Prvi dodir s Modrim jezerom imala sam kao petogodišnja djevojčica kad sam slijedila svog trinaest godina starijeg brata kojemu je kupanje u Jezeru i skakanje s visokih jezerskih litica bila svakodnevna ljetna zanimacija. Bio je Dalibor Rako jedan od slavnih skakača u jezerske dubine, pa je tako Jezero postalo važan prostor i moga života, iako su mi njegovi prijatelji, kad bi me vidjeli kako skakućem za njima u oskudnim kupaćim gaćicama, znali dovikivati: “Prda Goša kravu muze, vidi joj se pola guze!“ I naša mama Marija nam je usadila neki genetski kod jer je i sama bila aktivna jezerska kupačica. Plivati sam naučila jako mala zajedno s prijateljicom Grozdom Kusić, ali smo iduće godine obje zaboravile kako se pliva pa smo ponovo morale učiti. Često su nas neki kupači i bacali u vodu kako bi se smijali našim „davljenjima“ u ne baš plitkoj jezerskoj vodi, ali mi smo se junački spašavale. I naše jezero nas je voljelo i nije dalo da potonemo. Neku djecu su stariji dovodili u Jezero s tikvicama svezanima oko prsiju kako ne bi potonuli, ali nama tikvice nisu trebale. Bilo je kasnije i opasnih situacija „fondavanja“ pa sam se skoro ugušila kad me je nešto starija prijateljica Branka Zen dugo pritiskala pod vodom da mi se skoro zacrnilo prid očima. Isto se nismo posvađale. Potom, kad mi je mladi pravnik Marijan Matković, Grubinjanin, valjda htio izraziti svoju naklonost pa me „grubo“ tumbao do dna jezera i pritiskao nogama gotovo do gušenja. Valjda kao pravi grubinjanin nije znao drukčije nego ugrubo. Tek na ozbiljnu viku mojih prijatelja pustio je da izronim i zadnjom snagom uhvatim zrak. Nisam mu ostala dužna jer sam na sav glas viknula: „Divljače jedan, reci mi ko ti je dao fakultet!“ Kao da je za kupanje u Jezeru i fondavanje cura trebalo imati fakultet. Naravno, bilo je i smijeha u raznim situacijama. Kad je naša prijateljica Katica Ostojić tek savladavala umijeće plivanja, a bile smo zgodne adolescentice, „donio je đava“ jedan važan predmet u naše Jezero. Bio je to veliki gumeni „šlauf“ iz autoradionice Dinka Borića i svi smo čekali red da se u njemu malo provozamo po jezeru. Došao je red i na Katicu. Zamahivala je veselo rukama udaljavajući se prema sredini jezera, kad se odjednom junak Zela Nikolić žestokim kraulom „zalaufao“ prema njoj, iskrenuo je na sredini jezera i ostavio. Uvalivši se u šlauf odveslao je dalje bez pardona ne videći da se naša Katica, najviše od straha, počela gušiti. Sva sreća da je s Velikog skakala priskočio čestiti i hrabri Rudi Soldo koji je vidio u čemu je stvar, skočio na glavu, doplivao do Katice i dovukao je do obale. Za to je vrijeme, nama gomili budala koji smo gledali cijelu scenu, bilo sve toliko komično, da smo se gromko smijali i čekali da Katica izađe van. Kad se je ona dočepala kamenja i obale, samo je uspjela izgovoriti: “Sramite se i stidite, eto kakvi ste prijatelji, cerite se dok se ja spašavam“. I do kraja kupanja nije s nama htjela imati posla.
Eto, dragi moji, toliko za sada o nekim jezerskim sjećanjima, a bilo ih je još. Bilo je lijepo i nezaboravno.
Dobro bi bilo čuti što o svemu imaju reći i drugi jezerski kupači, pa legendarni Leo Lipoglavšek kojemu je Jezero kao i Braci Zenu drugi dom.

Gordana Radić

U Jezeru 1963. godine, stoje s lijeva: Ado Kusić, Ivica-Zela Nikolić, Tatjana Kosanović, Kika Penović, Gordana Goša Rako, Mirjana Težulat. Otraga viri Ana Glibota.