Ivan Krištić Gajtan, sin Stipana i Anđe, nesuđeni fra Gajetan rođen je 22. srpnja 1888. godine u Podbablju, a umro je 19. prosinca 1963. godine u rodnom zaselku Hršćevani i otišao u legendu. Imotska krajina sredinom prošlog stoljeća poznavala je ljude na granici legende i zbilje, poput Marijana (Jurišića) iz Vira, Mate (Solde) Starinskog, Ivana Krištića Gajtana, za kojega se pričalo da je uzeo redovničko ime fra Gajetan, a onda je, zbog psihičkih smetnji, napustio škole i postao pučki apostol. Gajtan je bio boem, dobričina, redoviti posjetitelj svih derneka, na kojima bi obvezno održao i pokoji govor. Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća svake srijede u Imotskom bi razgovarao sa spomenikom partizanki Vidi, kojoj je nagovještavao njezin brzi odlazak dobacivajući “Vido, Vido, visoko si se propela, a promini li se plan komande, kako ćeš vrcit”, i još za njegova života taj je ružni spomenik maknut s trga. Gajtana, u narodu popularnog starca iz Hršćevana premlatio je jedan milicionar te je od posljedica batina ubrzo umro. Gajtan je platio glavom običaj da kao “narodna luda” govori upravo ono, što narod misli. A svakome tko postane živom legendom pripisuju mnoge zgode koje možda i nisu istinite. Tako i o Gajtanu pričaju kako je odgovarajući misu ponavljao i fratrove psovke, kako je ‘lizao oko Vide počinjući uvijek riječima: ,,Seko Vido, ne želin ti zla koli’ seki Ani, ali odnit će i tebe đava…” Pričaju tako da je nakon svjetskog rata Gajtan poručio graditeljima novog kamenog mosta preko Vrljike: ,,Pametno ste učinili što ga premošćujete poprijeko, s jedne na drugu obalu, a da ste krenili uzvodno, nikad taki most ne bi napravili!” O njegovim neobičnim besjedama, govorima i dogodovštinama pisalo je dvadesetak imotskih pisaca, publicista i kroničara (Dinko Štambak. fra Vjeko Vrčić, Ivan Raos, Anka Petričević, Petar Gudelj, Mladen Kljenak…). Dinko Štmbak u “Priči o Gajtanu” piše; “Ponekad bi se zaustavio pred radnjom, pred ćepenkom na kom je uvijek netko sjedio, slavni Gajtan, Gajtan Krištić, rod, mnim, mom splitskom učitelju. Gajtan je najavljivao svoj ulazak u Imotski laganim urlanjem koje je raslo u pravo urlikanje, vučje zavijanje, lisičje štektanje. “Prispio je Gajtan”, govorilo se po mjestu, govorkalo pred školom, šaptalo u razredu. Ajde jednu o njemu. Šešir, sad šešir, sad vojnička kapa propale Austro-Ugarske, ponekada turban, a na šeširu, kapi ili turbanu repić kokošji, sokolov, vučji, lisičji ili stručak kadulje ili smilja ili bilo kojeg planinskog cvijeća, jer Gajtan je neumorno gazio planinama, prelazio pješke i Biokovo, spuštao se k moru kod Makarske……Sretajući znance i neznance, sve je pozdravljao nazivajući žene sestrama i sestricama, ljude braćom ili rodom. “Rode moj!”, izgovarao je plačljivim glasom. Oči živahne. Krstario je ulicama unoseći u njih veselje, galamu, a kad bi njegov glas uletio s ulice u razred, okretali smo glave k prozorima. Zbogom, nauko, jer “prispio je putnik sa brda sa planine” (naša pjesma i igra). Rekoh da je Gajtan zastajkivao i pred stričevom postolarijom, nikada nije sjedao na kameni ćepenak, zaurlao bi, lupnuo štapinom o zemlju, zatim, najprije iz tihana, zapjevao bi kratki odlomčić iz evangjelja po Matiju, početak na latinskom, nastavak na hrvatskom, a tada mu je glas zaista prelazio u vučje zavijanje. Zatim se smijao, cerekao, plakao, lelekao, ljubio svoju kvrgavu štapinu, bacao se na koljena, cjelivao zemlju, blagosiljao štapom postolare, prolaznike praveći štapom znak križa, a onda je iznosio svoje planinske doživljaje….”