kapunova
i lovine, još zečeva
Eto sira i salama
Nek’ se puni Baku jama.
Bako nastavlja:
Ja sam Bako onaj stari
koga štuju svi vinari
i štova’ će sve bez mita
doklen bude ovog svita.
Mačkare i puk uzvraćaju:
Zato smo te pozdravili
i na bačvu postavili
jer tvoj obraz dobro kaže
da t’ od vina ništa draže
Evo bačve vina cila
da moš’ piti izobilja
A kad bude izručena,
Druga ti je priključena.
Bako:
Za vinom mi srce vene
Upitajte moje žene….
Gordana Radić, Bako-Imotske karnevalije (2010.)
Imotska glazba 1959. godine na skalinama, fotograf Jure Ivanović. S lijeva u prvom redu sjede: Jozo Težulat, Ante Tonko Vučemilović, Ante Toni Tadić, kapelnik Stjepan Spiegel, Stanislav Težulat, Frano Pancirov, Ivo Carić, Abram Rako, Ante Jeličić, Mladen Mostarčić. Na podu sjede: Veljko Ostojić i Slobodan Pancirov. S lijeva u drugom redu: Tonči Bekavac, Dominik Zen, Mile Vričko, Frane Marendić, Josip Baričić, Mirko Škeva, Davor Meštrović, Tonći Brekalo, Slobodan Kosanović, Anton Tonko Jokić. S lijeva u trećem redu; Nikica Vrdoljak, Siniša Dunda, Petar Tonković, Teo Carić, Ante Đuka, Mario Tonković, Ante Jadrešić, Ljubo Rebić, Nikola Vujević, Ante Vujević, Borivoj Ostojić. S lijeva u četvrtom redu: Milan Vodanović, Ante-Đulbo Meter, Kvirin Smoday, Ivan-Điđo Olujić, Vinko Vučemilović, Jozo Mršić, Jozo Katanušić i Branko Tomić.
Dubrovčani su 03. veljače 2023. godine proslavili 1051. Festu svetog Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika, Festa sv. Vlaha od 1. rujna 2009. godine nalazi se na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine čovječanstva, a temelji se na legendi o pojavljivanju sv. Vlaha koji je pomogao Dubrovčanima u obrani od Mlečana. Prigodom proslave Blagdana 3. veljače koji neprekidno traje od 972. godine do danas cijela Republika je hrlila u Grad jer je to bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svima sudjelovati, Republika je uvela ‘Sloboštinu Sv. Vlaha’, dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost. Na Pločama, istočnom ulazu u povijesnu jezgru Grada, uklesan je na kamenu natpis na latinskom jeziku: ,Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca.’
“S. Biagio vesc. mart. prottetore di Ragusa prega per noi”.
Razglednica Dubrovnika sa prikazom Straduna, Piace, Glavne ulice poslana u Imotski Gospođici Mileni Bitanga 12.09.1911 godine u obiteljskoj arhivi
Josip Braco Zen kao Robinzon, Poklade u Imotskom 1976. godine. Priča o imotskim mačkarama i Bakovim svečanostima bez Josipa Brace Zena (1936) bila bi nemoguća. Ne zna se koji je dio njegova života stvaran, onaj s moretom ili onaj bez nje…. Najoriganilnije maske su izašle ispod njegovih ruku, najviše smijeha i danas izaziva njegova umaškarana pojava…. Njegovi Pećinski ljudi, obitelj Kremenko, Snjegulica i sedam patuljaka, Kinta Kunte, Jadnici i brojne druge grupne maškarade prava su remek djela duhovitosti i dorađenosti detalja. A njegove solističke maske zavrjeđuju osobitu pažnju. Spomenimo samo neke: Robinzon, Marsovac Gubavac, Biciklista. Kako kaže Braco Zen: “Al za mačkare moraš biti žrtva do kraja. Ako si mačkara, moraš biti glumac jer si bez toga mrtvo slovo. Maska ništa ne znači ako se obisiš, okisiš…..Onda mi je bio posebno drag Robinzon. Još imam njegov suncobran. Bio je sav od drveta i dobro se otvarao. Za pokrov san koristio lišće kojim su bile pokrivene datule što smo ih uvozili sa Balija, pa je i to primaklo originalu. To sam tako “primitivno” napravio kao da sam pravi pustinjak, sve bez pravog alata, Onda sam napravio puškicu, primitivnu, s tim da sam gori sveza pravu brekulju za mušicu. Ti su detalji jako važni i na njima sam puno radio. Onda je negdi blizu bio stvarno ulovljen medvjed i ja san doša do njegova krzna prostriljenog strelicom, njime san bio omotan. Imao sam i kuburu koju san napravio od starih kantulja iz konobe pokojnog Trokula. Bila je ko prava. Na nogama san imao posebnu obuću od janjeće i još nike kože. Pravi pustinjak.”
