Jedna od priča iz dalmatinske povijesti iz pera Igora Goleša, autora bloga Zaboravljena Dalmacija zaustavila se u Imotskom od sredine 19. stoljeća do početka 20. stoljeća……

Proučavajući stare razglednice Imotskog s kraja 19. i početka 20. stoljeća može se zaključiti kako je taj grad tada doživljavo istinski gospodarski procvat. Mnogobrojne tiskane razglednice iz tog doba često prikazuju i najomiljenije imotske motive, Modro jezero,tvrđavu, režiju duhana i ulice grada. Upravo na  razglednicama Imotskog iz tog vremena kao da se susreće više građanskog staleža nego na bilo kojim drugima iz Dalmatisnke Zagore. Proučavajući ih često sam zamišljao tko su zaista bili neki od najutjecajnih ljudi tog doba u Imotskom.Svakako jedni od najzanimljivih su  oni iz obitelji Bitanga, imotski liječnik dr. Augustin Agostino Bitanga (1841.-1912.). S poviješću ove obitelji prvi put sam se ozbiljno susreo kada sam na facebooku otkrio stranicu Jagul wine cellar . Iako naziv stranice ne otkriva povijesne crtice iza njega stoji prava riznica fascinantnih  podataka iz povijesti Imotske Krajine, pa tako i detalji o životu same obitelji Bitanga. Stranicu revno ažurira Anamaria Marušić Tonković, praunuka doktora Augustina. Kao kolekcionaru razglednica i starih fotografija Dalmacije osobito su me fascinirale one iz njihovog obiteljskog Arhiva , tu stanuju desetine kamerom zabilježenih trenutaka iz imotske svakodnevnice s kraja 19 i početka 20. stoljeća. Mnoge od njih sam prvi put vidio u ovoj zbirki i po svemu sudeći su unikatne . S Anamarijom sam stoga morao stupiti u kontakt kako bih joj odao priznanje za iscrpan i meni osobno inspirirajući istraživački rad, ali i zatražio uvid u Arhiv obitelji.Tada sam naime radio na svojoj zadnjoj knjizi  iz serijala Zaboravljena Dalmacija i htio sam u nju uvrstiti i neke do tada nepoznate imotske motive, naposljetku je nekoliko njih zahvaljujući ovoj obitelji i pronašlo svoje mjesto u njoj . Započeta suradnja  je s vremenom prerasla u prijateljstvo što je i za očekivati kada se susretnu ljudi istih interesa. Kulminirala je kada sam pronašao fotografiju sela Zmijavca iz okolice Imotskog iz 1926.  s sasvim nepoznatim osobama, a koju sam s zadovoljstvom poklonio Arhivu obitelji. Nevjerovatno je da su na njoj bili članovi ove obitelji koje je prvi prepoznao Anamarijin brat Branko. Koliko se samo mozaika treba posložiti da se na ovakav način vrati jedna fotografija u njedra obitelji  nakon 96 godina lutanja po bijelom svijetu ?  Ta fotografija kao da je tražila svoj put do obitelji koja je inicirala njen nastanak, a ja sam samo bio most preko kojega je morala proći da bi se vratila doma. Graditelj Jagulovih dvora dr. Augustin Jago Bitanga diplomirao je na  studiju medicine u Padovi  1868. godine. Vratio se potom  u Imotski gdje je  1870. godine bio postavljen za općinskog liječnik. U tim  vremenima u očima naroda  liječnik je doživljavan poput božanstva i uživao je izniman društveni ugled. Dr. Augustin Bitanga  isticao se osim po svom poslu i kao hrvatski rodoljub te je sudjelovao u svim političkim aktivnostima Imotskoga i Krajine. Bio je predsjednik Hrvatske narodne stranke, prvi predsjednik Hrvatske čitaonice osnovane i svečano otvorene 1870. godine u Imotskom, ali i delegat za sjedinjavanje Kraljevina Hrvatske i Slavonije sa Dalmacijom. Po njemu je i nastao nadimak obitelji Bitanga -Jagul (od 1919. godine obitelj nosi staro prezime Radovinović) kao i neki toponimi u Imotskom i Krajini. Naime kako je dr Augustin obilazio nekoliko puta tjedno svojom kočijom po lošim cestama bolesnike u selima Imotske krajine,  ljudi su ga prozvali gospodaru Jago, Jagul što im je bilo jednostavnije. Zanimljivo je napomenuti da se čak i car Franjo Josip 1875. tijekom dolaska u Imotski vozio u Augustinovoj kočiji, okovanoj srebrom. Dr Augustin Jago oženio se 1879. godine za Splićanku Mariettu Lusnik (1853-1905) u Splitu, a zanimljivo je spomenuti da su se njih dvoje prethodno upoznali u Veneciji na čuvenom karnevalu gdje se Maritta školovala, a Augustin studirao u obližnjoj Padovi. U njihovom braku rođeno je pet kćeri i jedini i najmlađi sin Pavao. Svoju  velebnu kuću Augustin je gradio od 1891. do 1893. godine,  a uz obiteljski dom u njoj je otvorio i  svoju ordinaciju. Uz izgradnju kuće veže se jedna zanimljiva ljubavna priča.Izgradnja ovako  velike kuće susjednoj obitelji Colombani nije bila od volje jer je kuća  njima zaklonila prekrasan pogled na imotsko polje i  Biokovo. Predak obitelji Colomban de Colombani(1690) doselio se iz Pirana kao venecijanski ćasnik u Imotski gdje se trajno nastanio. Početne nesuglasice  su prerasle u dugogodišnje tenzije  između glava obitelji. I kako to obično biva  dvoje mladih  iz ovih obitelji se zaljubilo, Augustinova kćerka Zorka i Antun Toni Colombiani. Naravno da su prve glasine o odabiru svoje miljenice Zorke zaprepastile doktora Augustina koji je osjećao netrpeljivosti prema  članovima obitelji Colombani,osobito prema Toniju koji je u Imotskom glasio kao veliki zavodnik i nasljednik koji je obiteljsko bogatstvo volio trošiti na provode, putovanja i druge životne radosti. Augustin je odmah zabranio Zorki da se viđa s Tonijem i oni su svoju romansu morali prekinuti. Toni je gotovo teže od Zorke prihvatio njihov prekid i godinama je patio za njom.Ona je nekoliko godina kasnije upoznala kapetana iz Vignja na Pelješcu Niku Cerezina i udala se za njega 1911 u crkvi sv. Frane u Imotskom. Nevjerovatan je kadar koji je zabilježio službeni fotograf vjenčanja  Giuseppe Zohou koji prikazuje  izlazak novopečenih mladenaca Zorke i kapetana Nike iz crkve.  Ispred crkve lijevo u bijelom odijelu sa rukom u džepu stoji glavom i bradom Antun Toni Colombani, gdje se prikrao tijekom trajanja obreda vjenčanja… Možemo samo zamisliti koliku gorčinu je osjetio dok je gledao neprežaljenu Zorku kako iz crkve izlazi s svojim suprugom. Njegov iznenadan i drzak nepozvani dolazak na vrata crkve uznemirio je svatove, a Zorka  je bila uvjerena da će u taj čas izvaditi pištolj i usmrtiti nju i supruga. To se srećom nije dogodilo, a ludost i inat Tonija kao i sukob ove dvije obitelji godinama su se prepričavali u Imotskom.. Ova fotografija je ostala skrivena u Zorkinoj ostavštini, kao i neki drugi predmeti koje  joj je  Toni poklanjao poput pramena njegove kose. On je pak drugu fotografiju njenog vjenčanja čuvao do smrti. To ipak svjedoči da se njihova ljubav nikada do kraja nije ugasila što samu priču čini još tragičnijom.

