Bijaše velika berba grožđa. Vozio sam radnički autobus u Vinariji Imotski. Nije bilo normalno radno vrime, stalno dežurni krivac. Osim Vinarijinog radnog svita dodali su radnike, na punktovima sezonske berače, školare iz osnovnih škola, iz gimnazije, iz škole učenika u privredi i itd. Prvu turu bi iskrca već u šest sati, pa po nalogu školu iz Runovića, pa se vrati po Zmijavčane pa dok ih ukrcaš ne bi se svi iskrcali u Dračama već bi im se dilila marenda. Nastavni kadar organizira za svoje apetite pa padne komanda, dođi po dicu u podne, a nisu dobro ni gajbe podilili. Meni je ukazano puno povjerenje vratiti dicu do odredišta. Dica ne bi bila dica da bez nazočnosti koga od učitelja ne bi nožićima šarali po sicevima, a od velikog cijuka ne bi ni čuo rad motora. Tako vozeći prema Sebišni, još kroz Zmijavce neki me đava tucka po glavi. Osvrnem se, jesu po tri, četiri na sicu ali mirni ko bubice. Nastavim dalje, ono isto, pa opet… Uspijem ga uloviti, on se zavuka u policu za putne tašne i manje pakete i mene čačka nožićom po obrijanoj glavi, puca od smija. Jedva sam ga uspio izvući kako se đavlić s mukom uvuka dok su učitelji spremali malo na roštilju, a ti im čuvaj dicu i vozi!
Josip Braco Zen
Braco Zen parkirao je autobus uz dvorišni zid preko puta ulaza na Modro jezero.
Fotografija Vinarijine pruge u arhivi Brace Zena