Gordana Radić, Bako-Imotske karnevalije (2010)
Ljubavna priča Roze Vučemilović (1861-1915) i Antonia Danila (1861-1915). do današnjih dana ostala je sačuvana u usmenoj predaji obitelji Vučemilović pa tako i u Imotskom. U kući Vučemilović na imotskom Pazaru živio je sa suprugom Edom, sinovima Lovrom, Markom i Ivanom-Zanom te kćerima Rozom i Marijom Blaž Vučemilović. Blaž je bio dugogodišnji tajnik općine Imotski, deklarirao se kao Talijan, stoga su ga podrugljivo zvali Florentinac, smijenjen l873. nakon pobjede narodnjaka (l870). Svoju je djecu slao u talijansku školu pa iako su u kući svi dobro znali hrvatski pisali su i razgovarali talijanskim jezikom. Iz Kaštel Staroga u Imotski je stigao za načelnika policije Antonio Danilo, vrlo lijep i naočit muškarac. Pri prvom susretu sa Rozom Vučemilović, dogodila se fatalna ljubav. Antonio je bio žestoki pravaš pa je odabranicu svoga srca zvao uvijek samo Ruža. Slao joj je ljubavna pisma i hodao u bon-jouru i kaneti, da je po cijele dane čekala na prozoru kad će on proći. Danilo je bio čudna ponašanja, tražio je od Roze da ga čeka na prozoru sa bijelim rukavicama. Roditelji kojima se ta veza nije sviđala branili su Rozi da se viđa s Danilom, predosjećajući da to neće dobro završiti. Rozin otac je na razne načine pokušavao razdvojiti dvoje mladih ljudi te se jednoga dana Roza zaključala u sobu i danima nije izlazila niti išta jela. Roditelji su je naizmjence molili i kumili da otvori i kad su se pobojali za njen život, otac je ipak popustio i rekao: “Otvori Roza, slobodna si, radi što hoćeš”. Postavio joj je uvjet, ili će ostaviti Danila, ili će poći s njim i dobiti svoj dio, ali više nikada neće prijeći prag roditeljske kuće. Roza je, kao što se moglo i očekivati, izabrala svog Antonija i nikada više nije vidjela oca. U imotskom Zavičajnome muzeju nalazi se dokument poput današnjeg predbračnog ugovora. Napisan je na talijanskome jeziku i potpisan 1886. godne, a u njemu Blaž Vučemilović i supruga mu Hedviga, rođena Novak, sa svojim budućim zetom dogovaraju popis stvari što će njihova kćer Roza dobiti kao miraz te u gotovini 4000 forinti. Ugovor je svojim pečatom i potpisom ovjerio tadašnji imotski bilježnik dr. Antonio Dudan. Roza se udala za Antonia, živjeli su u Kaštel Starome, imali su samo jednu kćerku Zorku (1887. -1967) koja se školovala u Freiburgu u Švicarskoj i Goriziji u Italiji.. Roza je umrla 1915. godine, iste godine kao i Antonio koji je završio u duševnoj bolnici u Zagrebu gdje je i umro. Njihova kci Zorka Danilo živjela je u Splitu gdje je radila kao profesorica u Građanskoj školi i bavila se slikarstvom. Umrla je i pokopana u Splitu.
