Čuveni Kapelnik Imotske glazbe Kvirin Kvire Smoday rođen je 26. lipnja 1939. godine u Imotskom, a poginuo je u automobilskoj nesreći uz glavnu cestu u Lovreću prije 53 godine, 26. rujna 1971. godine. Imotski lipotan Kvire nije se ženio, bio je miljenik žena, studirao je na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, radio je u tvornici Pionirka i prebrzo završio svoj život. Na dan Kvirinog sprovoda cijeli Imotski je umro, a govor koji se i danas pamti i kojim se oprostio od prijatelja glazbara održao je Krunoslav Zujić. Tog dana u gluhoj tišini čuo se samo jecaj i brecanje zvona…. Gradska glazba koja je kroz povijest mijenjala nazive nakon Kvirine smrti godinama se nazivala Gradska glazba Kvirin Smoday. Iako je vrlo mlad tragično preminuo karizmatični Kvirin Smoday ostao je zapamćen u kolektivnom sjećanju Imoćana.
“Sad miruju vode u posljednjoj luci, otpočetoj pismi zamrli su zvuci” (iz govora Krune Zujica i natpis na Kvirinom grobu)
U nastavku pročitajte tekst Josipa Brace Zena u kojem s nama dijeli dio svoga sjećanja na godine druženja sa Smodayima….

Odkud prijateljstvo sa Smodayima?

Još je bisnio II. svjetski rat. Moja obitelj je tada stanovala u prizemlju lipe vile pok. doktora Josipa Mladinova. Bila nam je brojčana obitelj kad je stigla naredba iz tadašnje vlasti da ustupimo jednu sobu za potribe obitelji Smoday. Uzeli su nam najveću sobu. Moj otac je sazna da se radi o obitelji pok. Kažimira Smodaya koji je bio učitelj u osnovnoj školi u Slivnu, a iza njega su ostali supruga i troje nejake dice. Njihov tata je tada već poginuo na Manjaći kao hrvatski vojnik. Pošto im je bio skučeni prostor nakon kratkog boravka uselili su se u kuću gđe. Rože (Rosine) Jerkovića blizu kuće Matijašević (sada Dujmović). Stanovanje u kući su dilili sa gđom Rožom, a drugu polovicu sa njemačkim vojnicima (radio stanica). Nisu se ni pošteno smistili uto su saveznički zrakoplovi bombardirali Imotski. Prva bomba bačena je na kuću Nikole Vlajčića i u njoj je poginula djevojčica Cvita Tokić. Druga bomba pogodila je kuću Rože Jerković te su u livom krilu poginuli svi njemački vojnici dok su Smodayi skupa sa gđom. Rožom s kata propali u konobu neozlijeđeni. Opet beskućnici ali živi skupa sa svojom mamom Nedom dobiju krov nad glavama u kući gospode Mazzija. Od tada se stanje počinje normalizirati i započeo je jedan novi način života, posebno nama dici. Pošto ni moja obitelj nije ostala pošteđena, nas su osloboditelji izbacili i smistili u Mazzijevu kuću ispod obitelji Figura. Taman smo se malo uklopili u drugoj sredini, počele su igre sa unucima dr Huga Montija (Smjelim, Tanjom i Vanjom Rako), Sučićima i drugima. Oni nama šup kartu pa je nova lokacija za igru bila na skalinama na Pazaru i u Rakinoj kući. Tada sam se opet približio Smodayima na Bazani. Ditinjstvo smo provodili lipo i bezbrižno makar nam je nedostajalo vitamina. Lita smo sa zebnjom čekali i nismo se žalili na tadašnje žege jer su nam duge zime zagorčavale živote. Maksimalno smo koristili velike snigove. Svaki predmet koji bi lipo klizio po snigu i ledu zvali smo ga saonicama. Ja sam bio vištih ruku pa bih znao napraviti jureće saonice, tako bi pok. Kvirin, Ratko i ja klizali i zebli do kasno u noć da bi po povratku u kuću dolazio ko jedan veliki mosur na krovu. Sve bi ovo ledeno zaboravljali kada dođe lipo proliće i lipo lito. Plivanja i veslanja nikad dosta. Još smo nosili sandolinu, pa kad bi Kvire vesla sandolina bi gubila pravac od curskih pogleda. Stalno se čulo: „Daj đir!“, pa je tako jedan sandoljer na svoju sandolinu stavio ime: „Nije moja“. Moja je uvik bila dostatna svakome. Da se ovo sve ne bi krivo privelo nisan ja s braćom Smoday samo laufa u igri i smiju, već smo imali i radne obveze. Išli smo u polje čupati travu za životinje, kupili šiške pod borovima, cipali drva, i u svakom slučaju bili poslušni i na usluzi starijima. Došlo vrime upisa u Limenu glazbu. To je bia poseban doživljaj, jer smo mi dica pratili svaki nastup glazbe. Nije bilo za budnicu nego dignit se prije šest ujutro, jer su je tada s pravom zvali budnica, a ne ko sada, budnica u devet sati. Bila je audicija u glazbarnici u staroj općini. Kapelnik je bio pok. Ljubo Levantin. Kvirin je tada slabo piva, pa se boja da neće biti primljen, ali se Kapelnik osvrća na sluh kojeg je Kvirin ima savršen. Dobio je odma prvi fliger, ja drugi. Bio je među najkvalitetnijim glazbarima. Nas dva bi u dalekim hodajućim sprovodima znali odsvirati po 16-18 koračnica bez pauze, dok su provikani glazbari na svakoj koračnici ispuštali vodu, tobože. Kvire je nabavio vlastitu jazz trubu jer smo svirali na plesovima, pa kada bi on potega „O mon papa“ suze bi vrcale jer si imao dojam da suosjećajno stojiš pokraj groba njegova tate u šumi ili beskraju. Kvire je takav tužan pogled uvik zadrža. Bia je član Klape Imotski, piva je krasan bas. Ispočetka nije išlo pa bi mu piva na uho jedno vrime, a ubuduće mu nije trebala pomoć. Na volanu je bia živac. Ja sam imao čast dovesti mu princa iz Vogošća s kojim je na našu veliku žalost izgubio mladi život u trideset trećoj godini. Bio je Kapelnik glazbe pa smo ga na moju inicijativu pokopali u Kapelnikovoj odori. Bijaše to veliki gubitak za njegovu obitelj, za cili Imotski, a najviše za moju kompletnu obitelj i za moje srce….

Josip Braco Zen

Na fotografiji u arhivi Brace Zena Klapa Imotski prije odlaska na Vinkovačke jeseni 1971. godine, mjesec dana prije Kvirine pogiblje. S lijeva su: voditelj klape Ivan Gudelj, Srećko Težulat, Karlo Albanezi, Braco Zen, Ante Vujević, Slavko Nikolić i Kvirin Smoday. Nedostaje Niko Vujević.