Cvite moj iz kamena što niče, grade voljeni đardinima nađinđani. Jezera ti oči bistre, ljepotane srca moga, svaki otkucaj slika Imotskoga. Ulice pod feralima, skalinade burom pometene, rosom umivene, na jezeru kolo smiono, kolo vilinsko. Svega u tebi, ali tvoji đardini trag u meni ostaviše. Lipota sto u sanjarenje ušuškava. Đardin. Ispod Općine i Suda, nama pred vrtićem Đardin. Zelen u svim nijansama. Miris borova k nebu ustremljenih, krošnjih prepletenih, ptičjim gnijezdima ukrašenih. Sunce se ogleda na šimširima, škripave staze *pržine* pod nogama. Odrastanje u raju. Darivao si nas nesebično ciklamama,ljubičicama i narcisima, Znali smo, zima odlazi, snijeg kopni, proljeće se došuljalo do stare šljive nakićene pupovima nabubrenim pred prasak mirisnih cvjetova. Cvala je stara jabukamedna ploda, Teta Anka (Bunčić) će nas osladiti štrudelom kakav nećemo nikada više zagristi. A džem od šljiva u knedle će umotati, čovječuljci će se “obrzdaviti” prstiće licnuti i sramežljivospustiti glavice kad vide ono mahanje glavom lijevo desno teta.Naš Đardin sočnim voćem obilovao, darivao, a mi ga pazili ko majka novorođenče. Cijeli jedan kut bio je prekriven čuvarkućama i u sredini zelene prostirke, zerzdelija. Perunike podno zida Općine neumorno su cvale tiskajući tulipane crvene poput teta Marijine (Carić) šminke na usnama. Predraga naša teta Marženka. Kao nestvarna. Najljepša vila iz naše bajke koju smo živjeli istinski upijajući sva nova saznanja i spoznanja. Uljudno ponašanje, damsko sjedenje, pribor za jelo vam je produžena ruka i bum, eksplozija smijeha, nismo razumjeli. Zbog nje smo zavoljeli Poštarevu bajku. Ona je bila naša junakinja Marženka; Lice ukrašeno madežom kojeg je iscrtavala, nekada ugašenom šibicom. Povela bi nas u Đardin, posjedali bi Tintilinići gurajući se što bliže njenom krilu i pitala bi:Što vam kažu jorgovani? A oni, oplavljeni miomirisnim piramidama rozih cvjetova, sa sramežljivo provirenim zelenim listićima su radosno poručivali: Bliži se Prvi maj, pripreme za novu predstavu, koja će sigurno napuniti kino u Ligutića ulici. Mi na pozornici, a teta Marija iz poda šapuće manje hrabrima,Kino uvijek prepuno, a glumci ponosni na svoje umijeće. Đardinu i njegovim stanovnicima u čast, nizale se predstave i kostimi Patuljci ……mi radimo, mi sadimo, mi čuvamo, mi volimo Đardin naš. Gljivice ko poslije kiše, ponosnih klobuka, rasipaju se ispod stabla, plešu i pjevaju zvonko. Vile, kralj, kraljica, kraljevna i netko je iskamčio biciklo, zaslužno, briljantan glumac. Leptirići. Bilo ih je u Đardinu svih boja i veličina, al na pozornici se grleno orilo: Leptiriću, šareniću, odi k meni amo,Evo jedan crven cvjetak, pomiriši samo.Kostimografija vrhunska iz škara i mašine teta Marije (Markotine)Probe u kući, cvileće drvene skale i miris bublica iz pekare u Radovića kući. Pamtim je kao blago lice zagonetna osmijeha. Osobu savršenog umijeća u izradi kostima, a nama je davalaostatke tkanine i od toga smo sa njom šivali lutkice, haljinice i prekrivače za kolica, što bijahu kutije iz Mate Bate. Poznato aa. Kako zaboraviti te opojne nektare sjećanja. Đirane Đardina ukontrastu sa šimširima koji su bili naš labirint pravolinijskih stazica, rojeve leptira u vratolomnom letu obrušavanja na Pasji trn u cvatu. Vrijedne pčele s nogama punim peluda i onaj prvi susret s lastama. Općinska nastrešnica bijaše cijeli lastavičiji grad. Cvrkutale su neumorno. Oko tobogana bijaše more tratinčica i mnoge su platile glavom na hoće, neće ili voli, ne voli. Preko noći bi se jedan dio Đardina presvukao u crvene kapice, a onda su cvijetovi maka u našim ručicama postajali kinezi, a tratinčice lančići i narukvice.Tamo na proširenju pred stepenicama za ulaz u vrtić naučili smo prva slova. Krede u bojama i beton sa ugraviranom cingarelom, a oko nje švrakopisa svakojakih i jakih poruka poput: On i ona zaljubljeni par, ha ha ha. Bili smo napredna djeca i preslikači ponašanja starijih iz ulice. Pošla majka s kolodvora i eci peci pec, pa trk trk u portune.Danas nema Đardina: Sniva pod “asvaltom”, sa nevjerojatno precizno iscrtanim linijama parkirnih mjesta. Današnji labirint, nimalo zelen, još manje mirisan, po najmanje lijep. Zato nama na sjećanje, a nekima na podsjećanje. Može ptić iz gnijezda ma će uvijek znati kako je mirisalo.
P.S.Ooooo vratite mom Gradu blještavost,
Jer Sunce je
Podarite mu Gaj, Đardine, vrtove,
Jer vrijeme je
Sačuvajte mu dušu
Bezvremena je.
Mercedes Ceda Marinković
Na 1. fotografiji mali vrtićki leptiri, stoje s desna: Marijana Rebić, Alma Gudelj, Jelena Vučković i Mercedes Brekalo. Na 2. fotografiji iz arhive obitelji Tonković stoje djeca iz vrtića te daci I i Ii razreda snimljeni ispred danas zapuštene zgrade škole u Rišćanskom selu 1960. godine. U bijeloj majici stoji treći lijevo Joško Tonković, a do njega je Dinko Franceschi.