Na fotografiji iz 1895. Roza Vučemilović sa suprugom Antoniom Danilo i kćerkom Zorkom
Podatci u tekstu i fotografija: Antonjeta Baškarad Jutronić
Društvo za poljepšavanje Imotskoga “Jezero” osnovano 1904. godine na inicijativu Šoltanina dr. Josipa Mladinova (1868.-1916.). Društvo “Jezero” širilo je ekološku kulturu i bavilo se pošumljavanjem krške goleti između Modrog i Crvenog jezera. Dr Mladinov financirao je 1907. godine i izgradnju 1100 m dugih serpentina u Modrom jezeruJosip Mladinov rodio se 1868. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti, u Splitu je završio Klasičnu gimnaziju, a u Grazu je na Medicinskom fakultetu Carskog Sveučilišta Franje Josipa I. 22. prosinca 1895. godine promoviran u liječnika kao i brat mu Ante. Nakon završenog fakulteta dolazi raditi na Šoltu, zatim u Vodice i spletom životnih okolnosti u Imotski koji mu se svojim lijepim krajolikom izuzetno svidio da se tamo trajno nastanio i organizirao zdravstvenu djelatnost. U neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio je u historicističkom stilu reprezentativnu kamenu kuću u ograđenom njegovanom perivoju na dvije razine koja je s južne strane ukrašena alegorijskim figurama četiri godišnja doba, a sredini je bila posebna zgrada za liječničku ambulantu. Preranom smrću dr. Josipa Mladinova od upale slijepog crijeva 1916. godine u Sarajevu pred vjenčanje sa Splićankom Karmelom Tocigl društvo “Jezero” se ugasilo.Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Josipu Mladinovu u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: ”Zapadni ga vjetar zadnjih godina devetnaestog stoljeća donio u Imotu sa otoka. Brzo urastao u duhovni krajolik Imotskoga. Hod mu pratimo na starinskim fotografijama: svečarskim (plesač, arbiter elegantiarum), stranačkim (jedan od pravaških vođa), društvenim (utemeljitelj društva za poljepšavanje Modrog jezera i gradnju njegovih legendarnih staza). Rano se obogatio. U tkivo Imotskoga, na njegov jezerski rub, inkrustirao svoj prelijepi dvorac-dom. Ogradio kovanim željezom, ukrasio alegorijama godišnjih doba. Odlagao ženidbu: da mladu uvede među zabate i stupove, ruže i alegorije. Nije mogao odložiti smrt. Bogatstvo i ljepotu ostavi Imotskomu”.Na fotografiji su osnivači društva “Jezero” na obali Modrog jezera ispod tvrđave snimljeni 1904. godine: prvi lijevo stoji dr. Mile Vuković, uz njega s lijeva sjede Alfonso Bitanga, Remigio Truccolo, dr. Josip Mladinov (inicijator osnivanja društva), Josip Tripalo i pop Špiro Margetić. Na zemlji desno sjedi Kamilo Benković. U zadnjem redu drugi lijevo stoji Josip Bepo Petyo, te drugi desno stoji Nikola Ligutić.
Tekst: Anamaria Marušić Tonkovič
Fotografija u obiteljskoj arhivi
Dr. Augustin Agostino Bitanga (04.06.1841.-05.02.1912.), najmlađi sin Pavla Paola Bitange i Kate Catte Čelan rođen je u Imotskom kao Giuseppe Agostino Nicolo u kojem je i umro 5. veljače 1912. godine. Prvi je imotski sin koji je završio Medicinski fakultet te je ujedno i prvi fakultetski obrazovani Imoćanin koji nije pripadao kleru. Dr. Augustin Jago Bitanga maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1862. godine te upisuje studij medicine u Padovi na “Facolta di medicina e chirurgia di Re Universita di Padova” na kojem je diplomirao 14. kolovoza 1868. godine. Dolazi u Imotski u kojem je 1870. godine postavljen za obćinskog liječnika dok je dr. Antonio Mazzi bio kotarskim liječnikom. U to doba u očima naroda liječnik je doživljavan poput božanstva i uživao je izniman društveni ugled. Dr. Augustin Bitanga uvijek se isticao kao hrvatski rodoljub te je sudjelovao u svim političkim aktivnostima Imotskoga i Krajine. Bio je predsjednik Hrvatske narodne stranke, prvi predsjednik Hrvatske čitaonice osnovane i svečano otvorene 1870. godine u Imotskom, delegat za sjedinjavanje Kraljevina Hrvatske i Slavonije sa Dalmacijom zajedno sa dr. Ikom Jerkovićem 1895. godine. Prijateljevao je i dopisivao se sa istaknutim suvremenicima i političkim istomišljenicima kao što su don Mihovil Pavlinović, don Josip Vergilije Perić, nadbiskup barski fra Šimun Milinović, biskup fra Paškal Vujčić, učitelj i obćinski tajnik Martin Pera, carski podpredsjednik namjestništva u Zadru Alfons Pavich pl. Pfauenthal, dr Ante Trumbič i drugi. Oženio je Splićanku Mariettu Lusnik 1879. godine u Splitu, a u braku je rođeno pet kćeri: Katinka, Antonia, Zorka, Milena i Slavka te jedini sin i najmlađe dijete Pavao. Dr