Krešimir Krešo Rako bio je projektant i graditelj niza kuća u gradu Imotskom i izvan njega u razdoblju između dva svjetska rata. Prve pouke i poticaje za građevinarstvo dobio je od svojih predaka, djeda Joze i oca Marka Rake koji su radili na gradnjama kuća i crkava u bližoj okolici i Bosni i tako se ta djelatnost nadovezivala na onu klesarsku, tesarsku i slikarsku u kojima su njihovi rođaci iz širokog obiteljskog stabla ostavljali vrijedne tragove sačuvane do danas. Krešo je završio Građevinski tehnikum u Splitu, potom otvorio vlastitu građevinsku tvrtku i stekao ugled vrijedan spomena i sjećanja. Rođen je 1892. godine u Imotskom gdje je umro 1944. godine od tuberkuloze kostiju (?), samo dva mjeseca poslije mlađeg brata Dobromira Mira Rake, tada činovnika u Sinju, kojega su na Ruduši krajem 1943. godine, strijeljali fašisti. Taj događaj je svakako ubrzao i Krešinu smrt. Iako je umro vrlo mlad, Krešo je u Imotskom ostavio značajne tragove – kamene kuće koje traju i žive i danas usporedo s ljudima, a uspomene i sjećanja na njegov lik titraju jedino u pričama rijetkih potomaka obitelji, među kojima je potpisnica ovih redaka, kćer njegova brata Mira. Nije se sjećala ni oca ni Kreše jer je imala manje od dvije godine kad su umrli, ali je pijući s tog pitkog obiteljskog i baštinskog izvora danas sretna što može pisati o takvom čovjeku. Informacije i priče o njemu dolazile su mi od rodbine u kojoj je bio osobito omiljen, potom od Imoćana koji su ga se s poštovanjem sjećali i poznavali ga pa mi se obraćali riječima „Zar je Krešo Rako bio tvoj stric? Kakav je to bio čovjek!…“…ili „Znaš tko je gradio našu kuću? Tvoj stric Krešo. Još imamo njegove projekte“. Tako su do mene stizali i ti nacrti, papirnati tragovi njegova rada koji su mi bili važan dokaz bogatog, a tako kratkog života jednog čovjeka. Nabrojit ću nekoliko stambenih kuća za koje dosad znam da ih je projektirao i gradio Krešo Rako: Kuća Pervan (nekad Vučemilović Marka) – na Pazaru, Kuća Tonković Mate (Galacin) – na Pazaru, kuća Ferrari/Kusić u kojoj je donedavno bila apoteka – na Pjaci, kuća Mate Bekavca u Studencima, kuće Marendića, Nikolića, Ante Bušića, – na Jezeru. Zanimljivo je da je u Bušića kući 1931. godine prvi put salivena betonska ploča u imotskoj građevinskoj praksi. Zadnja informacija koju sam dobila dok ovo pišem, od vlasnice iz obitelji Poštenjak, je da je njezinu, kuću Ante Poštenjaka, kao i susjednu, kuću Ivana Poštenjaka na Skalinima također gradio Krešo Rako. Radio je i na gradnji crkava, pa se spominje i njegovo učešće u gradnji živopisne Crkve Sv. Katarine u Grudama (BIH). Ovo svakako nisu svi podaci vezani za građevinske radove Kreše Rake, možda će stići i još neki, ali su dovoljni za potvrdu značaja tada jedinog domaćeg građevinskog poduzetnika u Imotskom. Toplo se nadam da će biti još nekih saznanja o ovoj temi, što bi obogatilo istraživanja te vrste baštine.
Pisala sam već o njemu u nekim zapisima, posvetila mu poglavlje „Čarobnjak Krešo“ u mojoj knjizi „Ljepilo za svjetlopis“ pričajući svoju, a zapravo njegovu priču.
A nedavno do mene stiže i dragocjena dnevnička bilješka Nastjenke Dubravac, Imoćanke čija je tetka (po majci), Ana Ivanović, bila udata za Krešu Raku i tako bila njezina i naša tetka Ana. Ta bilješka baca malo romantičnije svjetlo na Krešin emotivni ljudski lik, pa ću je dodati ovom ogledu.
