Crkva sv. Franje u Imotskom i crkva sv. Martina u Sumartinu. Jedan od utemeljitelja Sumartina je glasoviti fra Petar Kubat rođen  u Imotskom u istaknutoj obitelji. Nakon prodora Turaka u Makarsko primorje, bojeći se osmanlijskih osvetničkih napada, fra Petar Kubat ukrcava na lađe nešto robe i nekoliko obitelji, bjegunaca od Imotskog i primorce iz okolice Makarske te na dan svetoga Martina 11. studenoga 1646. godine otplovljava pod okriljem noći na jugoistočni nenaseljeni dio Brača. Došljaci se naseljavaju oko urušene ckrvice svetoga Martina, koju obnavljaju te osnivaju naselje San Martino. Krajem 19. stoljeća naziv mjesta se pohrvaćuje u Sumartin.
Na temeljima stare crkvice danas je sagrađena velika župska crkva, uz samostan što ga je započeo zidati poznati hrvatski pjesnik fra Andrija Kačić Miošić, tada župnik u Sumartinu.
Sumartinjani  i danas govore štokavski dok je inače čitav Brač čakavski.
U svijetu ima više primjera da je u imenu nekog naselja sadržano ime sveca (San Paolo, San Francisco, Santa Barbara, Sutivan, Supetar, Sućuraj …) pa za takva mjesta kažemo da imaju svoj imendan. Međutim, vrlo je rijedak slučaj da neko naselje ima svoj rođendan, jer obično naselja nastaju u kontinuitetu. A da neko mjesto kao Sumartin ima i svoj imendan i svoj rođendan, te da su još i istoga dana, to je sigurno jedinstveni slučaj.
Spomenimo da se fra Petar Kubat u povijesnim izvorima često navodi kao Kumbatović, ili Kumbat, ali u najstarijoj matičnoj knjizi Sumartina, koju je on vodio, sam se potpisuje kao Kubat (Matičnu knjigu pisanu na bosančici pregledao je dipl. ing. Dragan Jutronić).
Odlomak o fra Petru Kubatu iz knjige Gašpara Vinjalić „Kratki povijesni i kronološki pregled zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni 1514-1749“
…Fratar da osveti  bratovu smrt kojeg je pogubio Imotski dizdar 1648. godine predloži generalu Foscolu da zapali Imotsko polje. Generalu Foscolu se svidio prijedlog i odredio je nekoliko četa s  naoružanih brodova i dade im za vođu  fra Petra. Fra Petar ih odvede u neku šumu na Biokovu odakle se vidjelo Imotsko polje i naredi im da svaki zapali vatru kako bi Turci pomislili da se radi o velikoj vojsci. Na Imotskom polju koje se pruža preko 15 milja Turci su imali preko 80 kula ili kamenih kuća s dvorištem za obranu od lopova i sve su u malo dana bile zapaljene, a Turci koji se nisu povukli u tvrđavu zarobljeni… Zatim fratar naredi da se odsijeku dvije bukove grede i s mnogo volova odvezu prema tvrđavi. Poruči Turcima da, prije nego topovi počnu tući tvrđavu, s oružjem i prtljagom otputuju  jer će ako budu čekali biti sasječeni na komade…. No sljedeće noći neki Sava Roglić, grčkog obreda uspne se na litice jezera koje je ispod tvrđave, pozove Turke i reče im da se ne boje jer im paša dolazi u pomoć sa 12 tisuća ljudi….Fratar i vođe vojske smatrajući da je to istina odluče spasiti ono što su zarobili i povrate se u Omiš….Morlaci koji su se s njima združili porazdijele se i smjeste blago u raznim mjestima primorja…
Te događaje opjevao je stotinjak godina kasnije fra Filip Grabovac u svom “Cvitu razgovora naroda iliričkog iliti rvackoga”

Izvor: Obiteljska arhiva Antonjete Baškarad Jutronić