Znao sam za ovu priču i ona je prvo što mi je palo na pamet kada sam došao pred Jagulove dvore.
Ovako impozantno imanje se rijetko viđa, uz kuću su izgradjene i gospodarske zgrade, a osobito impresivan je vinski podrum. U jednoj prostoriji podruma nalazila se mala prostorija tzv. ledenica sa hrastovim vratima u kojoj su se pohranjivali blokovi leda koji su uz pomoć mazgi dopremani sa Biokova. Upravo u toj prostoriji obitelj je 2012. pronašla nevjerovatan artefakt, sablju koju je čuveni Hajduk Andrijica Šimić poklonio Bitangama tijekom svog boravka u Jagulovim dvorima gdje je došao kao gost dr.Augustina  na ručak .Ova sablja je skrivena 1945. nakon ratnih vihora kada su tadašnje komunističke vlasti obilazile sve kuće i vršile pljenidnu oružja. Sablja je obitelji bila iznimno drag suvenir pa su je sakrili u strahu da im se ne oduzme…Nevjerovatno je da se glas o njenoj lokaciji izgubio u krugu obitelji i ona je pronađena sasvim slučajno. Danas pozdravlja posjetioce i smješka im se s ulaza u vinski podrum. Kako je zapravo došlo do toga da je Hjaduk Andrijica obitelji poklonio sablju ? Jedan doživljaj najstarijeg brata dr. Augustina, Francesca Frane Bitanga (1818-1867) ostao je trajno zabilježen u obitelji, njemu se dogodio «blizak susret» s hajdukom Andrijicom . Andrijica Šimić odmetnuo se u hajduke kada je bez dokaza, bio osumnjičen da je ukrao konja i ubio Turčina. Za njegovu hajdučiju nije bilo granice, bio je strah i trepet čitavog kraja s obje strane granice, ali se znalo da Andrijica ima i morala. Družina kojoj je postao harambaša pljačkala je pretežito bogate age i begove, druge samo u nuždi, a pomagao je i sirotinju. Kako je Frane Bitanga bio činovnik u obćinskom poreznom uredu često je kao dostavljač prenosio općinski novac, a jednom prilikom hajduci Andrijice Šimića presreli su ga i oteli mu općinski novac. Frane iako veleposjednik Šimića je preklinjao da mu ga vrati, jer ako novac ne preda Obćini, ostat će bez činovničkog posla pa će time stradati i njegova brojna obitelj (u braku sa Splićankom Annamariom Nani imao je šesnaestoro djece). Andrijica se smilovao i naredio svojoj četi da mu se novac vrati tako da Frane nije izgubio posao. Stoga se u obitelji Bitanga trajno živjelo u uvjerenju da su prema Andrijici Šimiću ostali nekim dužnikom. Šimić je 1871. godine, dakle poslije Franine smrti bio izdan i osuđen na dugogodišnju tamnicu. Nakon što je trideset i jednu godinu proveo u koparskoj tamnici, dobio je carsko pomilovanje i 1902. godine oslobođen došao i u Imotski. Za vrijeme njegova tamnovanja Franina supruga Annamaria sinu Anđelu je govorila da ako se Andrijica s robije vrati živ, valja ga pozvati u kuću i počastiti ručkom. Međutim kako je Frane umro Andrijicu je njegov brat dr. Augustin pozvao na ručak te je tom prilikom od slavnog hajduka dobio sablju na poklon. Na tom ručku su bila i prisutna djeca dr Augustina i nećaka mu Anđela te se Anđelov sin sjećao tog posjeta i razočarenja kojeg je doživio. Naime Andrijica, junak o čijoj se fizičkoj i intelektualnoj snazi na široko pričalo došao je kod Bitangi kao iscrpljen i pogrbljen starac koji se jedva držao na nogama. Takvim starcem dijete je ostalo vrlo razočarano, osobito jer je slušalo  legende o hajduku Andrijici koji može iz mjesta u dalj mogao skočiti tri i više metra ili uvis preskočiti konja.

Meni je  u kući ipak najveće zadovoljstvo priuštilo razgledavanje Augustinovog stana koji je sačuvao originalne konture  vremena u kojem je nastao. Već u hodnicima goste pozdravljaju  portreti članova obitelji, a od svih ulja na platnu koja  se tamo mogu vidjeti najvise dominira kasnobarokna Oplakivanje Krista iz 18.stoljeća. 
Ipak mom kolekcionarskom srcu najdraži je bio  ulazak u biblioteku ispunjenu desecima knjiga i starih fotografija. Kakav  raj za oči  !  Fond knjižnice nastajao je više od 200 godina uglavnom izravnim naručivanjem i nasljeđivanjem od rodbinski povezanih obitelji Lusnik, Franceschi, Carminatti, Nonveiller, Mladinov,. Čine ga većinom djela tiskana u 19. stoljeću s područja medicine, prava, politike, agronomije, povijesti kao i enciklopedije, rječnici, pisma, različiti dokumenti, diplome i drugo. Knjižni fond svjedoči visokom obrazovanju, zavidnoj kulturnoj, estetskoj i umjetničkoj osviještenosti obitelji kao i njezine pripadnosti ponajprije gospodarskoj i kulturnoj, a zatim i političkoj eliti. Knjižnica ukazuje na različite intelektualne i umjetničke interese pojedinih članova obitelji koji su na knjigama često potpisani što doprinosi boljem upoznavanju obiteljske povijesti. Također mnogi poznati autori  poput Mihovila Pavlinovića, Ivana Mimice, Josipa Vergilija Perića su napisali posvete dr Augustinu Bitangi što tim knjigama daje kolekcionarsku vrijednost.

Moju pažnju je privukao Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske odobren od Općinskog Vijeća, koji je potpisao Načelnik Alfons Bitanga 01. svibnja 1899. U njemu su zanimljive crtice o Modrom jezeru koje se 1899. godine naziva samo Jezero, a bilo je tada poznato kao odlagalište svakogotpada. Izdvajam dio teksta iz Naslova II. Javno zdravlje, mir i ćudorednost:
Nečist, spirine ili bud koja gnjus iz kuća ne smije se u varošu prolijevati u podzemne kanale,
već se moraju u zatvorenim posudama, kako ne će puštati nikakva smrada, nositi i prolijevati u
Jezero, da li nikad prije 10 sati noći.
Zabranjeno je bacati u lokve, potoke, ili ostavljati na otvorenim mjestima živinske lešine, već
se one u varošu moraju baciti u Jezero, a po selima moraju se ukopati prilično duboko i dobro
zatpati zemljom po vlastniku ili unajmitelju dotične živine.
Itekako je nevjerovatno iz današnje perspektive  da se ovaj prekrasan prirodni fenomen nekada koristio kao odlagalište otpada.Danas je on jedna od najvećih atrakcija Imotskog i fotografije ovog krškog fenomena putuju na sve strane svijeta.
Pisajući o dr. Augustinu Bitangi bila bi šteta ne osvrnuti se i na još neke članove obitelji Bitanga , zanimljivih životopisa poput  Alfonsa Bitanga (1855.-.1925.) i Anđela Bitange (1863.-1942.),Alfonso je bio bogati trgovac i prvi poznati kapelnik Imotske glazbe, te uvaženi Načelnik Imotskog 1898.-1899. godine te  jedan od donatora gradnje nove crkve sv. Mihovila u Prološcu, građene u razdoblju od 1897. do 1901. godine. Njegovo ime je uklesano na ulaznim vratima u crkveno dvorište te je   i danas vidljivo ( još su uklesana imena Josipa pl Franceschi i Alfonsa Pavicha). Osobito je velik prijatelj bio s Alfonsom Pavichem, dalmatinski namjesnikom. U Arhivu obitelji nalazi se i vrlo rijetka fotografija  Pavicha koju je Alfonsu poslao na poklon 04.07.1898.
Anđelo je bio jedan jod slavnih imotskih učitelja i prvi ravnatelj Pučke i Građanske škole u Imotskom sagrađene 1911.godine. Svojim đacima prenio je velika znanja osobito o Antici i gotovo do mirovine ostao im je impozantna figura. Bio je kolega i prijatelj Ivana Ujevića, oca pjesnika Tina Ujevića.  Bio je dugogodišnjim učiteljem i prvimravnateljem Pučke i Građanske škole u Imotskome,a  obnašao je čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. 

Obitelj Bitanga je bila jedna od najznačajnijih u Imotskom tog vremena i zahvaljujući njihovim nasljednicima danas imamo priliku obrađivati i upoznavati život kakav je nekada bio. Iznad svega hvale vrijedna je spoznaja da oni  djele crtice iz svog Arhiva s širom publikom. Osobito u tome prednjači Anamaria i ja joj zahvaljujem na nesebičnoj pomoći oko kreiranja ovog bloga i ustupanja obiteljskih fotografija za blog Zaboravljene Dalmacije. Želim joj da jednog dana ukoriči sve svoje priče iz Imotskog  koje upravo zahvaljujući ljudima poput nje nikada nećemo zaboraviti. Jagulovi dvori su svakako jedna od onih kuća koji nose dašak povijesti u svojim njedrima i posjet njima je oplemenio moj istraživački rad o životu Imotskog i njegovih stanovnika krajem  19. i početkom 20.stoljeća. Inspirirao me za daljna istraživanja i pronalazak nekih novih, široj javnosti nepoznatih i skrivenih dalmatinskih kamenih feme fatale.

Igor Goleš

:https://www.zaboravljenadalmacija.hr/…/jagulovi-dvori-u…

Fotografija kuće Radovinović Jagul snimljena 1907. godine