„Teta Ana je bila visoka, vesela i vrlo lijepa crnka. Kad je barba Krešo ušao u njezin život, to nije bilo udvaranje, to je bila opsada jer se njemu nije moglo odoliti. Bio je zgodan, dobrostojeći, elegantan, otmjen i dvadeset godina stariji od nje. Teta Ana se udala za njega, a da još nije napunila dvadeset godina (oko 1933./34.) i oboje su bili kao začarani. Imali su divnu kuću s vrtom o kojemu se pričalo, kultiviranim kao iz žurnala. U sredini vrta je bio stoljetni bor, a ispod njega klupe i stol. Unutrašnjost kuće je bila elegantna s puno skupih dekorativnih detalja jer su bili ljudi od ukusa. Barba Krešo je bio čovjek dobre naravi, ljubazan, velikodušan i volio je svoju ženu. Njihov je društveni život u Imotskom bio vrlo intenzivan u čemu je on prednjačio jer je bio vrstan organizator, ne samo zabava nego i drugih društvenih zbivanja. O njegovom poslovnom životu malo znam jer sam bila dijete, ali se sjećam da su se često spominjali njegovi uspjesi. Zajedno su putovali u inozemstvo i disali punim plućima sve dok barba Krešo nije obolio, završio u kolicima i ubrzo nakon toga umro. Gotovo se sve dogodilo u trenu. Teta Ana tada nije bila starija od trideset godina. Djece nisu imali. Tako su njih dvoje neočekivano zatvorili svoju knjigu ljubavi, a iz nekog posebnog rešpekta, mi djeca pred njom nismo spominjali barba Krešu. Tek kasnije, kad sam odrasla, nas smo dvije mogle razgovarati o tom dijelu njezina života.“
(Ovu bilješku je 2011. god. napisala Nastjenka Dubravac – Raca (Imotski, 1933. – Zagreb, 2014.))
A obiteljska kuća u kojoj je Krešo živio sa svojom ženom Anom i brojnom ostalom obitelji i koja se spominje u sjećanju N. Dubravac, je bila jednostavna kamena jednokatnica blizu Modroga jezera koja još postoji, (a dvjesta joj je godina tek) i koju nije gradio Krešo nego njegov djed. Bila je to tipična dalmatinska kuća puna duha i neke osobite energije kojoj je Krešo za života itekako doprinosio. O njegovu društvenom angažmanu, kreativnosti i talentima postoji niz priča. Dugujem spomenuti još jednu Krešinu kreaciju u toj kući jer mi je jedan rođak zamjerio da u svim pričama o Kreši nisam zabilježila baš ovu, svima najzanimljiviju, pa ću iskoristiti priliku.
Radi se o dočeku Nove godine. U Rakinoj se kući organizira doček za rođake iz nekoliko obitelji Rako (Janko, Slavo, Živko, Miro…) i prijatelje. U prizemlju su dvije velike sobe odvojene hodnikom. U jednoj je prema Krešinoj zamisli organizirana večera sa svim odgovarajućim sadržajima Stare godine, primjereno Rakićima i njihovoj šeretskoj naravi. Točno u ponoć, poslije večere, donose se velike naćve kao nosila na kojima se gosti, uz prateće šaljivo napivavanje, jedan po jedan, prenose iz jedne godine u drugu, iz jedne sobe u drugu. Tamo ih dočekuje Nova godina, nova večera, nova priča, i scena kojoj je u pozadini opet Krešo, scenarist i scenograf i režiser. I tako sve do zore. Ta se priča često ponavljala u užoj i široj obitelji kao nezaboravan doživljaj, a doista je vrijedna spomena.
Ovu priču o Kreši Raki poklanjam Portalu Jagul wine cellar, neovisno od toga što je Krešina baba Lucija Rako (rođ. Bitanga), bila sestra doktora Augustina Bitange. Na Jagulovu portalu se obično i često promiču ljudi zanimljivi za svoju imotsku sredinu. Jedan takav, nezaobilazan, je svakako Krešo Rako. Skroman i jednostavan, svoj je značaj ostvario na respektabilan način. Onako kako ga ostvaruju veliki i rijetki ljudi koji usrećuju i za koje se kaže: sretni smo što je bio. Iza sebe nije ostavio neko osobno bogatstvo ni imovinu. Kratak život koji je napustio u teškim mukama bio mu je ispunjen radom i društvenošću. Višestruko nadaren, reklo bi se da je bio majstor stvaranja i darivanja kreacije, ma što god se pod tim podrazumijevalo. Toplo se nadam se da ga je i njegova imotska sredina zavrijedila.

Gordana (Rako) Radić

Na fotografijama u arhivi Gordane Radić su Krešimir Rako, njegov nacrt kuće Pervan (izrađen za Marka Vučemilovića), poslije prodane obitelji Pervan) te kuća Pervan u Imotskom

Poveznice za temu:
„BAKO – imotske karnevalije“ (2010.), Ljepilo za svjetlopis (2020.), Božićna sjećanja (Imotske novine) / autorski radovi Gordane Radić

Tumačenje riječi naćve: 1. velika udubljena drvena posuda u kojoj je narod mijesio veće količine tijesta; 2.nosila na kojima se nešto prenosilo.