Hrvatski novinar, književnik i scenarist Pero Kvesić (1950-2023) umro je u Zagrebu 11.11.2023. godine. Rodio se u Zagrebu 01.06.1950. godine, diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Surađivao je u Plavom vjesniku, u Pop expressu te uređivao Omladinski tjednik, Studentski list i TLU. Bio je glavni urednik lista Polet te časopisa Pitanja. Objavio je dvadesetak knjiga, napisao je brojna djela za djecu, a u Danskoj je uvršten u školsku lektiru. Posljednjih desetak godina objavljivao je uglavnom na blogovima. Otac Pere Kvesiča, Ivo (1921) rođen je u Imotskom gdje je doselio njegov predak Tadija Kvesić (1757). Ivo je sin Stjepana Kvesića (1879.) i Palmine Radić (1885.) koji su uz njega imali još petero djece i to: Filipa (1904), Mariju (1906) udanu za Rajmonda Džamonju, Miljenka (1908), Nedjeljka (1910) i Stjepana (1914).
U nastavku se daje osvrt Pere Kvesića objavljen na njegovom FB profilu u travnju 2023. godine nakon što je na ovoj stranici pronašao fotografiju oca:
“Slučajno mi se otvorio FB-zid Jagul Wine Cellar (https://www.facebook.com/jagulovipodrumi) i spazio na njemu neku staru fotografiju iz Imotskog. Kako me zanimaju stare fotografije Imotskog jer je A) moj otac rođen i odrastao ondje i B) mnoge stare fotografije snimio je Rajmondo Gjamonja, moj tetak, kojeg sam stigao i osobno upoznati, krenuo sam u prekapanje. Iznenadilo me koliko je fotki Jagul Wine Cellar uspio sakupiti, kao i da je stari Imotski imao nekoliko, iznenađujuće velik broj fotografa pored tetka Rajmonda. Pregledavao sam sam tu arhivu gotovo cijeli dan. Posebno me motiviralo i obradovalo što sam našao nekoliko fotografija na kojima je moj otac Ivo Kvesić u mladosti, te nekoliko na kojima je neki od likova možda on, ali nije pouzdano utvrđeno. Sudeći prema njima moj stari je volio dobro društvo kao i ja trideset godina kasnije. Od ove fotografije koju prilažem prošlo je devedeset godina i meni bjelodano pokazuje da je za dobar provod važnija jedna harmonika od deset mobitela.”
Pero Kvesić mi je nadalje ljubazno u inbox poslao priču objavljenu na blogu uz napomenu da je mogu objaviti ako mi je zanimljiva. Tekst price se dijelom daje u nastavku (cijela priča je na donjoj poveznici):
Godine 1956. živjeli smo u Bjelovaru: majka, otac i ja. Majka je bila trudna, sestra se još nije bila rodila. Znam da je bila godina 1956. jer tako piše u knjižici „Čarobne papučice“ Davora Jerkovića, da je te godine objavljena. Otac je imao grupu prijatelja, Imoćana, koje je znao od rođenja, s kojima je rastao, koji su istovremeno otišli u Zagreb na studij i družili se kroz studentske godine, te ostali doživotni prijatelji. Ipak je najbolji bio s Davorom Jerkovićem vjerojatno zato jer su obojica diplomirali pravo, obojica su pisali pjesme i družili se s pjesnicima-boemima poput Tina Ujevića, Frana Alfirevića, Vlade Vlaisavljevića i Quide Quina. Čini mi se da je Davor Jerković čak bio očev kum na vjenčanju s mojom majkom.
Otac je bio sudac u Bjelovaru, a Davor advokat u Zagrebu. Jednom ili dvaput godišnje očev prijatelj banuo je u posjetu. Ne znam je li dolazio poslom, zbog rasprava u nekim parnicama, ili je potegnuo toliki put samo da vidi prijatelja. Kako je prešao prag tako ga je bila puna kuća. Bio je visok čovjek, uspravna držanja, govorio je uglavnom tako da je sve druge nadglasao, mašući dugim rukama, a kad je počeo teško se zaustavljao. I volio je popiti, što je smatrao plemenitom boemsko-pjesničkom osobinom, a kad je malo popio bilo ga je još više. Dakle, sjećam se da je Davor Jerković nahrupio u kuću i donio nam svima na poklon tek objavljenu knjigu „Čarobne papučice“. Bio je silno zadovoljan i ponosan. Ja sam bio maksimalno iznenađen i oduševljen otkrivši na prvoj stranici knjižice koju je donio otisnuto PRIJATELJU IVICI KVESIĆU. Moj otac se spominje u knjizi! Piše! Pravi pisac nam dolazi u kuću! Pisac je toliki prijatelj s mojim ocem da mu je posvetio knjigu! I to svoju prvu knjigu! – Davor nije propustio naglasiti. Svi to mogu pročitati!
Iako sam imao tek šest godina no već sam tečno čitao i odmah pročitao „Čarobne papučice“. Bio je to igrokaz s osnovnom porukom da „od istinskog prijateljstva i vjernog drugarstva nema većeg blaga na svijetu“. Tekst mi je bio zanimljiv, duhovit, a pouka mudra i značajna……