Augustin je bio vrlo uporan i tvrdoglav čovjek, tako je tri puta svojim sinovima davao ime Pavao, jer su prva dva sina umrla kao male bebe, a treći dugovječni Pavao umro je u 92 godini. S druge strane kćeri je odgajao vrlo strogo, školovao ih je privatno te im nije dopuštao da za nekih svetkovina idu u društvo ili, nedajbože na ples. Govorio je “Tre piogge fontana, tre balli puttana” (tri kiše – poplava, tri plesa – kurva). Zetovi su mu bili redom: dr Mihovil Vuković, dr Ante Mladinov, kapetan Niko Cerezin, dr Lavoslav Ivančević i dr Karlo Zorec te nevjesta Marija Franceschi. Po dr Augustinu Jagi nastao je nadimak Jagul obitelji Bitanga (od 1919. godine obitelj nosi staro obiteljsko prezime Radovinović) kao i neki toponimi u Imotskom i Krajini. Naime kako je dr Augustin obilazio nekoliko puta tjedno svojom kočijom po lošim cestama bolesnike u selima Imotske krajine, a po pozivu za hitne slučajeve i češće ljudi su ga prozvali Gospodaru Jago, Jagul što im je bilo jednostavnije. Fra Ivan Tonković (1850.-1911.) u svojem putopisu Putne crte o Imotskoj krajini objavljenom u nastavcima u zadarskom Narodnom listu 1886., 1887. 1890. u jednoj crtici spominje dr Augustina navodeći “… Doša i medik, pitamo Gospodaru Jago, hoćeli, imali uzdarja? On malo ljutito “Jer mi se na na vrimnije nejaviste?….”. Dr Augustin Jago Bitanga umro je 05. veljače 1912. godine te počiva na imotskom groblju Gospe od Anđela uz voljenu suprugu Mariettu. Ante Ujević je u 2. izdanju knjige “Imotska krajina” (1991.) dr. Augustina Bitangu uvrstio u istaknute i ugledne ljude Imotske krajine cit:…Dr. Augustin Bitanga dolazi, uz ostale, u red imotskih rodoljuba. Rodio se u Imotskom 04. veljače 1841., gdje je i umro 05. veljače 1912. Bio je općinskim liječnikom i tu dužnost savjesno vršio te kao čovjek plemenite duše bio voljen od naroda Imotske krajine. Bio je predsjednikom Hrvatske stranke, pobornikom i pristašom M. Pavlinovića u borbi za narodni prepored svoga zavičaja…”
Anamaria Marušić Tonković
Portret (ulje na platnu) dr Augustina Bitange rad nepoznatog autora iz 1879. u kuči Radovinovič Jagul
Jelavića dolac, prirodna vrtača uz istočne rubove Modrog jezera 1970. godine. Zanimljivo je da je veliki dio Doca bio u vlasništvu obitelji Jelavić iz koje je potekla majka legendarnog hrvatskog boksača Mate Parlova. Skupina imotskih mladića u dobi od od 14 do 16 godina ljeta 1925. godine utemeljili su nogometni klub pod imenom “NK IŠK” (Imotski športski klub). U toj skupini bili su Radoslav i Miroslav Nikolić, Slavo Mršić, Jozo Štambak i Pere Ćosić. Nešto kasnije su im se pridružili Branko Korbel, Ante Lovrić i Joško Sučić. Nogometaši su na bijeloj majici imali hrvatsku trobojnicu. NK IŠK kratko je djelovao, a 1932. godine osniva se ND (nogometno društvo) Zagorac koji je imao i svoju navijačku pjesmu te djeluje do II. svjetskog rata, kada se gasi. Nogomet se igrao po ledinama, na Konjevodima u Glavini Donjoj i Dilima. Dugo se prepričavao događaj iz Dila kada je na pola utakmice stigao vlasnik ledine i vilama rastjerao igrače. Jedan od najpoznatijih svjetskih nogometnih menadžera Fulgencije Fuđo Vučemilovič alias Aldo Valentini (1917.) godinama je pružao potporu imotskim nogometašima te je od njega 1952. godine potekla ideja za izgradnju stadiona u Jelavića docu. Do tada imotska mladost na dnu Doca igrala je nogomet, tu se se tražile biljke za školski herbarij, tu su se sastajali zaljubljeni parovi…. Godine 1974. godine, na inicijativu imotskih sportskih djelatnika, započele su pripreme za otkup zemljišta i izradu projektne dokumentacije te izgradnja stadiona započinje 1976. godine. Da bi se igralište izgradilo do pravilima predviđenih dimenzija, bilo je potrebno nasuti ogromne količine zemlje i kamenja, pa je danas vrh igrališta čak 43 metra viši od nekadašnje najniže točke vrtače. Izgradnja stadiona uglavnom je završena 1988. godine, a NK Imotski osnovan je 31.ožujka 1991. godine. Jelavića dolac je 1997. godine preimenovan u Gospin dolac po zavjetnoj crkvici Gospe od Anđela koja se nalazi unutar tvrđave Topana. Kako je stadion smješten u jedinstvenom ambijentu u podnožju srednjovjekovne tvrđave i neposrednoj blizini Modrog jezera, naročito iz zraka dobiva spektakularne kadrove te je redovno u izboru za najneobičnije stadione svijeta. Tako ga je BBC uvrstio 2017. godine među deset najljepših na svijetu, a nedavno španjolski AS među 31 najzanimljivija stadiona na svijetu.
