Prošlo je dvadesetpet godina od smrti Anke Vučemilović (29.04.1929.-12.05.1996.), kćeri Darinke pl. Mrkušić (1891.-1970.) iz Podgore i Ivana Zane Vučemilovića. Anka je odrastala u poznatoj imotskoj obitelji Darinke i Zane uz sestre Jasnu (1921.-1962.) i Mariju (1923.-2016.). Ankin otac Ivan Zane Vučemilović bio je Načelnik Imotskoga od 1912. do 1918. godine u teškim ratnim danima, nositelj hrvatstva i katoličanstva u Imotskom i cijeloj Krajini. Zane se uvijek isticao kao prijatelj sirotinje, a posebno je pomagao sirotište koje su vodile ćasne sestre. Bio je Župan bratovštine Presvetog sakramenta, predsjednik Hrvatskog katoličkog orla i Hrvatske katoličke orlice, društava osnovanih 1922. godine u Imotskom. Bratovština Presvetog sakramenta posjedovala je nekoliko kuća i poljoprivrednih posjeda koji su bili opterećeni legatom odnosno izgovaranjem određenih misa svake godine. Zane je u dogovoru sa župnikom fra Stankom Marušićem prodao bratimske zemlje u Runoviću te je dobivenim novcem kupio kuću časnim sestrama i sirotištu kojeg su vodile. Zane i supruga Darinka bili su u najužem krugu ljudi koji se okupljao oko sluge božjega fra Ante Antića dok je boravio u Imotskome. Mala Anka kako su je zvali prijatelji koja je naslijedila dobro srce svog oca i plemenitost svoje majke cijeli svoj život bila je dobrotvorka. Nije se udavala već je najljepše godine života provela brinući se za stare i bolesne roditelje i sestru Jasnu. Od Zaninih triju kćeri udala se samo Marija koja ima dvije kćeri dok je Jasna umrla mlada.Mala Anka do mirovine radila je kao službenica u Narodnoj banci, poslije SDK u Imotskom. Fra Vjeko Vrčić među ostalim u nekrologu o Anki piše u listu Grad na gori: „Naša imotska župa rastala se sa tugom i žalosti sa dobrom kršćankom Ankom Vučemilović koju je Gospa pozvala u zagrljaj na svoj dan….Anka je bila tiha pčelica koja je neupadno služila Bogu, svojim roditeljima i svim potrebitim… Našoj župi poklonila je lijep i bogat dar, smetala ju je što je crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju bila u ruševnom stanju te je tiho bez buke potrošila 16 tisuća DEM na uređenje crkvice. Crkvica je procvala u današnjem obliku zahvaljujući velikom milodaru pok. Anke koji je izvirao iz njezine plemenite duše……Njezin zadnji milodar bio je poklon za svetište Gospe od Anđela na Topani….Anka je nalazila svoj dom u svojih druga iz djetinjstva Nade Rosić Jović i Anke Radovinović Tonković….. O Anki se uvijek govorilo sve najljepše… Naša draga gospođice Anka, sestro, prijateljice, družice, Imoćanko, kršćanko neka ti je ovih nekoliko redaka hvala za sve dobro što si učinila, posebno u crkvama u našoj župi Sv. Frane“. Mala Anka vječni mir našla je uz svoje najmilije na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Na fotografiji snimljenoj 1948. godine na Pazaru pokraj Domljanove kuće mala Anka Vučemilović uči voziti bicikl uz pomoć rođaka Voje Vučemilovića.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

Imotski, vrtovi obitelji Milinović snimljeni 1940. godine. Zelene površine Imotskoga nisu bile samo prirodne ljepote nego su takve prostore njegovale pojedine obitelji. Na jugozapadnom dijelu su bili Radovinovićevi Jagulovi vrtovi, na jugoistočnom Milinovićevi vrtovi, a među njima je bila Fratarska i Marčina ograda. Na istočnom dijelu bio je perivoj Gaj koji se poput mjesta spuštao padinom. Mnogim starijim Imoćanima su ostali u sjećanju prekrasno uređeni vrtovi obitelji Milinović sa šetnicama i pergolama, a danas su na tom mjestu sagrađene kuće. Uz svjetski „Dan kretanja za zdravlje” koji se obilježava 10 svibnja prisjetimo se zanimljive povijesti imotskog Gaja. U vrijeme Austro Ugarske monarhije započeto je 1896. godine pošumljavanje imotskog područja, pa je među ostalim pošumljena park šuma Gaj površine 24 ha sadnicama crnog bora i čempresa. Izbjeglica iz carske Rusije Boris Giperborejski (1896.-1963.), dipl ing šumarstva, 1929. godine započinje raditi kao šumarski referent u Imotskom gdje ostaje do 1942. godine. Po dolasku službom u Imotski odlučio je Gaj pretvoriti u perivoj i nastavio pošumljavanje Gaja započeto 1896. godine, pošumljavanog kao arboretum u Austro Ugarskoj. Izgradio je šetnice kroz borovu šumu, drvene klupe za odmor, fontanu s ribicama i vodoskokom, četiri čatrnje sa zalihama vode i terasasti rasadnik koji se navodnjavao iz čatrnja. Tako uređen Gaj još sa malim igralištem i kavanom u prošlim vremenima kao jedini tako uređeni perivoj na širem području privukao je sve Imoćane kao mjesto odmora, zabava, izleta i šetnja. U Gaj su osobito rado dolazili đaci i studenti jer su bili organizirani plesovi uz Općinsku glazbu kao i razna takmičenja. Obnovio je šumarsku kuću (danas objekt Šumarije Imotski), a plodovi njegova šumarskoga rada vidljivi su i danas. Boris Giperborejski zadužio je Imotski jer je u razdoblju od samo nekoliko godina gradić dobio prekrasan perivoj kakvog nisu imali ni okolni veći gradovi, a koji nažalost Imoćani nisu znali sačuvatI. Ostavio je dubok trag u šumarstvu južne Hrvatske, a Imotski posebno ima razloga slaviti njegovo ime. U nekrologu Borisu Giperborejskom napisano je “Djela njegovog neumornog rada, mnoge dijelove gologa krša presvukle su u zeleno ruho…” (Ante Tomašević). Kako je prošle godine imotska šumarija dobila milijun kuna za uređenje arboretuma u park šumi Gaj te za uređenje staza, klupa, vidikovaca i čatrnja nadamo se da će zapuštenii i devastirani prostor Gaja ponovno dobiti nekadašnji blistavi izgled.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivi Mirjane Juroš

Mislim i znam

Je l još fratarska ogradapriko zida, Jagulovoj namiguje.

Jesu li obje ljubičicama okupane,znam da dišu.

Modrog jezera još je voda bistra,do Crvenoga sada šetnica vodi,

neki drugi sjede na našim klupama.

Fortica čuva moj grad.

Netaknuta, čudesna, ista.samo smo mi odrasli,otuđeni i daleki.

Dobro ti jutro generacijo,

Probudi se, odsanjala si, ispunio se san.

Auto put je iz Zagreba.Gospin dolac čudesan stadion.

Biokovski tunel miriše na posolicu.

A na Topani živo raspelo Isusa,raširenih ruku u svitanje,

je l nas on to priziva?

U ovoj riječi srca.

Generacijo,puno je i tvoje duše.

Mercedes Ceda Marinković (2015.) Nostalgija čuvar baštinjenog mi

Mali rođaci Zlatka Franceschi i Josip Joško Tonković u proljeće 1956. godine u Jagulovoj ogradi.

Dinko Štambak, (21.07.1912.-24.04.1989.), hrvatski književnik i prevoditelj čija osobna i profesionalna biografija može poslužiti kao scenarij za film rođen je u mosorskom selu Dolac Donji, a umro je na današnji dan 1989. godine u Parizu. Fotografija prikazuje pet odabranih studenata, prvih stipendista francuske vlade, koji su nakon rata 1945.godine, otišli u Pariz na školovanje, a Dinko Štambak sjedi drugi s lijeva. Ova fotografija je zapravo pozivnica iz 1999. godine. za predstavljanje Štambakove knjige “Odabrana francuska proza”. Predstavljanje je održano na desetu godišnjicu piščeve smrti u Zagrebu na kojem su o piscu govorili: Dragutin Tadijanović, Tonko Maroević i Nenad Ivić.Sam Dinko Štambak u svojim memoarima opisuje svoj prvi susret s Parizom, na jednom mjestu piše: ” U Pariz krenuh samo jedanput, povuci, potegni zadržao sam se u gradu na Seine i podzemnoj Bievrei skoro četvrt stoljeća. Godine i mjesece gubim pomalo iz pamćenja, ali godina rođenja i dolaska u Pariz još se sjećam. ..” U zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” prožetoj autobiografskim elementima autor se prisjeća svog odrastanja, a u zbirci je vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva te se na zanimljiv i duhovit način prisjeća brojnih zgoda i dogodovština u kojima je dijelom i sam sudjelovao. Ovakvim se nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske. Strastveni pušač Dinko umro je 24. travnja 1989. godine u Parizu, a vječno počivalište našao je na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Fotografija iz arhiva Zavičajnog muzeja

Na klačini u Lugu, Jagulovim barama 18. listopada 1925. godine. Iznimno rijetka fotografija koja nas poput čarobnog zrcala vraća u prošlost prikazuje nekadašnji način života u Imotskoj krajini. Klačina i ložači odjeveni u tradicijsku odjeću vjerno dokumentiraju danas nepoznati i zaboravljeni način proizvodnje klaka prije gotovo 100 godina. Nekad se klak proizvodio prženjem vapnenca ili paljenjem klačina, a posljednje su paljene 1970 godine u Vinjanima Gornjim. Kako se navodi u “Imotskoj krajini” od 17.03.2021. u tekstu pod naslovom “Tradicijski način proizvodnje klaka” paljenje klačine bio je težak i mukotrpan posao koji je bez priprema trajao neprekidno od tri do četiri dana 24 sata a nekada i više. Vatra je morala stalno goriti, a ložači bi se mijenjali u svaku smjenu po trojica ili četvorica. Najprije bi se iskopala rupa dubine oko metra te promjera oko 3 metra, pri dnu bi bila ostavljena dva otvora za ložište, jedan nasuprot drugoga veličine 50 puta 50 centimetara. Po rubovima iskopane rupe slagati bi se kameni temelji ili „sopnici“ s kojih se dalje nastavilo zidati ili“ ćemeriti“ kamenje u blagu i zatupljenu kupolu dok se ne bi potpuno zatvorila zaglavnim kamenom ili čepom. Iznad zaglavnog kamena stavljao bi se tzv.“ pivac“ po kojem bi se znalo da je klačina izgorila jer taj kamen pobijeli kada kamen u klačini bude pržen. Kamen za klačinu vadio bi se iz zemlje jer onaj koji je bio na suncu nije bio dobar. Drva bi se kroz otvore na dnu klačine ubacivala tzv. ravuljama. Temperatura je u ložištu bila od 800-1500 stupnjeva C. Cijelu klačinu bi se obavilo drvenim kolcima i plotom od pletenih grana a između je bila zemlja, najbolje crvenica. Plot je služio kao toplinski izolator da se kamenje ne bi hladilo. Konačno klačina bi se zatvorila i ostavila da se hladi, a hladila se onoliko dana koliko se i ložila. Klak je imao veliku primjenu u građenju kuća kao osnovni vezivni materijal uz crvenicu jer nije bilo cementa. Koristio se u prskanju voćaka i vinograda te krečenju kuća, a živi klak bacao bi se u čatrnje i bunare za dezinfekciju vode. Od klačine dobro se moglo zaraditi jer je živi klak bio na cijeni.

Na fotografiji iz obiteljske arhive na vrhu klačine desno je dr Pave Radovinović koji drži u naručju jednogodišnjeg sina Jagu. Dr Pave je na poleđini fotografije zapisao podatke i datum.

Anamaria Marušić Tonković

Emilija Dunda (21.05.1921.-18.03.2021.), posljednja od sestara Dunda, kroničarka i posljednje stoljeće sudionica života grada Imotskoga umrla je 18.03.2021. godine. Emilija i njena sestra Milena bile su omiljene kazivačice poznatih i nepoznatih činjenica iz povijesti Imotskoga, o gotovo zaboravljenim imotskim običajima, zapravo jedine osobe u Imotskom koje su imale dar prenošenja tog znanja. Emilija koja je nadživjela svu braću i sestre bila je istinska čuvarica uspomena i dobri duh Imotskog, sve je znala i rado dijelila stare, a ponekad i pikantne priče nama mlađoj generaciji. Sestre Dunda osim Mire, Ana, Ćela, Emilija i Milena se nisu udavale i sve su sačuvale usmenom predajom brojne zanimljive, tragične, komične, ljubavne i ine priče iz starih imotskih obitelji, kao i gotovo zaboravljene imotske tradicije vezane uz svakodnevni život ali i uz prigodne datume, Pokladni utorak, Veliki tjedan, Cvjetnicu, Uskrs, Tijelovo, Sve svete, Dušni dan, Badnjak, Božić. Emilija Dunda je sa sestrom Ćelom prije II svjetskog rata sve do kraja 1960.-ih radila cvijeće od krep papira za vjenčanja, sprovode i druge prigode jer ljudi nisu imali mogućnosti kao ni novca za kupovinu svježeg cvijeća. Poslije su vrijedne ruke sestara Dunda nastavile izrađivati aranžmane od svježeg cvijeća. Boris Pervan u “Sjećanjima na imotske sride” piše:”Momci opet, štaš govorit, posli leve, uvatili bi se pod ruke, nakrivili kapu ispod koje je virio čuperak ricaste kose, na grudima cvit od krep papira što su kupili u Dundinih i ganga iz svega glasa: “Jamilo me, jamilo me, ćaćina mu toga, tri godine nije više moga”. Emilijini roditelji su Petar Pjero Dunda i Klotilda Matilda Vicić, roditelji devetoro djece. Emilijinih osmoro braće i sestara su: Ana (1910.-2000.), Ivo (1912.), Radivoj (1919.-1943.), Mira (1920.-1990.), Celestina Ćela (1923.-2001.), Milena (1925.-2019.), Tonći (1927.) i Sveto (1930.-2018). Sa odlaskom vitalne stogodišnje Emilije, zadnjom od Dundih zauvijek je otišao i jedan dio starog Imotskog u povijest.Draga Emilija počivaj u miru Božjem u svom Imotskom koji si toliko voljela!Anamaria Marušić TonkovićNa fotografiji snimljenoj 1928. godine u Imotskom su Emilijini roditelji Janko Petar Pjero i Matilda Dunda te s lijeva sedmoro braće i sestara osim Svete: najstarija Ana, u majčinu naručju Milena, ispred majke Emilija, u očevu naručju Tonći, Ivo, ispred njega Ćela, Mira i Radivoj.

Fotografija iz arhive Emilije Dunda

Ivan Krištić Gajtan, sin Stipana i Anđe, nesuđeni fra Gajetan rođen je 22. srpnja 1888. godine u Podbablju, a umro je 19. prosinca 1963. godine u rodnom zaselku Hršćevani i otišao u legendu. Imotska krajina sredinom prošlog stoljeća poznavala je ljude na granici legende i zbilje, poput Marijana (Jurišića) iz Vira, Mate (Solde) Starinskog, Ivana Krištića Gajtana, za kojega se pričalo da je uzeo redovničko ime fra Gajetan, a onda je, zbog psihičkih smetnji, napustio škole i postao pučki apostol. Gajtan je bio boem, dobričina, redoviti posjetitelj svih derneka, na kojima bi obvezno održao i pokoji govor. Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća svake srijede u Imotskom bi razgovarao sa spomenikom partizanki Vidi, kojoj je nagovještavao njezin brzi odlazak dobacivajući “Vido, Vido, visoko si se propela, a promini li se plan komande, kako ćeš vrcit”, i još za njegova života taj je ružni spomenik maknut s trga. Gajtana, u narodu popularnog starca iz Hršćevana premlatio je jedan milicionar te je od posljedica batina ubrzo umro. Gajtan je platio glavom običaj da kao “narodna luda” govori upravo ono, što narod misli. A svakome tko postane živom legendom pripisuju mnoge zgode koje možda i nisu istinite. Tako i o Gajtanu pričaju kako je odgovarajući misu ponavljao i fratrove psovke, kako je ‘lizao oko Vide počinjući uvijek riječima: ,,Seko Vido, ne želin ti zla koli’ seki Ani, ali odnit će i tebe đava…” Pričaju tako da je nakon svjetskog rata Gajtan poručio graditeljima novog kamenog mosta preko Vrljike: ,,Pametno ste učinili što ga premošćujete poprijeko, s jedne na drugu obalu, a da ste krenili uzvodno, nikad taki most ne bi napravili!” O njegovim neobičnim besjedama, govorima i dogodovštinama pisalo je dvadesetak imotskih pisaca, publicista i kroničara (Dinko Štambak. fra Vjeko Vrčić, Ivan Raos, Anka Petričević, Petar Gudelj, Mladen Kljenak…). Dinko Štmbak u “Priči o Gajtanu” piše; “Ponekad bi se zaustavio pred radnjom, pred ćepenkom na kom je uvijek netko sjedio, slavni Gajtan, Gajtan Krištić, rod, mnim, mom splitskom učitelju. Gajtan je najavljivao svoj ulazak u Imotski laganim urlanjem koje je raslo u pravo urlikanje, vučje zavijanje, lisičje štektanje. “Prispio je Gajtan”, govorilo se po mjestu, govorkalo pred školom, šaptalo u razredu. Ajde jednu o njemu. Šešir, sad šešir, sad vojnička kapa propale Austro-Ugarske, ponekada turban, a na šeširu, kapi ili turbanu repić kokošji, sokolov, vučji, lisičji ili stručak kadulje ili smilja ili bilo kojeg planinskog cvijeća, jer Gajtan je neumorno gazio planinama, prelazio pješke i Biokovo, spuštao se k moru kod Makarske……Sretajući znance i neznance, sve je pozdravljao nazivajući žene sestrama i sestricama, ljude braćom ili rodom. “Rode moj!”, izgovarao je plačljivim glasom. Oči živahne. Krstario je ulicama unoseći u njih veselje, galamu, a kad bi njegov glas uletio s ulice u razred, okretali smo glave k prozorima. Zbogom, nauko, jer “prispio je putnik sa brda sa planine” (naša pjesma i igra). Rekoh da je Gajtan zastajkivao i pred stričevom postolarijom, nikada nije sjedao na kameni ćepenak, zaurlao bi, lupnuo štapinom o zemlju, zatim, najprije iz tihana, zapjevao bi kratki odlomčić iz evangjelja po Matiju, početak na latinskom, nastavak na hrvatskom, a tada mu je glas zaista prelazio u vučje zavijanje. Zatim se smijao, cerekao, plakao, lelekao, ljubio svoju kvrgavu štapinu, bacao se na koljena, cjelivao zemlju, blagosiljao štapom postolare, prolaznike praveći štapom znak križa, a onda je iznosio svoje planinske doživljaje….”