Fotograf: Hrvoje Vojo Vučemilović
Tunel među nanosima snijega ispred kuće Lovre Vučemilovića na imotskom Pazaru u siječnju 1940. godine kada su sve kuće na sjevernoj strani Pazara osvanule zametene snijegom do krova. Stoje: Mira Vučemilović, dr Svetozar Pelicarić sa psom i u pozadini Đulio Vučemilović.
U nastavku pročitajte sjećanje dr Žarka Domljana (1932.-2020.) na tu imotsku zimu davne 1940. godine:
KAKO DANAS ZAMISLITI ONDAŠNJI IMOTSKI
Današnjoj mladoj generaciji gotovo je nemoguće zamisliti kako je u moje doba izgledao Imotski i kako se u njemu živjelo, jer neke stvari koje su bile naša svakodnevica nikada nisu i neće iskusiti. Na primjer, miris petroleja ili što je još gore karbida, koji je kod svakodnevnog čišćenja svjetiljki i istresanja izgorjelog praha ostajao na prstima i svuda se zavlačio. Ili pak danonoćno zavijanje bure koja je napadala prozore, hukala u dimnjacima, provlačila se uz pištanje kroz svaku pukotinu i po cijele noći bjesomučno vrtila limenog pijetla na krovu, koji je na naš užas proizvodio najčudnovatije metalne zvukove kao da neko čudovište nad kućom oštri noževe. A da i ne spominjem onaj dugo odgađani skok u ledeni krevet u kojemu bi se skvrčili ispod brda vunenih deka i pernatih pjumina i dugo u mraku puhali u ruke da otjeramo vlagu i tek postupno, protežući udove jedan za drugim osvajali ledeni teren između plahti… Imale su te imotske zime i svoju ljepšu stranu, osobito kada bi sjeverni vjetrovi potjerali noću snježne oblake s bosanskih planina prema jugu i kada bi jutro osvanulo bez zvukova i s nekom neobičnom bjelinom koja je prodirala kroz prozore. Odmah smo znali da je zapao snijeg, skakali smo uzbuđeni iz kreveta i trčali do prozora, pritiskujući noseve na hladno staklo da što bolje vidimo bijeli ogrtač u koji se zamotao Imotski i cijela Krajina. Snijeg bi obično zapao krajem siječnja ili početkom veljače i dugo bi trajao, jer je tada zemlja bila dovoljno ohlađena, a osim toga nije bilo današnjega prometa, koji snijeg učas pretvara u prljavu kaljužu. Danima smo hodali po djevičanski bijelome snijegu i to samo utrtim stazama, a na nekim mjestima uskim klancima usječenim u smetove, koji su često bili iznad naših dječjih glava. Tih dana smetovi i zameti su bili glavna tema razgovora među odraslima, a osobito smetovi na cesti prema Splitu, jer kad bi na prijevoju kod Kljenovca smet zatvorio cestu, Imotski bi po nekoliko dana bio odsječen od svijeta. Od smetova nije bilo zaštite, pa su oni znali neugodno iznenaditi i građane Imotskoga. Tako su jednoga jutra sve kuće na sjevernoj strani Pazara osvanule zametene snijegom do krova. Mi smo djeca tom neobičnom slikom Pazara bili ushićeni i žalili što se to nama nije dogodilo, pa da s prozora odmah možemo uzimati grude snijega, ali su se stariji odmah latili posla i do večeri su bili probijeni tuneli do svih zatrpanih kuća, a zatim i uzdužni tunel da se omogući pristup dućanima. Više se ne sjećam koliko se dugo snijeg održao, ali dobro pamtim da je taj labirint snježnih hodnika i tunela sljedećih dana bilo glavno poprište naših beskonačnih dječjih igara…..
Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić
